U nedjelju su u Venecueli održani parlamentarni izbori na kojima je pobjedila koalicija aktuelnog predsjednika Nicolasa Madura, a koje je bojkotovao dio opozicije, prvenstveno onih koji imaju podršku stranih sila. Validnost izbora odbacuju pojedine zemlje, dok druge prihvataju ubjedljivu pobjedu Madura i njegovih partnera. Međutim, to (ne)priznavanje rezultata izbora, Venecueli i onima koji su zainteresovani za prilike u toj zemlji, ne znači ništa u poređenju sa onim što se nakon ovih izbora može biti podvedeno pod realno stanje u zemlji. Ulog je parlament, a jedino još tamo Juan Guaido ima podršku, jer sve ostale institucije pod svojom kontrolom ima Maduro.
Nicolas Maduro / Foto Twitter Nicolas Maduro
U sjeni vijesti o smrti fudbalera Diega Armanda Maradone, kao i u sjeni krize sa koronavirusom, u Venecueli su održani važni izbori za tu zemlju, ali i za ukupne odnose u Latinskoj Americi. Nakon dobrih vijesti za ljevičare iz Argentine i Bolivije, Venecuela kao godinama najglasniji oponent Sjedinjenim Američkim Država na kontinentu vratila je optimizam uzdrmanim ljevičarskim režimima, strankama i pokretima. Pored teške ekonomske situacije prouzrokovane lošim Madurovim upravljanjem državom, a zatim i snažnim američkim sankcijama, Venecuela se suočila i sa koronavirusom. U takvim okolnostima pobjeda na izborima djeluje gotovo kao nemoguća misija, međutim desilo se i to, najviše zahvaljujući Guaidu i njegovim partnerima.
Mala izlaznost i bojkot
Na izborima nešto više od 20 miliona ljudi imalo je pravo glasa. Guaido je mjesecima vodio kampanju bojkota izbora koja je na kraju rezultirala time da Maduro, usprkos svim teškoćama i svojim lošim politikama, dobije kontrolu nad parlamentom u narednih pet godina (2021. – 2026. godina). Maduro, baš kao i Guadio, znao je da opozicija nema jakog kandidata da izađe na izbore, već je podjeljena na regionalnom i državnom nivou. To se pokazalo i na zadnjim izborima, jer dio opozicije je izašao na izbore, a to je baš ono što je Maduro i želio. Naime, izlaznost na izborima od oko 31 posto, kako su saopštile vlasti, i nije loš rezultat za Madura ako se uzme u obzir da je oko pet miliona stanovnika te zemlje otišlo u izbjeglištvo u nekoliko zadnjih godina i to usljed teške ekonomske situacije. Zatim, koronavirus je umanjio broj onih koju su željeli izaći na izbore.
Pred birače je izašlo 107 političkih organizacija sa gotovo 15 hiljada kandidata za različite nivoe vlasti. Međutim, četiri najveća subjekta koja su izašla na izbore su koalicije. Jednu je predvodila Madurova stranka koja je i truimfovala, a tri druge velike koalicije su bile opozicione i svaka od njih je sačinjena od desetak stranaka ili pokreta. Jedna od njih je čak i sa komunističkim predznakom, nezadovoljna stanjem u zemlji, a druge dvije velike koalicije su sačinjavali Madurovi ideološki neprijatelji. Madurova koalicija je osvojila preko 67% svih glasova, a njegovi ideološki rivali oko 18 %.
Suštinski, Maduro je tražio podršku veću od dvije trećine glasača i dobio je, a to bi bilo neizvodivo da je sva opozicija izašla na izbore. Ta pocijepanost opozicije sada je dovela Guaida u još težu situaciju, budući da se je on ranije kao predsjednik parlamenta proglasio za privremenog predsjednika države, nakon čega je priznat od strane SAD i još pedesetak država kao legitimni predsjednik Venecuele. Danas Guaido više ne kontroliše niti jednu instituciju u državi, a Maduro poslije vlade, vojske, policije i sudova sada je dobio i parlament.
Maduro i pitanje legitimiteta
Komentarišući rezultate izbora, Maduro je izjavio da je prije pet godina on čestitao pobjednicima izbora, a koji su tada dolazili iz opozicije, te je svoju izbornu pobjedu predstavio kao trijumf demokratije u Venecueli. SAD i Evropska unija su odbacili rezultate izbora, ali to je za Madura i onako stara vijest. Čestitke za pobjedu na izborima već je dobio iz nekoliko država iz Latinske Amerike, a nema sumnje da će pobjeda biti priznata u Kini, Rusiji i Iranu koji mjesecima spašavaju Madurovu vlast investicijama, savjetnicima (vojnim i ekonomskim), slanjem goriva i trgovinom usprkos američkim sankcijama. Maduru u ovome trenutku više i ne treba, a pomenutim saveznicima pobjeda je jako važna. Naime, po ustavu Venecuele parlament mora odobriti sve važne ugovore koje sklopi izvršna vlast te ugovore velikih kompanija, a sada će sigurno uslijediti više sporazuma sa Kinom, Rusijom, Iranom i mnogim drugim državama. Zadnjih pet godina Maduro to nije mogao raditi.
Kao jedan od posmatrača na izborima u Venecueli pojavio se i Jose Luis Zapatero, bivši španski premijer. On je pozvao EU da promijeni stav prema Venecueli nakon održanih izbora jer je jasno da „sankcije ne djeluju“, a da se Venecuela „nalazi u svojim najgorim danima.“ Ni on, kao ni ostali posmatrači iz Španije, Rusije, SAD, afričkih zemalja, Bolivije, Čilea, Italije i drugih država, nisu ukazali na veće nepravilnosti na izborima, što je bilo i očekivano budući da je Maduro mobilisao svoje pristalice da izađu na izbore i pri tome je znao da u uslovima bojkota to će biti više nego dovoljno za ubjedljivu pobjedu. Zapaterov poziv, kao iskusnog političara, sigurno ima i prizvuk strateškog promišljanja, budući da će se sa Madurom na vlasti i pasivnom opozicijom, u Venecueli učvrstiti Kinezi, Rusi i Iranci, a to može biti važan faktor za čitav kontinent.
Povodom izbora se oglasio i američki državni sekretar Mike Pompeo i odbacio rezultate izbora nazivajući ih „političkom farsom“ te „prevarom i sramotom“, ocijenjujući da nisu regularni. Komentatori iz Latinske Amerike nisu propustili priliku da podsjete da je Pompeo, zajedno za predsjednikom Donaldom Trumpom, američke predsjedničke izbore također okarakterisao kao neregularne. Pomepo je u septembru obišao Venecueli susjedne države s ciljem da izvrši pritisak na Madura. Zapaterov zemljak Josep Borell, na funkciji prvog čovjeka diplomatije EU, također je odbacio izborne rezultate.
Guaidov odgovor
Najveći gubitnik izbora u Venecueli je Guaido, koji je odbacio rezultate izbora i istakao da je mala izlaznost poruka naroda Venecuele upućena Maduru. Kao odgovor na ovaj izborni proces on je pokrenuo online kampanju koja će trajati pet dana, a biće neka vrsta nacionalnih konsultacija o budućnosti zemlje. Građani koji preuzmu aplikaciju unutar pet dana (7. - 12. decembar) odgovoriće na ponuđena pitanja, a onda isprintane odgovore donijeti do najbližih lokacija na kojima će biti takvi papiri preuzeti. Na ovaj način, kaže Guaido, „većina“ će „izabrati svoju budućnost.“ Koliko će ovakav način „izbora“ i ankete biti vjerodostojan i kredibilan, odnosno u kojoj mjeri će ostati nezaštićen od manipulacija, nije potrebno ni komentarisati.
Očigledno je da Guaido svoju političku borbu želi nastaviti na ulicama i izvan institucija države, a što može biti veliki problem za uzdrmanu Venecuelu. Međutim, svjestan svoje (ne)popularnosti i razjedinjenosti opozicije, Guaido nema drugi odgovor na Madurovu pobjedu na izborima. Koliko je Maduro bio siguran u svoju pobjedu na posljednjim izborima, znajući da je opozicija razjedinjena, govori i to da je javno obećao da će se povući iz politike ako izgubi izbore. U isto vrijeme, Guaido je postao i problem onima koji su ga priznali kao predsjednika Venecuele, jer on sada ne kontroliše niti jednu državnu instituciju. U svijetu realpolitike to priznanje neće obavezivati nikoga, iako pravno i diplomatski može mnogo da znači. Međutim, ignorisanjem Madura i njegovih ljudi, a koji prožimaju sve institucije i sve tri grane vlasti, Venecuela će biti doslovno predata Rusiji, Kini, Iranu i drugim zemljama koje Madura priznaju za predsjednika.
Kina i Rusija: Ponavljanje historije
Ishodom izbora u Venecueli sigurno su zadovoljni u Moskvi i Pekingu. Dvotrećinska većina u parlamentu je zadnji dio mozaika koji je nedostajao da se ove države strateški i suštinski vežu za ovu naftom bogatu državu udaljenu na nekoliko sati leta od Floride. Baš kao što je prije 40 godina neprijateljima Zapada u naručje predat Iran, Venecuela je danas isporučena Kini i Rusiji, budući da se ta država mora okrenuti velikim silama da pronađe zaštitu. Zanimljivo je da su SAD i EU nukelarnim sporazumom sa Iranom prije pet godina Iran željeli sebi približiti i barem otvoriti mogućnost da se ta zemlja odmakne od Rusije i Kine, ali Trump je imao drugačije planove i povukao SAD iz tog sporazuma. Direktna posljedica toga je bilo ponovno iransko vraćanje u rusku i kinesku orbitu sa namjerom da tamo ostanu dugo godina jer Zapad ne želi saradnju.
Venecuela izložena američkim sankcijama mora se okrenuti Kini i Rusiji, baš kao što je to radila proteklih godina. Međutim, sada Maduro ima sve mehanizme da to približavanje ozvaniči u svim državnim institucijama, dajući sporazumima legalitet u skladu sa venecuelanskim zakonima, što znači i koncesije na nalazišta nafte i plina, ili uspostavljanje vojnih baza drugih država na teritoriji Venecuele. Užasna ekonomska kriza koja potresa Venecuelu, a koja dovodi doslovno do gladi, sada bi mogla biti bitnije popravljena, a Kina i Rusija sigurno znaju kako praviti ekonomske dogovore i pružati pomoć drugim državama ukoliko one imaju naftu i druge resurse. Da li će novoizabrani američki predsjednik Joseph Biden postupiti kao Barack Obama, čije je Biden bio zamjenik, i pružiti ruku Venecueli kao Iranu za sada nije poznato.
Međutim, izbavljanje Venecuele, prvo iz političke zatim i ekonomske krize, može biti loš znak za američke saveznike, poput Jaira Bolsonara u susjednom Brazilu koji je svojim ponašanjem duboko podijelio zemlju i na taj način ojačao ljevičarsku opoziciju koja je prije njegovog dolaska na vlast bila bliska Maduru i Venecueli. Predsjednički izbori u Brazilu biće održani 2022. godine i mogu biti prekretnica za cijeli kontinent, odnosno dodatno jačanje ljevičarskih pokreta u tom dijelu svijeta i moguće potiskivanja SAD i EU. Do tada, kriza u Venecueli se nastavlja, a Maduro će upravljati zemljom ukoliko Guaido ne napravi čudo i ne dođe na vlast. U međuvremenu, kako je poručio i bivši španski premijer Zapatero, sa Venecuelom se mora pregovarati i priznati njene organe koji su izabrani i na ovakvim izborima, jer trenutno nema alternative.