• Armin Sijamić

Jordanski "non-paper" za približavanje Zapada i Bashara al-Assada

Sirijski rat traje više od deset godina i trenutno niko ne može predvidjeti kada će biti okončan. Podjeljenja zemlja u kojoj se nalaze vojske Irana, Rusije, Turske i Sjedinjenih Američkih Država suočena je sa teškom političkom i ekonomskom krizom. Sirijski predsjednik Bashar al-Assad još uvijek je u Damasku, a nagomilani problemi više ne mogu biti gurani pod tepih. Susjedni Jordan pokrenuo je diplomatsku ofanzivu da se stvari pomjere sa mrtve tačke.

Abudllah II i Bashar al-Assad / foto SANA


Posljednjih sedmica Damask opet postaje mjesto važnih diplomatskih pregovora. Prije izbijanja rata 2011. godine, sirijski glavni grad je bio važna adresa za rješavanje brojnih sporova na Bliskom istoku. Pitanje Libana, Palestine, Izraela, Irana, Iraka i na koncu same Sirije bili su predmet tih pregovora. Kada je Assad odbio da promijeni stranu, odnosno odbio da prestane biti karika između Irana i Hezbollaha i nastavio podržavati palestinske težnje, dobio je pobunu u zemlji i desetine hiljada stranih boraca koji su organizovano došli u zemlju. Težnje dijela sirijskog naroda da se u državi dogode promjene i da se ograniči Assadova višegodišnja vlast, završila je otimanjem revolucije od strane terorista. Veoma brzo vojno najjači Assadovi oponenti postali su Al-Qaida, ISIL i mnoge druge terorističke grupe sastavljenje od ljudi iz različitih dijelova svijeta. Od tog trenutka počinje temeljno uništavanje Sirije u namjeri da se nanese šteta Assadovoj vlasti. Međutim, Assad i danas sjedi u Damasku, dio opozicije napustio je zemlju, dok velike sile kontrolišu dijelove Sirije i Izrael redovno bombarduje.


Sirijsku opoziciju danas gotovo niko i ne spominje, svjesni da oni koji su digli pobunu nemaju šanse da pobjede Assada, čak i kada bi bio u potpunosti uspostavljen mir u Siriji. Adrese za rješavanje sirijskog konflikta postali su Washington, Moskva, Teheran i Ankara, ali prenaglašene razlike u interesima ovih sila ne ostavljaju mjesto optimizmu. Susjedni Jordan, koji je i sam podržavao snage koje su se borile protiv Assada, postao je žrtva svoje i tuđe politike. Ignorisanje Assada u Damasku za Jordan više nije opcija, jer problemi iz te zemlje se prelijevaju na okolne. Službeni Amman krenuo je u diplomatsku ofanzivu. Prve adrese su bile Washington i Moskva, a u javnosti se pojavio jordanski "non paper" koji računa s činjenicom da je Assad u Damasku i da nema naznaka da će se to promijeniti u dogledno vrijeme.


Realpolitika: S Assadom se mora raditi


Jordan je teško pogođen dešavanjima u Siriji. Rat je bijesnio na granici te zemlje, stotine hiljada izbjeglica je zavisilo od jordanske pomoći, a zemlja je bila i tranzitna ruta za mnoge strane ratnike. Neprijateljstvo sa Assadom koštalo je i jordansku ekonomiju. To je dovelo i do ekonomske i političke krize koja je uzdrmala jordanskog kralja Abdullaha II koji je godinama uživao ugled na Zapadu i u okolnim arapskim državama. Sirija je trenutno potisnuta sa vrha prioriteta gotovo svih sila uključenih u sukob u toj zemlji. Stoga je službeni Amman, spašavajući svoje pozicije i interese, pokrenuo diplomatsku ofanzivu da se Assadu pruži ruka za saradnju i da se rješavaju pitanja za koja su zainteresovane sve strane. Jordanski kralj i sirijski predsjednik, prema izvještajima agencije SANA, obavili su telefonski razgovor s ciljem popravljanja saradnje "dvije bratske zemlje".


Prema navodima medija, u dokumentu koji je Jordan predstavio Zapadu stoji da se trebaju uspostaviti veze sa Assadom i kasnije krenuti ka političkoj tranziciji vlasti u toj zemlji. Jordan smatra da je potrebno političko rješenje krize u Siriji, jer je „smjena režima“ postala neostvariv plan.


U dokumentu stoji da postojeći pristup Siriji nanosi mnogo štete civilima i borbi protiv terorizma. Zatim, udaljavanje Zapada od Damaska dovodi do pojačanog iranskog prisustva u Siriji, a da bi postepeno poboljšavanje odnosa sa režimom dovelo i do povratka izbjeglica u zemlju. Dokument dalje predviđa da bi se Assadu i Siriji ukidale sankcije u zamjenu za kooperativnost sa Zapadom te dozvolio povratak u Arapsku ligu i druge međunarodne organizacije, odnosno da bi se Siriji davale nagrade za različite poteze službenog Damaska. Da bi ova igra uspjela, autori traže saradnju Zapada i Rusije, kao i arapskih zemalja. Prema istim izvorima, Washington i evropski saveznici nisu previše oduševljeni jordanskim planom.


Međutim, Jordan ne smije odustajati. Jordanska politika prema Siriji nije potekla iz prevashodne želje da se spasi Assad, već je cilj da se spasi Jordan i okolne zemlje. Zemlja koja je podjeljenja stranim i domaćim vojskama, ekonomski je uništena i kao takva plodno je tlo za pojavljivanje različitih oružanih grupa. Ako uzmemo za primjer susjedni Irak, taj probelm postaje posebno vidljiv. Posljednjih dana tamošnja javnost se bavi pokušajem atentata na premijera, a niti jedna grupa nije preuzela odgovornost. Drugim riječima, u takvim okolnostima stabilnost ne postoji.


Ignorisanje Assada iz jordanske perspektive nije ni moguće. Deset godina rata pokidalo je ekonomske veze Jordana i Sirije, smanjile tranzitne nadoknade za te dvije zemlje koje su bile dio trgovačkog koridora između Evrope i Perzijskog zaljeva. Američke sankcije Siriji pogodile su i Jordan, ali veze koje postoje godinama nije lahko pokidati. Čak su i SAD u jednom trenutku dozvolile da se prekrše njihove sankcije, nakon što su odlučili dostaviti prirodni gas Libanu preko Egipta, Jordana i Sirije. Naime, kolaps energetskog sistema u Libanu privremeno je izbjegnut kada su iranski tankeri isporučili naftu, čime su Hezbollah i Teheren upisali novu pobjedu u regionalnom nadmetanju.


Sirijski labirint


Ekonomska kriza u Siriji prošle godine je ljude izvela na ulice, što je bio novi udarac Assadu koji je sankcijama Zapada osuđen na Rusiju, Iran i Kinu. Tu opasnost je odlično uočio Jordan, ali i Katar i Ujedinjeni Arpaski Emirati koji su poslali visoke delegacije u Damask. Od trenutka kada je otklonjena opasnost da će Assadove snage izgubiti Damask, diplomate različitog ranga vratile su se u sirijski glavni grad. Sve otvorenije su namjere sunitskih zemalja da se ponovo približe Siriji (gdje su suniti većinsko stanovništvo), dok šiitski Iran ojačava svoje pozicije u toj zemlji.


Svima je jasno da ključ za sirijsku krizu drže Rusija, Iran, Turska i SAD. Najveća svjetska sila podržava Kurde, pomoću kojih vrši pritisak na Ankaru i Damask, ali i sebi osigurava prisustvo u sirijskoj krizi. Namjera Jordana da uvjeri Washington da sarađuje sa Assadom zbog toga je teško izvodiva. Naime, ukoliko SAD smanje pritisak na Assada i udalje se od Kurda, ovaj narod bi se po inerciji priklonio Damasku s kojim imaju korektnu saradnju i to zbog straha od Turske. Ovakvo stanje u Siriji, bez sumnje, najbolje koriste Iran i Rusija, a sirijski narod plaća najveću cijenu zbog prelamanja interese velikih sila preko njihove zemlje.


Interes velikih sila za Bliski istok je u padu, posebno zbog Južnog kineskog mora i Pacifika. Na drugoj strani Azije vodi se važna bitka i velike sile gledaju ka tom dijelu svijeta. Naravno, Bliski istok i dalje ostaje jedna od najvažnijih tački na geopolitičkoj mapi svijeta, ali smanjen interes velikih sila daje prostor regionalnim silama da pokušaju stvari promijeniti u svoju korist. Jordanska inicijativa, za koju sa sigurnošću možemo reći da je mirovna, ipak je na neki način dio regionalnih tendencija. Naime, već mjesecima o obnavljanju odnosa pregovaraju Iran i Saudijska Arabija, a Turska i Egipat su krenuli sličnim putem. Pokušaj međusobnog uvažavanja ove četiri regionalne sile signal je i za Jordan da pokuša da obnovi odnose sa svojim susjedom i da za to dobije podršku od velikih sila. Uostalom, Bashar al-Assad je još uvijek u Damasku i to je činjenica koja se mora uvažavati.