Krajem maja ove godine Bashar al-Assad je pobjedio na sirijskim predsjedničkim izborima i produžio svoj mandat za novih sedam godina. Predsjedničku zakletvu je položio 17. juna, a prvi gost u Damasku je bio kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi koji je u sirijski glavni grad došao na dan Assadove inaoguracije. Trenutak posjete nije slučajan, niti je uobičajno da se izabrani predsjednik posjećuje u danu polaganja zakletve. Očigledno je da je Kinezima Damask postao veoma važan i da postoje stvari koje treba uraditi hitno.
Od početka rata u Siriji 2011. godine tu zemlju nije posjetio važniji gost iz Kine. Dolazak kineskog ministra potvrda je dobrih odnosa dvije zemlje, ali je i najava buduće kineske politike prema Bliskom istoku. Wang Yi je na aerodromu dočekan od sirijskog kolege Faisala Mekdada, a nakon toga se sastao i sa Assadom. Teme razgovora dvije strane bile su, kako je saopšteno, poboljšanje ekonomskih i diplomatskih odnosa kroz strateške projekate u okviru kineske inicijative „Pojas i put“. Wang Yi je izjavio da odnosi Kine i Sirije u „novu fazu saradnje“, aludirajući da će odnosi dvije zemlje postati još bolji.
Assad nije krio zadovoljstvo posjetom gosta iz moćne države i poručio da Sirija „bezuslovno“ podržava kineske pozicije po pitanju Tajvana, provincije Xinjinag i Hong Konga, što je Wang Yi pozdravio. Gost je poručio da Kina podržava sirijsku nezavisnost i teritorijalni integritet i da se protivi bilo kakvoj nasilnoj promjeni režima i obećao domaćinima da će pomoći u borbi protiv terorizma opremajući sirijske snage, te da će raditi na suprostavljanju unilateralnim sankcijama koje su Siriji uvedene od strane Zapada. Wang Yi je istakao da će Kina i dalje pomagati obnovu Sirije kao i da će toj zemlji biti dostavljene vakcine protiv koronavirusa. Obje strane su se složile da Sirija treba zauzeti važno mjesto u kineskoj inicijativi „Pojas i put“, a potpisana su i dva sporazuma u oblasti ekonomije i zdravstva.
Šta Kina traži u Siriji?
Pored ekonomskih ugovora bitnih za sirijsku privredu koja se nalazi u dubokoj krizi, snažnih političkih poruka i izražavanja podrške Damasku, moguće da je najvažniji razlog posjete Damasku provincija Idlib. Naime, godinama se u različitim izvještajima i medijima govori o ujgurskim borcima koji se nalaze u tom dijelu Sirije i koji ratuju protiv Assada. Njihov povratak u Kinu za Peking je noćna mora. Godinama različiti mediji špekulišu o direktnom kineskom učešću u ratu protiv ujgurskih grupa u Idlibu, a mnogi su pisali da Kina sirijsku vojsku oprema i pomaže upravo za te svrhe. Jasnih potvrda ovih navoda iz službenih izvora do sada nije bilo, a o ovoj temi javnosti nije ništa saopšteno niti nakon posjete Wang Yiija Damasku.
Povlačenje Sjedinjenih Američkih Država i saveznika iz Afganistana ovu priču dodatno produbljuje, jer mnogi vjeruju da je odlazak stranih snaga sa kineske granice prilika da se Ujguri iz Sirije vrate kućama i naprave ogromne probleme Pekingu. Naime, Kina graniči sa Afganistanom, a sama provincija Xinjiang je centralna tačka u inicijativi „Pojas i put“ budući da je predviđena kao logistička baza i početna stanica kineskog napredovanja kopnom ka Centralnoj Aziji i dalje prema Evropi. Stoga je logično da se Kina pozabavi pitanjem svojih državljanja u tuđoj zemlji, posebno zbog činjenice da je od početka rata u Siriji već deset godina.
Međutim, ono što je vjerovatnije i očito jeste namjera Kine da inicijativu „Pojas i put“ nastavi i intezivira u godinama koje dolaze. Sukob sa Zapadom i susjedima mogao bi spriječiti kineske planere da se ova inicijativa provede jer mnogi mogu odbiti saradnju sa Pekingom, ili držati odnose na niskom nivou. Sirija ne spada u takvu grupu zemalja, a njen geografski položaj na Mediteranu za Kinu može biti presudan.
Naime, Kina u Siriju može brodovima kroz Sueski kanal, ali i kopnom ako se realizuju iranski ekonomski i politički planovi. Podsjetimo da iranske snage kontrolišu kopneni put od Irana do Mediterana, a da je Kina sa tom zemljom nedavno potpisala strateški važne ugovore koji Iran mogu pretvoriti u odskočnu dasku za kinesku politiku prema Bliskom istoku. Da ovi planovi nisu samo vezani za vojne poduhvate iranskih snaga na terenu govori i namjera Teherana da gradi željeznicu od svojih granica do obala Sirije i Libana. Uključivanjem Kine u ove iranske planove čitav plan dobija i ekonomsku računicu (pod uslovom da inicijativa „Pojas i put“ zaživi u punom kapacitetu), baš kao i finansijsku podršku u trenucima kada su Iran i Sirija pritisnute sankcijama Zapada.
Assadovih novih sedam godina
Na pomenutim izborima Assad je dobio preko 95 posto glasova onih koji su glasali. Mnogi su izbore ocijenili kao neregularne i namještene, ali to je samo dio istine. Deset godina odolijevanja različitim silama u Siriji i regiji od Assada je kod velikog broja ljudi u toj zemlji napravilo heroja. Ako tome dodamo da je on na vlasti već dvadeset godina i da su gotovo sve poluge moći u rukama njegovih ljudi onda nije ni čudo što nema kandidata koji bi mogao ugroziti Assadovu poziciju u Siriji. Međutim, ostanak Assada na vlasti je stara vijest samo su se okolnosti u zemlji i regiji promijenile.
Odbačen od Zapada Assad ni danas nema drugog izbora nego se okrenuti Rusiji, Iranu i Kini. Svaka od ovih država ima posebno mjesto u sirijskim prilikama, ali i svoje interese. Sada je već jasno da Assad na vlasti nije mogao da opstane bez podrške Irana i Rusije, baš kao što je i jasno da pobunjenici ne bi imali nikakve šanse da pomoć nije stizala iz različitih država svijeta. Međutim, očuvanje na vlasti uz pomoć stranih sila košta i to je cijena koju Sirija mora da plati. Rusko balansiranje u odnosima prema Izraelu za Iran je neprihvatljivo, baš kao što Rusija ne želi da Iran u potpunosti preuzme kontrolu nad Damaskom. Pojačani kineski interes za Siriju ovaj rusko-iranski rivalitet može da pogorša, ali i da ga u znatnoj mjeri umanji. Assadov cilj je da sve tri države dobiju dio kolača, ali to će da ide teško upravo iz razloga što previranje još uvijek traje.
Ako tome dodamo da se u Siriji još uvijek nalaze američke trupe, da dio zemlje kontroliše Turska i da arapske zemlje, uglavnom, sa negodovanjem gledaju na upliv Ankare i Teherana na prilike u jednoj arapskoj državi, onda je Assadov zadatak još teži. Činjenice govore da je do sada uspješno odolijevao različitim interesima i napadima, ali i to da Sirija treba novi iskorak ka okončanju rata i hitnu ekonomsku obnovu.
U svom govoru nakon polaganja zakletve Assad je izjavio da zemlji predstoji borba za protjerivanje američkih i turskih trupa da bi se povratio potpuni suverenitet zemlje. Brojni problemi u odnosima pomenutih sila sirijsko pitanje komplikuju do te mjere da Damask ne može puno toga uraditi (a da već nije uradio), da ostvari svoje ciljeve protivne interesima svjetskih i regionalnih sila. Shodno tome može se pretpostaviti da će novi Assadov mandat proteći slično kao i prethodni, a da kineski ekonomski upliv u zemlju može dati novu nadu stanovništvu i novo uporište pristalicama predsjednika koje vjeruju da je zemlja na pravom putu i da se konačno oporavlja. Međutim, trenutak konačne pobjede u sirijskom sukobu je daleko, a ishod će u velikoj mjeri biti odlučen izvan Sirije.