• Armin Sijamić

Lukashenko žrtva vlastite politike: Spas je povratak Moskvi?

Još krajem prethodnog mjeseca činilo je da bjeloruski predsjednik Alexandar Lukashenko drži sve konce u svojim rukama u državi kojom vlada već 26 godina. Zahvaljujući vlastitim ambicijama da bude veći od onoga koliki je u stvarnosti, napravio je niz grešaka koje su u kratkom vremenu dovele do sukoba sa sujednom Rusijom, zemljama Zapada i na kraju sa stotinama hiljada svojih sunarodnika.

Kada male države, kakva Bjelorusija jeste, žele da istupe na svjetsku scenu i kada žele da igraju važnu geopolitičku ulogu, obično plate i cijenu. Doći do stola na kojem veliki odlučuju upravo zbog toga i jeste teško i opasno, pa oni najmudriji lideri svoje slabašne države žele na sve načine skloniti od sudjelovanja u velikim planovima koji su usmjereni protiv drugih sila, ukoliko nemaju čvrste dokaze da su izabrali pobjedničku stranu. Desetljeća iskustva u politici Lukashenku nisu bila dovoljna da ga sačuvaju od situacije u koju je doveo sebe i čitavu Bjelorusiju. Ostao je bez zaštite tradicionalnog saveznika Rusije, a od Zapada je napušten prije nego je promijenio stranu. U isto vrijeme, ušao je u sukob sa pomenutim silama, a na ulice Bjelorusije njegovo kalkulisanje je izvelo stotine hiljade ljudi koji traže njegovu ostavku i odlazak iz politike.

Između Zapada i Rusije


Za Lukashenka 2020. godina bila je uvod u turbulencije kakve ranije nije imao. U sukobu sa Rusijom oko cijene nafte i gasa, Lukashenko je upleo i Sjedinjene Američke Države. Dugogodišnji spor „unutar porodice“ oko cijene energenata Lukashenko je podigao na veći nivo i napravio ozbiljnu pukotinu u odnosima sa Rusijom. Sporazum Minska sa Mikeom Pompeom u Moskvi nisu dočekali blagonaklono, a Lukashenko je ohrabren mogućim strateškim kombinacijama poručio Rusiji da od ujedinjenja dvije države nema ništa, jer bi ga „Bjelorusi živog pojeli“. Naime, Rusija je Lukashenka pritiskala da Bjelorusiju pridruži Rusiji. Za Rusiju od nemjerljive važnosti je kontrola prostora kojeg Bjelorusija pokriva. To je dio tzv. „Evropske nizije“ i tuda su prolazili vojni pohodi Napoleona, Njemačke u dva svjetska rata i SSSR-ov prodor ka Berlinu. Zbog konfiguracije terena nemoguće je postaviti kvalitetnu odbranu, a Moskva je udaljenena od bjeloruske granice nešto više od četiri stotine kilometara. Lukashenkov odgovor na poziv Rusije da se dvije države ujedine tada je bio više nego provokativan, jer se „sakrio“ iza bjeloruskog nacionalizma dobijajući pristalice u svojoj zemlji koji žele da Bjelorusija nastavi postojati kao nezavisna država.


Iz Rusije su sa nevjericom gledali saveznika u strateški važnoj državi kako im okreće leđa u trenucima dok koronavirus mijenja svijet, a ekonomska kriza kuca na vrata. Lukashenko nije štedio ni autoritet Vladimira Putina, a sve u cilju vlastitih kalkulacija. Optužio je Rusiju i Poljsku da se miješaju u izborni proces u Bjelorusiji i poručio da „gospodari lutaka“ dižu narod Bjelorusije protiv njega. Javno je poručio da će o ovoj temi lično razgovarati s Putinom. Dio stanovnika Bjelorusije koji je proruski orijentisan direktno je izazvan na sukob sa politikom koja ih želi udaljiti od najbližeg saveznika.


Međutim, ni to nije bilo dovoljno da zadovolji Lukashenkove kalkulacije. Krajem jula i početkog augusta bjeloruske snage sigurnosti su uhapsile ruske plaćenike iz grupe „Wagner“ u Minsku. Njih 33 Lukashenko je optužio za podsticanje nemira u toku izbornog procesa, a na kraju utvrdio da se radi samo o vojnicima te da njega zanimaju njihovi nalogodavci. U svojim istupima nije imao dilemu da iza ruskih plaćenika stoji vrh ruske države. Rusija je odbacila navode da je spremala nemire u Bjelorusiji i saopštila da su uhapšeni plaćenici bili na putu u treću zemlju preko aerodroma u Minsku.


Lukashenko je svakim danom produbljivao jaz sa zvaničnom Moskvom kako su se približavali predsjednički izbori 9. augusta. Antiruski sentimenti kod Bjelorusa bili su sistematski podsticani u svrhu izborne pobjede. Zvanična Moskva sigurno nije bila sretna da se potkopava ugled ruske države i ruskog predsjednika tvrdnjama da žele da sruše svog dojučerašnjeg strateškog saveznika.

Vjetrovi sa Zapada?


Izborni dan je završio kao i svaki drugi u Bjelorusiji. Lukashenko je slavio ubjedljivu pobjedu, a opozicija tvrdila da su izbori nelegalni i nelegitimni te da su izbori pokradeni. Lukashenko godinama gradi sistem koji mu omogućava da vlada koliko želi i na taj način je milione Bjelorusa doveo pred svršen čin da glasaju za njega. Lukashenku se mora odati priznanje da je uspio sačuvati velike bjeloruske kompanije i spriječio veliko iseljavanje stanovništva za razliku od većeg dijela država u istočnoj Evropi sa komunističkom prošlošću. Njegovi socijalni programi i pomoć države stanovništvu sigurno imaju milione pristalica u zemlji. Sa druge strane, mnogi opozicioni lideri su uhapšeni pod različitim optužbama čime je izborni proces doista kompromitovan. Jedna od kandidatkinja za predsjednicu Svetlana Tikhanovskaya (čiji je muž Siarhei Tsikhanouski u zatvoru od maja kako ne bi bio kandidat na izborima) izbjegla je u susjednu Litvaniju da ne bi bila uhapšena. Stoga je jasno da izbori nisu slobodni, a da svoju popularnost kod naroda Lukashenko ne može ispravno testirati.


Desetine hiljada ljudi je potom izašlo na proteste. Lukashenko je upotrijebio silu i razbio proteste. Zatim je organizovao i skup svojih pristalica. Međutim, opozicija se vratila na ulice, radnici u nekoliko velikih privrednih subjekata su krenuli u štrajk, pa je uz snažnu medijsku podršku iz vana Lukashenko je istjeran iz vlastite zone komfora. Rezultat protesta je smrt dvije osobe, blizu 160 demonstranata i pripadnika snaga sigurnosti je hospitalizovano i oko 6 hiljada uhapšenih. Lukashenko je ubrzo optužio Zapad i susjedne države (uključujući Ukrajinu) da ga žele „obojenom revolucijom“ smijeniti sa vlasti i da se on neće predati. Dao je i zanimljivu formulaciju o ponavljanju izbora koje traže susjedi i Zapad. On je rekao da će Bjelorusija „umrijeti kao država“ ukoliko se izbori ponove. Tako je u samo tri sedmice nemire pripisao i Rusiji i Zapadu, čime je pokazao da stvari u Bjelorusiji on više ne kontroliše, a da glavne konce vuku strane sile i snage sigurnosti u Bjelorusiji.


Zapad, baš kao ranije i Rusija, odbacile su Lukashenkove navode. Zatim je Lukashenku i njegovim funkcionerima zaprijećeno različitim sankcijama i pozvan je da odstupi sa vlasti. Zapadu, naravno, ne smeta što Lukashenko vlada gotovo tri desetljeća jer „saveznike“ njegovog kalibra imaju širom svijeta. Njihov problem sa Lukashenkom su njegove veze sa Moskvom. Čini se da je Zapad procijenio da Lukashenko ima veće šanse da padne sa vlasti, nego li su šanse da svoj sukob sa Putinom produbi. Talas nezadovoljstva i sukobi na ulicama za Lukashenka trenutno predstavljaju prepreku koju on ne može preskočiti. Policijsko nasilje uvod je u daljnje pobune stotina hiljada ljudi i podjele u društvu koje mogu eskalirati bilo kada. Ovako masovne i učestale demonstracije prijetnja su i za veće države od Bjelorusije sa svojih 9,5 miliona stanovika.

Povratak Moskvi?


Suočen sa činjenicom da gubi opcije balansiranja između Zapada i Moskve i da su protesti sve veći, Lukashenko sada u pomoć zove Moskvu. Istu onu Moskvu koju je prije nekoliko sedmica optužio da ga želi srušiti uz pomoć plaćenika i njegovu zemlju pripojiti ruskoj državi. Zvanična Moskva jeste zainteresovana da kontroliše Bjelorusiju, ali šta da rade sa Lukashenkom? Veliki broj Bjelorusa Lukashenka ne želi vidjeti na mjestu predsjednika, a opozicija želi približavanje Zapadu i uspostavljanje političkog sistema kao u susjednim državama članicama Evropske unije i NATO saveza. Na ovaj način „vruć krompir“ je prebačen Rusima koji pored stanja u Bjelorusiji moraju riješiti i slučaj Lukashenka nakon što je ranije pokazao da više ne želi biti ruski poslušnik. Da li Rusija ima osobu koja može zamijeniti Lukashenka? Da li bi ta osoba na slobodnim izborima mogla pobjediti zahuktalu i ohrabrenu opoziciju? Da li organizovati slobodne izbore i šta dugoročno uraditi sa opozicijom koju će podržati Zapad?


Na ovaj način, u samo nekoliko sedmica, Lukashenko je svoju sudbinu predao u ruke Moskve, a priliku da postane partner Zapadu zauvijek je prokockao, jer ukoliko ga spasi Moskva on neće imati šta Zapadu ponuditi. Njegov ostanak na vlasti direktno je povezan sa planovima Kremlja kako se postaviti u susjednoj Bjelorusiji. Rusija se ponovo našla u situaciji da spašava svog saveznika na granicama, nakon što je 2014. godine sa vlasti u Ukrajini zbačen Viktor Yanukovych. Rusija je tada izgubila kontrolu nad Kijevom. Rat u Ukrajini još uvijek traje budući da ruski pobunjenici kontrolišu istočne dijelove zemlje, a Moskva je izvršila aneksiju Krima. Slučaj Bjelorusije i Lukashenka prirodno nameće paralele sa ukrajinskom krizom.


Svjesna mogućih scenarija Rusija je Bjelorusiji ponudila i vojnu pomoć. Potom je premijer Češke Andrej Babis na Twitteru upozorio da bi se u Bjelorusiji mogla desiti ruska vojna intervencija kao u njegovoj zemlji 1968. godine i pozvao EU da podrži Bjelorusiju. NATO je ranije saopštio da prati situaciju u Bjelorusiji, a Lukashenko je najmoćni vojni savez na svijetu opisao kao prijetnju sa avionima i tenkovima raspoređenim na 15 minuta od granica Bjelorusije.


Kriza koju je, sada se to sa sigurnošću može reći, izazvao Lukashenko svojim potezima posljednjih mjeseci, prijeti da eskalira. Stavljajući svoj interes na prvo mjesto uspio je da preda sudbinu države u ruke stranih sila, a to je, kako smo ranije zaključili, velika opasnost. Naredni period će pokazati da li te strane sile imaju plan koji znači ostanak Lukashenka na vlasti. Međutim, već sada je gotovo sigurno da bez podrške Zapada ili Moskve Lukashenko ne može mirno vladati Bjelorusijom.



DrugaStrana.info

Druga strana vijesti

 

Newsletter

  • Twitter
  • Facebook
  • RSS

© 2020 by Druga strana. 

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

A blog by A.Sijamić & S.Mirvić. Proudly made in Bosnia and Herzegovina.