• Armin Sijamić

Sukob na Mediteranu: Američki i ruski planovi od kojih zavisi Evropa

Posljednjih mjeseci mediji intezivno izvještavaju o sukobu na Mediteranu zbog razgraničenja između država i zbog rezervi prirodnog gasa. Odnosi Grčke i Turske su napeti, Egipat, Izrael, Kipar, Italija i Libija imaju svoje planove, Francuska i Njemačka sve otvorenije ulaze u kompleksne odnose između pomenutih država, a rijetko se u tim izvještajima spominju planovi Rusije i Sjedinjenih Američkih Država. Iako sve navedene zemlje, koje imaju izlaz na Sredozemno more, brane vlastite interese na polju suvereniteta i razvoja ekonomije, cjelokupna slika je, ipak, krupnija od toga.

Pomenuti konflikt ovolikog broja država nužno privlači i velike sile da se uključe u sukob, pa se nekada desi i po inerciji da slabiji saveznik u igru uvuče jačeg. Međutim, sukob na Mediteranu daleko je od uključivanja sila po inerciji. Šta više, čini se da je na sceni samo početno odmjeravanje snage, budući da SAD i Rusija još uvijek se, uglavnom, drže po strani. Ovaj put sukob dvije sile se dešava zbog prirodnog gasa od kojeg zavisi Evropa. Naime, ako bi SAD, sa svojim saveznicima, uspostavile kontrolu nad proizvodnjom i distribucijom prirodnog gasa u ovom dijelu svijeta, Rusija bi bila u velikoj mjeri isključena iz evropskih tokova. Sa druge strane, ako bi Rusija, ili Turska zajedno sa Libijom, uspostavila kontrolu nad ovim resursima, moć SAD u Evropi bi u narednim vremenima mogla biti ozbiljno ugrožena, a Evropska unija bi mogla platiti najveću cijenu.


O koliko velikim rezervama prirodnog gasa se radi govore i američke procjene. Samo u istočnom dijelu Mediterana (u trouglu između obala Kipra, Egipta i Izraela) nalaze se količina prirodnog gasa koje bi bile dovoljne EU za 76 godina.


Zavisnost EU od ruskog gasa


Jedan od glavnih poluga za širenje ruskog uticaja u Evropi je prirodni gas. Evropska unija godinama pokušava da smanji svoju zavisnost od ruskog gasa i dijelom uspijeva. Međutim, Rusija još uvijek EU isporučuje 40 % njenih potreba za prirodnim gasom. Ostali veliki dobavljači su Norveška, Holandija i Alžir sa 11 posto. Njemačka zavisnost je još i veća – čak 50% prirodnog gasa ta država dobija iz Rusije. Odatle se najveća evropska ekonomija često veže za Moskvu više nego to Washington želi. Gasovod „Sjeverni tok 2“ je zbog toga postao predmet ozbiljnog sukoba Njemačke i SAD, budući da Washington ne želi da njihov saveznik dobija gas direktno iz Rusije. Sa druge strane, Rusija pokušava na sve načine svoj gas prodati Evropi, gradeći gasovode od Baltika, preko Bjelorusije i Ukrajine, sve do Turske. Snabdijevanje Evrope prirodnim gasom Rusiji donosi i ogromne finansijske prihode.


SAD na sve načine pokušavaju ovu praksu prekinuti. Mnoge države na istoku Evrope su izložene pritiscima da ne ulaze u ruske energetske mreže, dok sa druge strane, neke države, Poljska na primjer, od SAD i ostalih saveznika traži da se Rusija izgura sa evropskog tržišta. SAD su ponudile i alternativno snabdijevanje, gradeći LNG terminale. Međutim, takvi terminali nisu dovoljni da podmire potrebe EU, a i gas na taj način dopremljen je skuplji nego ruski.

Dodatni problem za EU predstavljaju i najave iz Alžira da ova država, zbog zadovoljavanja vlastitih potreba, vjerovatno prirodni gas u budućnosti neće izvoziti. Stoga se EU, pored snažnog okretanja ka obnovljivim izvorima energije, okreće Mediteranu. SAD im u toj ideji žele pomoći, dodatno jačajući savezničke veze sa Izraelom i Egiptom koje na ovaj način uključuju u evropske tokove. Rusiji ovakav plan zvuči kao katastrofa u najavi.


Treći akter, koji za sada nastupa nezavisno, je Turska. Turska se želi domoći nalazišta prirodnog gasa, dok u isto vrijeme sebe nameće kao važnu tranzitnu rutu između Evrope i Azije, bilo da se radi o ruskom, azerbejdžanskom ili bilo kojem drugom gasu. Na taj način Turska bi postala još važniji faktor i na Evropu bi mogla uticati kao što to trenutno radi Rusija. Na taj način u ovome sukobu otvaraju se bezbrojne geopolitičke kalkulacije. Šta više, ukoliko bi EU bila jedinstvena, a Turska ovladala nalazištima gasa, iz ove igre bi mogle biti istisnuti i Washington i Moskva. To bi bio tektonski poremećaj u odnosima u Evropi. Međutim, to je malo vjerovatno, budući da SAD kontrolišu turske rivale Grčku, Bugarsku i posebno u ovome kontekstu važan Kipar uz čije se obale nalaze ogromna nalazišta plina, a pomorsko razgraničenje između te zemlje i Grčke bi moglo osujetiti turske planove.


Američki plan


Iako se, kako smo već naveli, čini da SAD ne učestvuju u pomenutim previranjima, to se dešava godinama. Najveća svjetska sila provodi ozbiljne planove ugrožavanja ruskih energetskih interesa. Za ovaj unosni posao nije teško pronaći partnere, a na kraju će sve platiti evropski potrošači. Uz obale Izraela, u gasnom polju pod imenom „Levijatan“, američke i izraelske kompanije su počele crpljenje plina kojeg transportuju u Egipat, a odatle LNG terminalima on završava u Evropi. Američka kompanija Noble Energy, koji ima znanja kako tražiti i kasnije crpiti gas, pruža potrebne usluge Izraelu i Egiptu da u narednim godinama postanu energetske sile, slično kao što su mnoge države na Bliskom istoku to postale zbog crpljenja nafte.


Tako je Izrael je prvi put u svojoj historiji postao izvoznik gasa, čime se pridružio Egiptu koji također izvozi gas iz svog nalazišta „Zohr“. Krajnji cilj SAD, Izraela i Egipta je da, zajedno sa Kiprom i Grčkom, grade gasovod „EastMed“, projekat koji će koštati milijarde dolara i koji će dovesti do sukoba sa Turskom, ukoliko Ankara bude insistirala na svojim uspostavljenim granicama na moru sa Libijom, koje ne priznaju Egipat, Kipar i Grčka. Jasno je da do međunarodnog prava velike države neće držati, a ako dogovor izostane može doći do sukoba, budući da se radi o strateškim pitanjima i milijardama dolara svake godine. Naime, Turska je sa međunarodno priznatom vladom u Libiji potpisala sporazum o razgraničenju na moru koji presjeca Sredozemno more, čime, na primjer, Grčka i Kipar po tom sporazumu razgraničenje te vrste ne mogu imati.


Provođenje ovoga plana SAD donosi mnogo benefita. Rusija bi bila doslovno odsječena od ostatka Evrope, ostajući iza granica NATO saveza. Izrael, kao važan američki saveznik, postao bi energetska sila (time i ekonomska, vojna i politička u većoj mjeri nego što je danas), zatim bi EU bile pod još većim uticajem Washingtona, a države poput Grčke i Kipra bi bile važna uporišta. Mnoge države u toj regiji (Egipat, Italija, Grčka) počele su sa ozbiljnim povećanjem svojih vojnih kapaciteta, a Izrael to čini već godinama.


Da ovaj sukob, ali ne i samo ovaj, sve više bukti govori i činjenica da SAD razmišljaju premještanje svog nuklearnog arsenala iz Turske u Grčku. Ranije su SAD u Rumuniji instalirale važan protivraketni štit, čime se američko prisustvo na jugu Balkana pojačava. Zajedno sa Bugarskom, Rumunija i Grčka bi mogle biti najvažnije tačke za spriječavanje svih stranih energetskih mreža na jugu Evrope, odnosno važne tačke za američke planove u ovome polju.


Ruski odgovor


Rusija već godinama nema mnogo saveznika na Mediteranu. Pored svoje baze i luke u Siriji, Rusija može računati na libijske snage generala Khalife Haftara, te dijelom na iranske pozicije u Libanu. Ruski odnosi sa Turskom, iako često izgledaju dobri, teško se mogu realizovati u punoj mjeri zbog činjenice da je Turska dio NATO saveza, a politika ove dvije države je u potpunosti različita u Siriji, Libiji, Kavkazu i Centralnoj Aziji. Dobre veze Rusije sa Egiptom u ovom slučaju ne mogu doći do izražaja, budući da su odnosi Ankare i Kaira, blago rečeno, veoma loši.


Izgleda da su najveće šanse Rusije u odnosima sa Njemačkom i izgradnji gasovoda „Sjeverni tok 2“, ili povezivanjem sa Evropom preko Bugarske i kasnije sa ostatakom Evrope. Međutim, SAD godinama vrše pritisak na Njemačku, čak i prijete sankcijama. Ako se Njemačka neće moći oduprijeti američkom pritisku, onda su male šanse da će to uraditi i Bugarska sa kojom Rusija tradicionalno ima dobre odnose.


Šansa Rusije može biti i Kipar, kao omiljena ruska destinacija za sumnjiva poslovanja. Svjesni toga, SAD će, vjerovatno koristeći i Grčku, Kipru posvetiti posebnu pažnju. Izraelska i kiparska vojska intezivno vježbaju, a pojavile su se špekulacije da će na Kipar rasporediti i nekoliko hiljada vojnika, koji će biti podrška izraelskoj energetskoj infrastrukturi u istočnom dijelu Mediterana.


Međutim, kako su ovo procesi koji će trajati godinama, a u politici promjene su stalne, Rusija neće tek tako odustati.


Ono što također postaje očigledno je i različit pristup dvije najmoćnije države EU ovoj krizi. Njemačka mjesecima sa Turskom i Grčkom pokušava pronaći zajednički jezik, a Ankara ponavlja da želi pregovore sa Berlinom i Atinom. Sa druge strane, Francuska i njen predsjednik Emmanuel Macron otvoreno se svrstavaju na stranu Grčke i iznose različite prijetnje Turskoj. Ovakve razlike između ove dvije zemlje sigurno nisu poruka koju žele čuti svi oni koji su za EU.


Na jednom od najbitnijih segmenata za budućnosti EU, a što je energetska politika, Njemačka i Francuska imaju suprotan pristup, pa čak podržavaju i različite aktere. Pukotine koje nastaju u takvim sukobima mogu biti prilika za Rusiju da dodatno ojača svoje pozicije na evropskom kontinentu.


Neizvjesna budućnost


Iako su jasni planovi svih strana, krajnji ishod ovoga velikog geopolitičkog konflikta ne može se predvidjeti. SAD su još prošle godine donijele zakonske mjere i strategiju za djelovanje u istočnom dijelu Mediterana. Između ostalog, tamo je navedeno da SAD na ovome prostoru moraju ojačati svoje pozicije, potiskujući ruski i turski uticaj, te zajedno sa Izraelom, Grčkom i Kiprom raditi na tome da se prirodni gas iz Sredozemnog mora dobavi do Evrope preko Jadranskog mora, kako bi se okončao „ruski unilateralizam“ u dopremanju gasa u Evropu.


Međutim, kako se cijela kriza zahuktava može se reći da se dobar dio pažnje glavnih međunarodnih aktera biti usmjeren na ovaj dio Bliskog istoka i Evrope. Shodno tome, da bi projekat u potpunosti zaživio mnogo toga će biti urađeno i u zemljama kroz koje bi gasovodi trebali prolaziti, kao i u zemljama koje bi mogle biti potencijalna prepreka za ostvarenje planova velikih sila.


DrugaStrana.info

Druga strana vijesti

 

Newsletter

  • Twitter
  • Facebook
  • RSS

© 2020 by Druga strana. 

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

A blog by A.Sijamić & S.Mirvić. Proudly made in Bosnia and Herzegovina.