Može li novi predsjednik Sjevernog Kipra promijeniti političku sudbinu otoka
- Sanin Mirvić
- 4 hours ago
- 4 min read
Predsjednički izbori održani u oktobru 2025. u međunarodno nepriznatoj Turskoj Republici Sjeverni Kipar (TRSK) predstavljaju prekretnicu u političkom pejzažu sjevernog dijela otoka.
Pobjeda Tufana Erhürmana, lidera Republikanske turske partije (CTP), nad dosadašnjim predsjednikom Ersinom Tatarom označila je kraj jedne ere i otvorila mogućnost novog političkog kursa – onog koji bi mogao redefinirati odnose s Ankarom i obnoviti perspektivu ujedinjenja.
U obraćanju pristalicama nakon pobjede, Erhürman je poručio kako je „vrijeme da TRSK otvori novo poglavlje dijaloga — s Ankarom, ali i sa cijelim svijetom“. Njegov pomirljiv ton i naglasak na dijalog nagovještavaju potencijalni odmak od oštre retorike prethodnika i otvaranje prema modelu političke saradnje koji bi mogao ublažiti dugogodišnju izolaciju Sjevernog Kipra.
40 godina podjele koja još traje
Podjela Kipra traje od 1974. godine, kada je Turska izvršila vojnu intervenciju kao odgovor na državni udar podržan od strane vojne hunte u Atini, s ciljem pripajanja otoka Grčkoj. Turske snage zauzele su tada oko 40 posto teritorije na sjeveru, čime je stvorena de facto linija podjele koja i danas postoji. Od tada, Kipar je podijeljen na međunarodno priznati južni dio pod kontrolom Republike Kipar i sjeverni, koji funkcionira kao samoproglašena Turska Republika Sjeverni Kipar – entitet koji priznaje samo Turska. Duž „Zelene linije“, tampon-zone duge oko 180 kilometara, i dalje su raspoređene mirovne snage UN-a koje nadgledaju krhki mir i status quo koji traje više od pola stoljeća.
Jedan od ključnih pokušaja da se prevaziđe višedecenijska podjela otoka bio je Annanov plan iz 2004. godine, prijedlog Ujedinjenih nacija koji je nosio ime tadašnjeg generalnog sekretara Kofija Annana. Plan je predviđao stvaranje federacije pod nazivom „Republika Ujedinjenog Kipra“, sastavljene od dvije konstitutivne države — grčko-kiparske i tursko-kiparske — s rotirajućim predsjedništvom, mehanizmima za povratak izbjeglica i naknadu izgubljene imovine, te postepenim povlačenjem turskih trupa. Ideja je bila da se otok ujedini pod zajedničkim političkim okvirom i članstvom u Evropskoj uniji, uz garancije međunarodne zajednice o očuvanju ravnopravnosti obje zajednice.
Na referendumu održanom 24. aprila 2004. godine, 64,9 posto kiparskih Turaka glasalo je za Annanov plan, dok ga je 75,8 posto kiparskih Grka odlučno odbilo. Budući da plan nije dobio podršku obje zajednice, automatski je postao pravno nevažeći. Posljedice su bile dalekosežne: samo je međunarodno priznata Republika Kipar ušla u Evropsku uniju 1. maja iste godine, dok je sjeverni dio otoka ostao u političkoj i ekonomskoj izolaciji. Među kiparskim Turcima učvrstio se osjećaj da su „glasali za mir, ali ga nisu dobili“, a neuspjeh Annanovog plana postao je simbol propuštene historijske šanse i trajne političke i društvene frustracije.
Politički kontekst i napetosti unutar TRSK
Do ovih izbora, TRSK je vodio Ersin Tatar, političar poznat po čvrstim vezama s Ankarom i zagovaranju rješenja „dvije države“. Njegov je politički kurs bio gotovo u potpunosti usklađen sa stavovima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, koji se otvoreno zalaže za „suverenitet Sjevera“ i odbacuje svaki oblik federalnog uređenja s Republikom Kipar.
Nasuprot njemu, Tufan Erhürman, lider Republikanske turske partije (CTP), nastupio je kao kandidat promjene – zagovarajući povratak pregovorima o federalnom rješenju i normalizaciju odnosa s međunarodnom zajednicom. Tokom kampanje istakao je potrebu za „manje konfrontacije, a više dijaloga“ i najavljivao veću transparentnost u odnosima s Turskom.
Erhürmanova pobjeda čini se kao rezultat snažne mobilizacije mlađih birača i sve izraženijeg nezadovoljstva ekonomskom situacijom, ali i političkog zamora od, kako je jedan od njegovih saradnika opisao, „politike potčinjavanja Ankari“. Kampanja je, u velikoj mjeri, funkcionirala kao svojevrsni referendum između orijentacije prema Turskoj i otvaranja prema Evropskoj uniji.
To bi se, međutim, moglo pokazati kao nemoguća misija, jer je TRSK i dalje duboko ekonomski i institucionalno vezan za Tursku – kroz valutu, kreditiranje, infrastrukturu, energetiku i javni sektor. Privreda je teško pogođena devalvacijom turske lire, visokom inflacijom i sve većim troškovima života, što dodatno produbljuje socijalne razlike. Procjenjuje se da se približno četvrtina ukupnih rashoda TRSK-a pokriva direktno iz finansijske pomoći Ankare, što lokalnim vlastima ostavlja vrlo malo prostora za samostalno donošenje odluka.
Uloga Turske, EU i međunarodnog ambijenta
Sudeći po reakcijama zvanične Ankare, temeljna politika prema Kipru ostaje nepromijenjena. Ministar vanjskih poslova Hakan Fidan najavio je pred predsjedničke izbore u TRSK da „Turska čvrsto stoji iza legitimne stvari kiparskih Turaka“, istaknuvši da je „jedini održivi put za rješavanje pitanja otoka priznanje dvije odvojene države“.
Iako je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan čestitao Tufanu Erhürmanu na pobjedi, nazvavši je „dokazom demokratske zrelosti TRSK“, istovremeno je ponovio obećanje o kontinuiranoj podršci. Ovakve poruke iz Ankare nagovještavaju da će, unatoč promjeni na čelu TRSK, turski stavovi o dvodržavnom rješenju i dalje biti ključni faktor u svim budućim pregovorima.
Iako Evropska unija nominalno podržava ideju ponovnog ujedinjenja Kipra, njen stvarni uticaj na Sjeveru ostaje ograničen. Brisel je između dvije proturječne obaveze: s jedne strane nastoji očuvati strateške i energetske odnose s Turskom, članicom NATO-a i ključnim partnerom, dok s druge mora štititi interese međunarodno priznate Republike Kipar — članice Unije i njene istočne granice.
Upravo ta dvostruka pozicija sužava evropski manevarski prostor: bez jasne i dosljedne ponude ekonomskog i političkog angažmana, Sjeverni Kipar rizikuje da još dublje potone u orbitu Ankare. Za Tursku, međutim, TRSK je mnogo više od simbola — on predstavlja i instrument moći: dokaz trajnog uticaja u istočnom Mediteranu i stratešku polugu u odnosima s EU-om i NATO-om, kojom Ankara vješto balansira između pritisaka i pregovora.
Članak je ranije objavljen na portalu odgovor.ba.
Comments