Al-Sharaa kod Putina: Rusija može ostati u Siriji samo uz odobrenje Turske, Sjedinjenih Američkih Država i Izraela

U srijedu se u Moskvi privremeni predsjednik Sirije Ahmed al-Sharaa sastao s Vladimirom Putinom i ruskim državnim vrhom. Obrt kakvom rijetko svjedočimo i na Bliskom istoku i potvrda teškog poraza ratobornog Putina.

Foto: Vladimir Putin i Ahmed al-Sharaa

Odluka Rusije da pomogne međunarodnoj priznatoj vlasti u Siriji da suzbije pobunu, podržanu Al-Qaedom i ISIL-om, bila je prilika za Rusiju da slavodobitno poruči svijetu da se Moskva „vratila“ i da je ponovo sila kakva je bila do raspada SSSR-a.

Pomoć vladi Bashara al-Assada, koji je sada stanovnik Moskve, Kremlj je iskoristio za građenje svoje reputacije na razne načine. Nije bilo samo u pitanju pokazivanje vojne moći i sposobnosti Rusije da djeluje daleko od svojih granica.

Rusija je tada igrala veliku igru prema muslimanima širom svijeta. Tamo, u Siriji, gdje je bilo osjetljivo da se pojavljuju ruski pravoslavni vojnici, Putin je slao muslimane iz svoje armije. Konačni cilj je bio pružanje ruke muslimanima širom svijeta, dok je istovremeno salafizam predstavljao kao prijetnju svima i svemu. Na jednoj od konferencija, koje je sazvao u čečenskom Groznom, muslimanska ulema iz više država je donijela deklaraciju da salafizam nije dio islama.

Al-Sharaa na sve načine

Odatle nije teško zaključiti kako su ruski zvaničnici i mediji opisivali one koji su se borili protiv Assadove vlade, ruskih i iranskih snaga. Kada su Rusi počeli da bombarduju položaje ISIL-a i Al-Qaede u Siriji, nakon što su to radile Sjedinjene Američke Države i saveznici, drugovi sadašnjeg sirijskog predsjednika su poručili da ništa slično nisu vidjeli. Naprosto, Rusija je pucala svim što joj je bilo viška, što se ponovilo u Ukrajini godinama kasnije kada je ruska artiljerija danima pucala bez prestanka i s mape zbrisala čitava sela i gradove. I pred sami slom Assadove vlasti Rusija je žestoko napala uporišta Hayat Tahrir al-Shama (HTS) kojeg je predvodio al-Sharaa.

Ali, vremena se mijenjaju. Assad je poražen i to najviše krivicom Putina, koji je dozvolio da Izrael bombarduje sirijsku vojsku i (pro)iranske snage u Siriji. U kombinaciji s turskim uplivom, sankcijama Zapada i Assadovom pogrešnom politikom prema arapskim i drugim državama u regiji, njegova vojska se bez borbe povukla sa svojih pozicija i bivši pripadnik ISIL-a i Al-Qaede, Ahmed al-Sharaa, ušao je u Damask kao pobjednik.

Međutim, sada to više nije al-Sharaa čije je snage Putin mogao bombardovati kada i kako želi. Privremeni sirijski predsjednik prihvaćen je na Zapadu, koji od njega očekuje da se obračuna s iranskim uticajem u Siriji i preko sirijskih granica, posebno u Libanu, te da Izraelu ne pravi ni najmanje smetnje na bilo koji način.

Ahmed al-Sharaa je prešao put od američkih zatvora do sastanka s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. On je za to spreman ni manje ni više nego kod stratega iz Ujedinjenog Kraljevstva. O tome je ove godine detaljno govorio bivši američki ambasador u Damasku Robert Ford. Bivši terorista postao je važan adut Zapada u bliskoistočnoj križaljci.

Putinov poraz

Putin je, kao i Iran, ovakvim razvojem situacije u Siriji poražen. Ostalo mu je samo da pokuša da odobrovolji nove vođe Sirije, i one koje iza njih stoje, da imaju razumijevanje za ruske zahtjeve. Glavni zahtjev je da Rusija zadrži svoje dvije baze u Siriji: Pomorsku bazu Tartus i zračnu bazu Khmeimim. Ove dvije baze imaju nemjerljiv značaj za Rusiju. Pomorska baza Rusiji daje pristup Sredozemnom moru, a zajedno sa zračnom predstavlja konekciju Moskve s Afrikom.

Da bi te baze zadržao Putin je vrijedno radio. U martu ove godine poslao je pismo al-Sharaai, nakon što je u Damasku boravila ruska delegacija, izrazivši „podršku naporima da se brzo stabilizuje situacija u zemlji u interesu očuvanja njenog suvereniteta, nezavisnosti, jedinstva i teritorijalnog integriteta“. U julu su Putin i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u Moskvi primili sirijskog ministra vanjskih poslova Asaada al-Shibanija. Gost iz Sirije je tada izrazio nadu da će njegova država i dalje imati podršku Rusije, a Moskva obećala podršku.

Rusija u Siriji igra crnim figurama od pada Assada. To je Putinu poručio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan kada ga je prošle godine pozvao da prihvati stanje na terenu, dodavši da „sada postoje samo dva lidera na svijetu“, njih dvojica, i da je potrebno da nastave dijalog.

Erdogan mu je tada pokazao da ga je nadigrao na Bliskom istoku i da zbog toga ruska politika prema Africi zavisi od planova Turske, jer dolazak do baza u Siriji zahtijeva odobrenje Damaska i Ankare. U protivnom, do Afrike Rusi bi morali letjeti i ploviti doslovno kao oko pola svijeta.

Sastanak u Moskvi i Putin koji ne može da zahtijeva

Dolazak al-Sharaae u Moskvu važan je događaj za novu stranicu u odnosima Rusije i Sirije. Obje strane su rekle da poštuju činjenicu da veze traju osamdeset godina i da poštuju postojeće sporazume između dvije države, a Putin je istakao da se Moskva u odnosima s Damaskom uvijek vodila „isključivo interesima sirijskog naroda“, a ne „na osnovu političkih okolnosti ili posebnih interesa“. Ova poruka bi se mogla pročitati i kao da su i oni koje je nastojao odstraniti iz islama također ruski prijatelji činjenicom da su Sirijci, iako je HTS još uvijek zabranjen u Rusiji.

Putin je čestitao gostu na održanim izborima, iako je lično odabrao sve kandidate i sam će izabrati trećinu parlamenta. Ali, Putinov glavni interes u Siriji je zadržati operativnim pomenute baze.

Al-Sharaa, pobjednik u odnosu s Putinom i činjenicom da je u Moskvu došao kao njemu ravan, također je imao svoje zahtjeve. Mnogi su očekivali da će pokrenuti pitanje izručenja Assada, ali o tome javnost nije obaviještena. To što Rusiju još uvijek ne može tek tako izbaciti iz svoje države je zbog činjenice da Sirija zavisi od ruske pomoći. Al-Sharaa je rekao na sastanku s Putinom da Sirija dio hrane dobija iz Rusije, da sirijski energetski sektor zavisi od ruske ekspertize, ali da želi „redefinisati odnose“ između dvije države.

Oružje nije spominjao, iako je sirijsko oružje decenijama predominantno rusko. I ne samo oružje. Rusija je decenijama Siriju snabdijevala raznim potrepštinama, uključujući mašine, đubriva i razne sirovine. Rusija je bila važno tržište za neke sirijske proizvode.

Drugim riječima, al-Sharaa je svjestan da treba Ruse barem još neko vrijeme, posebno što su mnoge sankcije Zapada protiv Sirije još uvijek na snazi. To je Putinu garancija da će njegove baze u Siriji za sada ostati, ali uvijek mora imati na umu da ta odluka Damaska zavisi od volje Turske, Sjedinjenih Država i Izraela.

Izrael sada nema razloga da traži zatvaranje ovih baza. Te baze i ranije nisu ugrožavale izraelske pozicije. Na koncu, to bi bio i čin dobre volje prema Putinu s kojim održava odlične veze od njegovog dolaska u Kremlj. Ankara je više puta pokazala da se zna nositi s Rusijom, a u direktnom srazu s Moskvom nedavno su izvojevali pobjedu u Nagorno-Karabahu, Siriji i Libiji. Ali, u slučaju Donalda Trumpa i evropskih sila stvari nisu sasvim jasne i ostanak ruskih baza u Siriji zavisi i od drugih aranžmana koje Bijela kuća i Kremlj pokušavaju postići posljednjih mjeseci.

Ovakav razvoj situacije veliki je Putinov poraz. U Siriji, Putin ne prijeti Zapadu ili zvaničnom Damasku, ne govori o nuklearnom oružju i superiornom ruskom oružju koje može pogoditi sve i svakoga, a što radi u slučaju Ukrajine na koju vrši agresiju više od tri godine. U septembru 2015. godine Putin je na zahtjev Assada u Siriji napao njegove neprijatelje iz zraka, s mora i kopna. U oktobru 2025. godine Putin je jednog od vođa pobune primio u Moskvi kao sebi ravnopravnog, a Assada sada krije od novih sirijskih vlasti i javnosti. Poraz kakav je doživio malo koji ruski vođa.

Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba.

---