Protekle sedmice u Teheranu ministri vanjskih poslova Irana i Kine, Javad Zarif i Wang Yi, potpisali su „Sveobuhvatni strateški sporazum o partnerstvu“, čime su se ove dvije države jedna drugoj dodatno približile. Sporazum obuhvata oblasti politike, sigurnosti, ekonomije, odbrane, kulture i saradnje u međunarodnim odnosima u narednih 25 godina. Iz pomenutog se vidi obim i važnost sporazuma, ali za Zapad je veći strah šta taj sporazum može biti od onoga što u ovom trenutku jeste.
Odnosi Irana, Kine i Rusije su jedan od važnijih determinanti ukupnih političkih odnosa u Aziji. Ove tri države su prinuđene na saradnju zbog kontinuiranog pritiska koji dolazi sa Zapada. Zbog toga teokratski Iran i komunističko vodstvo Kine gaje duboke veze. Iranu Kina treba kao ekonomski partner, politički zaštitinik u mnogo pitanja, mjesto gdje iranski resursi (posebno nafta) imaju sigurno tržište te mjesto u kome Iran može tražiti različite tehnologije koje su im uskraćene zbog sankcija Zapada. Kini Iran trebao je kao sirovinska baza i kao tržište, ali posljednjih godina zvanični Peking ima i druge planove, želeći da pretvori Iran u polugu svoje moći na Bliskom istoku i još bitnije u opiranju Zapadu. Zbog toga su odnosi ove dvije države kompleksni i svaki potez koji povlače dugo se vaga.
Tome u prilog govori i pomenuti sporazum iz protekle sedmice, a o čemu je pregovarano još od 2016. godine i posjete Iranu od strane kineskog predsjednika Xi Jinpinga. Pet godina pregovora dvije prijateljske države ukazuje da je najmanje jedna strana kalkulisala i gledala na odnose sa trećim zemljama. Naravno, obje države su gledale ka Zapadu, Iran u kontekstu (ne)ukidanja sankncija, a Kina u kontekstu ukupnih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama. Čini se da je ovaj dogovor ubrzan kineskom željom, da se u trenucima kada američka administracija steže obruč oko Kine, pronađe pouzdan i jak partner koji nema namjeru da se povinuje službenom Washingotnu. Odakle ne treba čuditi izjava Wanga koji kaže da „Iran nezavisno odlučuje o svojim vezama sa drugim državama i da za razliku od nekih drugih zemalja ne mijenja svoje stavove nakon jednog telefonskog poziva.“ Zbog toga ovaj sporazum predstavlja veću brigu zbog onoga što bi mogao postati, nego ono što trenutno jeste.
Wang i iranski državni vrh
Pomenuta izjava kineskog ministra vanjskih poslova Yia Wanga izrečena je nakon sastanka sa Alijem Larijanijem, savjetnikom ajatolaha Seyyeda Alija Khameneija i političke figure koja u Iranu decenijama igra važnu ulogu. Wang je u Iranu, pored pomenutog Zarifa, sreo i iranskog predsjednika Hassana Rouhanija te predsjedavajućeg parlamenta Baqera Qalibafa. Dakle, kineski gost je sreo čitav niz najvažnijih iranskih političkih figura. Naravno, to nije slučajno i nije samo protokolarno, jer kako smo već naveli dvije zemlje ulaze u sveobuhvatni sporazum na mnogim poljima.
Sam sadržaj sporazuma manje se analizira od činjenice da je taj sporazum, ustvari, samo osnova nezamislivog povezivanja Irana i Kine. Qalibaf je sporazum ocijenio kao preduslov „balansirane i ekonomiji orijetisane vanjske politike“, dvije zemlje, a Wang je nakon jednog od sastanaka ocijenio da su odnosi dvije zemlje „permanentni i strateški“, nezaboravljajući da naglasi da Teheran i Peking obilježavaju pedeset godina uspostave diplomatskih odnosa, kako je on to forumlisao – „pola stoljeća prijateljskih diplomatskih odnosa.“
Zajednički je ocijenjeno da se radi o historijskom sporazumu, a u prilog tome govori i činjenica da će dvije države formirati banku i eliminisati akerički dolar kao sredstvo plaćanja. Suštinski to znači da će Kina ovim sporazum podrivati američke sankcije Iranu, a uspostavljeni mehanizmi mogli bi biti korišteni i od drugih zemalja. Vrijednost čitavog sporazuma je procjenjena na 400 milijardi dolara koji će biti uloženi u iransku industriju, tehnologiju, nauku, zdravstvo, odbranu, infrastrrukturu (luke i željeznice) i trgovinu.
Tako je zadat težak udarac kampanji Donalda Trumpa „maksimalnog pritiska na Iran“, budući da je ovaj put službeni Teheran dobio na svoju stranu državu koja želi da postane svjetska ekonomska sila broj jedan. U ovakvom razvoju situacije jasno je da plan iranske izolacije pada u vodu i da je nanesena velika šteta interesima Zapada, ali i velikih kompanija iz Evrope i SAD koje su planirale poslove vrijedne milijardama dolara, nakon što je Barack Obama uspio postići sporazum sa iranskim rukovodstvom o kontroli iranskog nukelarnog programa. Trump koji je povukao SAD iz ovoga sprazuma nanio je ozbiljne štete interesima Zapada, jer je Iran „podigao ručnu kočnicu“ i uranij obogaćuje preko dogovorene mjere. U suštini to znači da Iran može razvijati svoj nuklearni program, a da će Kina osigurati da Iran finansijski ne propadne. Za iransko rukovodstvo to je dobitna kombinacija.
Kineski odgovor Zapadu
Koliko god da su Kina i Iran prijateljske države, mora se primjetiti da potpisani sporazum dolazi u trenucima američke inicijative na Pacifiku. Kinezi su ubrzo odgovorili sastankom sa Rusima, da bi na kraju potpisali sporazum sa Iranom o kome je „pregovarano“ gotovo pet godina. Za desetak dana u Iran dolazi Sergey Lavrov, što je dokaz koordinacije ove tri države. Namjera Donalda Trumpa da izoluje Iran i namjera administracije Josepha Bidena da se sa Kinom pregovara drugačije u godinama koje dolaze, dovela je do toga da su sada svi postali svjesni da nije lahko u isto vrijeme izolovati i Teheran i Peking, a posebno u trenucima kada se njima bliska Rusija suočava sa pojačanim pritiskom sa Zapada. Administracija Obama-Biden je toga bila svjesna, pa je pokušala Iran otrgnuti iz kineskog i ruskog zagrljaja. Sporazum koji je Iran potpisao sa SAD, Velikom Britanijom, Francuskom, Njemačkom, Rusijom i Kinom bio je pokušaj Zapada da se Iranu otvori i perspektiva saradnje sa Zapadom.
Trumpova želja da ugodi izraelskom rukovodstvu vratila se kao bumerang SAD. Biden je više puta ponovio da je sporazum velikih sila sa Iranom bio dobar za obje strane, a sporazum Irana i Kine od prošle sedmice je sporazum ocijenio kao „zabrinjavajući“ i da tako misli godinu dana, a nakon što su novinari pitali koliko je zabrinjavajuće novonastalo partnerstvo Teherana i Pekinga. Mnogi su ocijenili da na ovaj način Kina snažnije ulazi na Bliski istok, a to je prostor kojim decenijama u najvećoj mjeri upravlja Zapad.
Mogućnost za postizanje dogovora između Zapada i Pekinga, Kinu je godinama držalo u dilemi kakav sporazum sa Iranom postići. Sada se čini da je Pekingu jasno da odnosi sa Zapadom u narednim godinama će biti sve drugo osim prijateljski. Sankcije koje je Zapad uveo Iranu Kina je pokušala da poštuje, pri tome ne ostavljajući Iran bez pomoći. U Pekingu vjerovatno vjeruju da će sankcije prema Kini u narednim godinama bite slične onima koje su uvedene Iranu, pa su se stoga upravo sada odlučili za dogovor sa Iranom.
Iran pod sankcijama je sigurno želio više od Kine da se ovaj sporazum postigne i da se na taj način domogne resursa koje potražuje van svojih granica. Iranski oprez da u potpunosti ne bude prepušten Kini i Rusiji sada je vjerovatno stavljen po strani budući da je Zapad povukao ruku nakratko ispruženu Iranu tokom administracije Baracka Obame. U iranskoj perspektivi vezivanje za Kinu, državu koja je na putu da postane najveća ekonomska sila svijeta, sada se i ne čini kao loša opcija, uzimajući u obzir alternative. Doduše, Iran je ostavio mogućnost pregovora sa Zapadom, ali prije toga traži potpuno ukidanje sankcija. Da bi se to desilo potreban je dogovor unutar SAD, a onda pokretanje evropskih saveznika da krenu istim putem.
Sporazum protiv SAD
Ako bi se dalje išlo u proučavanje sporazuma dvije azijske države, onda bi se jasno došlo do zaključka da je sporazum uperen u najvećoj mjeri protiv interesa SAD. Iran je regionalna sila u klasičnom geopolitičkom smislu i decenijama se suprostavlja SAD. Daljnje jačanje države koja svoju silu projicira od Afganistana i Hormuza preko Perzijskog zaljeva i Iraka, sve do Sirije i Libana nije dobra vijest za zvanični Washington i toga su svjesne sve strane. Pored svih problema s kojima se suočava Jemen, sporazum je prokomentarisao i Mohammed Ali al-Houthi, jedan od vođa jemenskih Husa, ocijenjujući sporazum kao „politički poraz SAD“.
Bidenova administracija sada mora tražiti odgovor na planirani kineski upliv na Bliski istok, a posebno preko iranskih snaga u regiji. Zahvaljući odluci Trumpa da Iranu zatvori vrata Zapada nova američka administracija mora tražiti način kako da u isto vrijeme osujeti namjere Pekinga, Moskve i Teherana. Već sada je jasno da to nije jednostavan zadatak, baš kao što je jasno da Kina svoj sukob sa SAD pokušava prenijeti u razne dijelove svijeta. Stoga je jačanje Irana strateški važno za Kinu, pa se SAD ne mogu povući sa Bliskog istoka i posvetiti kineskom susjedstvu. Na taj način SAD moraju voditi bitke na nekoliko važnih tačaka na geopolitičkoj mapi svijeta, a poraz niti na jednoj od njih za Washington nije opcija.