Da nije bilo toliko intezivnog izvještavanja medija o koronavirusu i posljedicama koje je svijetu nanio virus, ali i posljedicama samih mjera u borbi protiv virusa, vjerovatno jedna od važnijih vijesti, za one koji prate vanjskopolitička dešavanja, bila bi odnos Bjelorusije i Rusije i neočekivani upliv Sjedinjenih Američkih Država u odnose te dvije države.
Foto: Kremlin.ru
Neki autori tvrde da je Bjelorusija jedina država zbog koje bi Rusija ušla u nuklearni rat sa drugim silama. Bilo tačno ili ne, to slikovito pokazuje koliko je Bjelorusija važna za Moskvu i koliko pažnje Rusija posvjećuje toj državi koja graniči sa tri NATO-države (Poljska, Litvanija i Latvija) i Ukrajinom čiji je glavni grad udaljen manje od stotinu kilometara od granice sa Bjelorusijom, te Rusijom odakle je Moskva udaljena nešto više od četiri stotine kilometara.
Shodno tome, za ukupne ruske geopolitičke interese malo je tačaka važnijih od Bjelorusije. Ako bi kojim slučajem neka druga sila kontrolisala Bjelorusiju, Moskva bi bila u ozbiljnim problemima, budući da je čitav taj teritorij dio tzv. „Evropske nizije“ i na tom pravcu nema mjesta za odbranu, a što pokazuju pohodi Napoleona, Njemačke u Prvom svjetskom ratu, zatim nacističke Njemačke ili SSSR-a ka Berlinu na kraju Drugog svjetskog rata. Izlaskom na granicu Bjelorusije i Rusije, onaj ko želi ugroziti Moskvu doveo bi glavni grad Rusije u nezavidan položaj, čime bi ugrozio sveukupnu rusku protivvazdušnu i svaku drugu odbranu. Pomisao da velika ruska država nije u stanju zaštiti svoj glavni grad zvuči stravično. Bjelorusija je tako postala tampon zona za Rusiju, ali i odskočna daska, ukoliko bi Rusija odlučila da krena ka zapadu kontinenta. Stoga u Moskvi niko i ne pomišlja da bi bilo ko drugi mogao kontrolisati Minsk osim Rusije, pa se tamošnjem rukovodstvu na sve načine godinama izlazi u susret, ali nekada ni to nije dovoljno.
Vječiti vođa i bjeloruska (ne)zavisnost
Alexander Lukashenko je na vlast u Bjelorusiji došao 1994. godine i promjenom Ustava do današnjeg dana vlada tom zemljom sa očiglednom tendencijom da vlada dok to bude želio. O njemu i njegovoj vladavini ispisane se već hiljade stranica, a zaključci o njemu sežu od opisa da je „posljednji evropski diktator“, pa do onih da je sačuvao Bjelorusiju od tranzicijske pljačke, masovnog iseljavanja stanovništva i uništavanja domaće privrede. I jedno i drugo u značajnoj mjeri je tačno, ali nova vremena donose i nove izazove koje se stavljaju pred Lukashenka i Bjelorusiju, iako je u suštini uvijek riječ o klasničnoj geopolitičkoj dilemi: Da li će se Bjelorusija okrenuti Zapadu ili ostati vjerna Moskvi?
Početkom godine Lukashenko je govorio o tome. Tačnije, javno je rekao da bi ga „Bjelorusi živog pojeli“ da se odluči da ujedini Bjelorusiju i Rusiju, a da ga iz Moskve pritiskaju da se to dogodi. Nekoliko sedmica ranije, ljudi su izašli na ulice Minska i protestvovali zbog razgovora Lukashenka i njegovog kolege Vladimira Putina o tome da se dvije države ujedine. Iskusni političar kakav je sigurno Lukashenko u tom periodu govorio je o važnosti saradnje dvije države, ali i posebnosti države na čijem je čelu, jasno balansirajući između njegove želje da vlada Bjelorusijom, ruske težnje da Bjelorusiju utopi u Rusiju, dijela naroda koji želi bjelorusku državu i mogućih interesa sila koje se protive Rusiji.
Lukashenko će se teško odreći mjesta lidera u korist Putina, jer realno u okršaju sa moskovskim kolegom nema šanse, pa stoga mora kupovati vrijeme ili tražiti nove saveznike. Sa druge strane, Rusija je bila pritisla Bjelorusiju tamo gdje je najviše boli, a to je polje ekonomije. Decenijama Rusija Minsku daje povlašten status u mnogim oblastima, a to se posebno odnosi na oblast energetike. Naime, Bjelorusija je dobila specijalnu cijenu ruskih energenata i različitih subevncija, a zauzvrat od Minska se očekuje poslušnost. Niske cijene plina i nafte kao i finansijska pomoć Rusije, omogućile su Lukashenku da u Bjelorusiji stopa nezaposlenosti bude niska, a da školstvo, zdravstvo i stanovanje bude besplatno ili puno jeftinije nego u svim susjednim državama.
Početkom ove godine Rusija je obustavila izvoz nafte Bjelorusiji po posebnim cijenama, a Lukashenko je to tada prokomentarisao da Rusija prodaje Bjelorusiji skuplju naftu od one na svjetkom tržištu i da je cilj da se natjera Bjelorusiju da preda suverenitet i ujedini se sa Rusijom, a da to ne želi narod niti jedne od te dvije države. Međutim, početkom aprila Rusija opet popušta i nastavlja isporučivati naftu Minsku po posebnim uslovima u trenucima kada se sama suočava sa teškoćama u ekonomiji zbog niske cijene nafte i širenja koronavirusa.
SAD ulaze u igru
Ove nesuglasice Minska i Moskve sigurno se pomno prate u Washingtonu. Sjedinjene Američke Države su spremno dočekale najnoviji naftni spor Minska i Moskve. Ranije je Lukashenko u ovakvim situacijama znao i prekidati isporuku nafte za Evropu i uzimati iz naftovoda „Družba“ koliko mu treba, ali se čini da sada igra sa više takta prema interesima Zapada. U iznenađujućem razvoju situacije Bjelorusija se okreće SAD i s njima potpisuju ugovor o nabavci nafte, a prve količine bi trebale biti uvezene u Bjelorusiju još ove godine. Američki državni sekretar Mike Pompeo otišao je u Minsk i dogovorio „diverzifikaciju izvora“ za kupovinu nafte, saopšteno je polovinom maja iz ministarstva vanjskih poslova Bjelorusije. Na ovaj način Lukashenko je opet primorao Rusiju na ustupak, a u igru uvukao njihovog najvećeg neprijatelja i rivala. Ovo nije samo jedan u nizu dogovora između država, već ima stratešku važnost. Tačnije, moglo bi imati stratešku važnost. Dogovor SAD i Bjelorusije o kupoprodaji nafte ravan je tome da, recimo, Rusija Kanadi proda svoje borbene avione i Kanada odbije kupovinu američkih.
Naravno, Bjelorusija se nije okrenula od Rusije i pala u zagrljaj Zapadu, ali je Lukashenko poslao poruku da je spreman ulaziti u geopolitičke kombinacije dok Rusija žuri da Bjelorusiju dodatno veže ze sebe. Možda se radi samo o Lukashenkovoj namjeri da kupi vrijeme i natjera Rusiju da uspori. Sa druge strane, Lukashenko zna da Bjelorusija ima veliku važnost za interese Zapada i da SAD ne smeta ako neko doživotno vlada državom sve dok je saveznik. Lukashenko je ispravno procijenio da na Zapadu ruku prvo mora pružiti SAD, pa tek onda Evropskoj uniji koja se ne snalazi u geopolitičkim okršajima zbog partikularnih interesa država članica. Govoreći o Bjelorusiji i EU također treba primjetiti i signale iz Brisela da se Lukashenko približi Evropi, a na stolu je i bezvizni režim za Bjelorusiju, investicije, ali i manja satanizacija bjeloruskog vođe u evropskim medijima što dolazi s činjenicom da se sarađuje sa „demokratskim državama“.
Između NATO i Rusije
„Amerikanci, Saudijska Arabija, Emirati..., imam brilijantne odnose s njima. Oni će nam dostaviti nafte koliko nam treba“, rekao je Lukashenko krajem januara tokom još jednog verbalnog okršaja sa Rusijom oko cijene nafte. Do dogovora sa Pompeom moglo se reći da blefira, a sada se može reći da otvorenije igra na međunarodnoj areni, iako je čak 80% energenata njegova država dobijala iz Rusije do januara ove godine. To se sigurno ne dopada Moskvi koja Lukashenka ne može vječno plaćati energentima i subvencijama, posebno nakon koronavirusa i nastupajuće ekonomske krize. Sa druge strane, Zapad to može raditi da bi stvorio rupu u savezu Minska i Moskve.
Apsolutni lider u Minsku ne preza da hapsi opoziciju, pa je tako početkom ovoga mjeseca uhapšen Nikolai Statkevich koji je glavna opoziciona figura. Statkevich je uhapšen na protestima protiv namjere Lukashenka da sebi osigura novi mandat na izborima u augustu. I ranije je Statkevich hapšen, a hapšenja su medijima snažnije odjekivala. Ovaj put njegovo hapšenje, zajedno sa pedesetak opozicionara, tek je bila jedna od vijesti u većini svjetskih medija. Shodno tome i Moskvi je teško pronaći kandidata kojeg bi podržala na izborima u Bjelorusiji, budući da je Lukashenko spreman i na hapšenja protivnika, a podršku drugim kandidatima vjerovatno bi smatrao uvredom. Stoga, Rusija mora tražiti druge načine borbe.
Na pomenutim protestima protiv ujedinjenja dvije države jedna od parola demonstranata je bila i „Prvo Krim, pa onda Bjelorusija.“ Koliko je ta opcija realna teško je reći, ali interesi Rusije u Bjelorusiji su strateški i Moskva neće sjediti skrštenih ruku. Moskva mora tražiti načine kako odobrovoljiti Lukashenka ili kako ga prisiliti da se u potpunosti vrati pod kontrolu Kremlja. SSSR je neposlušne države znao kažnjavati odlučnim vojnim akcijama, kao naprimjer one u Čehoslovačkoj ili Mađarskoj, osjećajući da unutar svoje interesne zone ima pravo da provodi politiku na svoj način. Lukashenko je, kao đak ruske političke škole, sigurno je i toga svjestan.
Na bjeloruskoj granici NATO je godinama, a sada će biti još snažnije, nakon što su SAD odlučile dio vojnika prebace iz Njemačke u Poljsku, a već ranije je Kijev je dobio prozapadnu vlast, čime se stvara pritisak Zapada na Rusiju od Rumunije i Ukrajine na jugu, do baltičkih država na sjeveru. Na taj način Bjelorusija se je našla između dvije najveće vojne sile na svijetu, a obje sile jako žele Minsk pod svojom kontrolom. Stoga će u narednim godinama Washington i Moskva posebnu pažnju obratiti na jednog čovjeka – Alexsandra Lukashenka.