• Armin Sijamić

Maradona i Latinska Amerika: Politički i društveni fenomen

Prije desetak dana svijet je potresla vijest da je preminuo Diego Armando Maradona, jedan od najvećih fudbalera koje je svijet vidio. I dok je ostatku svijeta predstavljao samo fudbalera, a kasnije i osobu koja je punila stranice žute štampe, u Latinskoj Americi (posebno i rodnoj Argentini) Maradona je bio više od sportiste i javne ličnosti. Toliki stepen predanosti nekog naroda jednoj osobi, a koja pri tome nema silu i ne upravlja ni državom ni vojskom ni novčanim tokovima, rijedak je slučaj u novijoj historiji svijeta. Svi oni koji prate fudbal i sportske portale u ovome dijelu svijeta ovih dana mogu detaljno upoznati fudbalsku karijeru Maradone i vidjeti njegove fudbalske vještine, ali upadljivo izostaju priče o tome šta je taj omaleni fudbaler predstavljao izvan fudbalskog terena za čitav jedan kontinent.

Rijetki pojedinci u historiji svijeta se mogu pohvaliti time da su upravo oni predmet obožavanja i da im se ljudi klanjaju. Još rijeđi su oni koji su to postigli bez mača, odnosno države. Maradona je jedan od njih, budući da crkva Maradoniana ima desetine hiljada svojih pristalica u Argentini i Latinskoj Americi, a vjerovatno i na drugim kontinentima. Maradonina crkva, koju Diego Armando Maradona nije osnovao, ima svoje zakone, svoje molitve i svoje zapovijesti kako živjeti i na koji način se odnositi prema svijetu. Zatim tu su apostoli, važni religijski datumi koji se obilježavaju (Badnja večer i Božić Maradoniana 29. i 30. oktobra kao Maradonin rođendan, zatim Uskrs 22. juna u spomen na 1986. godinu kada je Maradona postigao dva pogotka protiv Engleske), pa čak postoji i Maradonina Biblija. Obavljaju se krštenja i brakovi se sklapaju u ovoj crkvi koju su osnovali Mardonini fanovi prije nešto više od dvadeset godina. Neki su skloni reći da se radi samo o satiri i šali, a drugi da će ova crkva sada poslije njegove smrti dobiti na dodatnoj važnosti.


Ukratko, kršćanske svetinje su zamijenjene Maradoninim sposobnostima i postignućima u državi u kojoj se 88 posto stanovništva izjašnjava kao kršćani. Neke od molitvi glase ovako: „Diego naš koji si na zemlji / sveta neka je tvoja ljevica...“, „...oprosti onim novinarima / kao što smo mi oprostili napuljskoj mafiji...“, „...vjerujem u Diega / svemogućeg fudbalera...“, „...vjerujem u fubalski duh / u svetu crkvu Maradonianu / u gol protiv Engleza / u čarobnu ljevicu.“ U navedenim „molitvama“ na neki način je sumiran čitav život Maradone, od njegovih početaka i sirmaštva u kojem je rastao, preko njegovih utakmica za italijanski Napoli i golova protiv Engleske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. godine. Upravo golovi Engleskoj učinili su ga za Argenince junakom i van terena, a odatle do današnjih dana se u Latinskoj Americi razvija mit o fudbaleru koji, kao simbol siromašnih masa, može promijeniti svijet. Mnogi tvrde da je Pele veći fudbaler od Maradone, ali rijetki u brazilskom asu vide pobunjenika koji želi i može da promijeni svijet.


Proteklih desetljeća Latinska Amerika i Karibi pamte velike sahrane i tužne trenutke zbog smrti sportista ili pisaca, poput brazilskog fudbalera Garrinche kada je 1983. godine njegove posmrtne ostatke ispratilo hiljade ljudi raspoređenih uz cestu koja povezuje Rio de Janeiro i 65 kilometara udaljeni njegov rodni grad Mage, zatim ogormnu sahranu vozača Formule 1 Ayrtona Senne, kao i odavanje počasti piscu Garciji Marquezu u Kolmbiji i Meksiku te u Urugvaju pjesniku Mariju Benedettiju, ali je već sada jasno da opraštanje od Maradone je po svom obimu puno veće. Njegova smrt je bila udarna vijest danima i u Venecueli, u trenucima kada se u toj državi zbog inflacije za prosječnu mjesečnu platu može kupiti samo kila riže i to ne samo da se skrene pažnja sa takvog poraznog stanja u zemlji.


Njegov suigrač iz nacionalog tima Jorge Valdano, prije smrti omalenog fudbalera, taj fenomen objasnio riječima da je Maradona Argentincima „ponudio izlaz iz kolektivne frustracije“, imajući u vidu klasnu podjeljenost Argentine, vojnu diktaturu i siromaštvo u kome se nalazila Argentina, a povrh toga Velika Britanija ih je porazila i u ratu vođenom pred obalama Argentine. Maradona je nekoliko puta izjavljivao da on ne može biti lijek za argentinske probleme, ali do zadnjeg dana je slavio pobjedu protiv Engleske kao osvetu za poraz u ratu.


Falkland i Napoli: Politika iznad sporta


Tokom 1982. godine Argentina je izgubila rat na Falklandskim otocima, nakon što je Velika Britanija pred obalu Argentine poslala svoju snažnu mornaricu. Argentina je nakon kratkog rata ostala bez Malvina (argentinski naziv za iste otoke) i do današnjeg dana ponavlja da su otoci dio te države. Četiri godine kasnije u pomenutoj utakmici Maradona je argentinskog narodu, koji je dugo patio pod vojnom huntom, vratio dio ponosa. Jedna fudbalska utakmica u Argentini je postala više od toga, a Maradona personifikacija za revanš malog čovjeka velikim silama. Maradona je tada dobio nadimak „Bog“, a ruka kojom je dao pogodak preko dvadesetak centimetara visočijeg Petera Shiltona nazvana je „Božja ruka“, dok je drugi pogodak proglašen za gol stoljeća u izboru Svjetske fudbalske federacije (FIFA). Pobjeda je na sličan način doživljena i u drugim državama Latinske Amerike, a kako vrijeme protiče postaje sve više mitološka bitka o sukobu malog čovjeka i velike imperije.


Za ostatak svijeta ta utakmica, uglavnom, je samo jedna od brojnih važnih sportskih predstava, ali u Argentini i Latinskoj Americi nije. Koliko je Maradona važan za Argentinu pokazuje i činjenica da je ta država proglasila trodnevnu žalost, a takvu čast sportisti ne dobijaju često. Ustvari, to je još jedan od dokaza da je Maradona za Argentinu i Latinsku Ameriku neka vrsta božanstva koju prizivaju i koju će prizivati kao talisman u svim teškim situacijama. Argentinski mediji danima kao udarnu vijest drže Maradoninu smrt i njegov život. Nakon što su prvih nekoliko dana mediji izvještavali naciju o smrti i detaljima sahrane, a u isto vrijeme objašnjavali šta Maradona znači Argentini i svjetskom fudbalu, posljednjih dana kao da traže krivca zašto je tako završen život njihovog idola. U televizijskim studijima se smjenjuju gosti, čak i njegovi saigrači, koji kritikuju reakciju ljekara i zdravstvenog sistema, dok drugi zamjeraju članovima njegove porodice da mu nije posvećena dovoljna njega. Mnogi pitaju zašto se više o njemu nisu brinula mogobrojna djeca koju je dobio sa različitim ženama, dok se u isto vrijeme javljaju osobe koje tvrde da je i njima Maradona otac.


Fascinacija Maradonom i njegovo prihvaćanje od najširih slojeva društva počelo je od Napulja gdje je nastupao za tamošnji tim. Doveden je u klub kao neko ko će napraviti čuda na fudbalskom terenu, a iz kluba otišao kao neko ko je ušao u sve slojeve tamošnjeg društva. Njegov prelazak u Italiju iz Barcelone, smatraju mnogi, ne bi bio moguć bez napuljske mafije koja je pomogla u transferu teškom deset miliona dolara, što je za tadašnje uslove bio novac koji Napoli i slični klubovi sa siromašnog juga Italije nisu imali. Tada je Maradona zakoračio u svijet droge ali i zakulisnih radnji, čime je stekao iskustvo drugačijeg svijeta od onoga na kojeg je navikao u Argentini i Barceloni gdje je živio nekoliiko godina. Nakon fudbalskih uspjeha došao je i društveni uticaj na jugu Italije, gdje su milioni ljudi doslovno obožavali jednog fudbalera, a velike kompanije pokušale tu popularnost iskoristiti. Kolika je popularnost bila govori i podatak da je na jednim od lokalnih izbora u Napulju dobio tridesetak hiljada glasova, iako on nije bio kandidat.


Njegov politički i društveni uticaj postao je nemjerljiv, ali u njegovoj državi tih godina još uvijek nije mogao doći do izražaja jer vojna hunta je represijom suzbijala svaki pokušaj organizovanja. Iako je politički vrh znao za njegove veze sa kubanskim predsjednikom Fidelom Castrom, za kojeg će mnogo puta ponoviti da je najveći i najpametniji čovjek kojeg je sreo, sankcionisanje od strane države nije dolazilo u obzir. Iako Maradona nije bio komunista, a bio je i vjernik za razliku od Castra, godinama je podržavao sve političke pokrete koje su bili, makar deklarativno, okrenuti ka najsiromašnijim slojevima. To su na svojoj koži osjetili i u Vatikanu, kada je tokom 2000. godine posjetio papu Ivana Pavla II. Nakon što je tadašnji papa izrazio brigu za siromašnu djecu, Maradona mu je poručio da proda pozlaćene stropove Vatikana. „Otišao sam u Vatikan i vidio one pozlaćene stropove. Rekao sam sam sebi, kako neko može biti takav kurvin sin da živi pod zlatnim stropom, a da onda odlazi u siromašne zemlje i punog trbuha ljubi djecu“, izjavio je jednom prilikom Maradona.


Castro, Che i ljevičari


Početkom 21. vijeka Maradona se aktivnije uključuje u političke tokove, jasno dajući podršku određenim politikama i snažno protestvujući prema politici Zapada i posebno protiv američkog predsjednika Georga W. Busha kojeg je nazivao najpogrdnijim imenima. Probuđena južnoamerička ljevica nizala je pobjede na tom kontinentu, a Maradona je davao svoju podršku venecuelanskom predsjedniku Hugu Chavezu, bolivijskom predsjedniku Evu Moralesu, argentinskoj predsjednici Cristini Fernandez de Kirchner i njihovim saveznicima. Na svoje desno rame tetovirao je lik argentinskog revolucionara Ernesta Che Guevare, a na lijevu nogu Fidela Castra. Možda upravo iz tih razloga u mnogim medijima na Zapadu je odlazak Maradone ispraćen na način da je predstavljen kao sjajan fudbaler koji je van fudbalskog terena bio korisnik droga, nevjerni muž i otac brojne djece (njih najmanje jedanaest) od koja su ga neka doslovno tražila preko medija i na javnim mjestima.


Međutim, Maradona je puno više od toga, barem za Argentince i to je činjenica koju ne treba zanemariti, baš kao što ni njegov privatni život koji ne smije biti uzor mladima. Maradona je bio svjestan svih svojih slabosti i u trenucima dok je bio negativan na droge govorio je o tome koliko je zna nanio svojoj porodoci i svojoj djeci, ali i samom sebi jer koristeći kokain propustio odrastanje svoje djece.


Usprkos tome Maradona je ostavio veliki trag za ukupne društvene i političke odnose u zemlji i u Latinskoj Americi. Ovih dana na društevenim mrežama biranim riječima od njega su se opraštali latinoamerički lideri, posebno oni sa ljevičarskim predznakom. Pored pomenutih Moralesa i Kirchner, prigodnim riječima su se oprostili i venecuelanski predsjednik Nicolas Maduro, argentinski predsjednik Alberto Fernandez, bivši brazilski predsjednik Luis Inacio Lula da Silva i mnogi drugi. Lula da Silva je na društvenim mrežama napisao da je „Diego Armando Maradona bio fudbalski gigant, u Argentini i cijelom svijetu, talenat i jedinstvena ličnost. Njegov genij i strast na terenu, njegov životni intezitet i njegova posvećenost suverenosti Latinske Amerike obilježili su naše vrijeme.


Maradona je prešao granice Latinske Amerike i usprotivio se američkim intervencijama u Afganistanu i Iraku, zatim je osuđivao Izrael i tražio nezavisnu državu Palestinu. Od Baracka Obame je imao velika očekivanja, ali na kraju je i njega opisao terminima „lutka“ i „marioneta“, a javno je iskazivao simpatije prema djelovanju sadašnjeg pape Franje koji također Argentinac.


Ko ne skače taj je Englez


Uticaj Maradone, izgleda, da će ostati dugo godina nenadmašen u Argentini. Mnogi su mu posvetili filmove, pjesme, slike, grafite, a sada će vjerovatno u novom talasu broj takvih sadržaja rasti. Koliko će ti sadržaji biti iskorišteni i za koje namjene zavisi će i od njegovih nasljednika koji već imaju problem podjele njegove imovine koja se mjeri u desetinama miliona dolara. U godinama dok je nastupao za Napoli stvorena je armija njegovih pristalica, a mnogi od njih su rođeni nakon što je Maradona napustio taj klub. Poslije njegove smrti stanovnici Napulja danima odaju počast svom heroju, a i tamošnji stadion je nazvan po njemu. Nema sumnje da će se slično dešavati u Argentini imenovanjem ulica, trgova i stadiona. Doduše, na stadionima, kod navijača, Maradona zauzima posebno mjesto. U jednoj od mnogobrojnih pjesama koje su mu navijači posvetili hiljade njih pjeva „ko ne skače, taj je Englez“, aludirajući na važnu fudbalsku pobjedu i veliko neprijateljstvo.


Čini se da ga je taj meč odigran u Meksiku prije 34 godine najviše obilježio, ali i najviše oblikovao u očima Argentinaca. Četiri godine nakon rata za Falklandske otoke, u četvrtfinalu svjetskog prvenstva, za četiri minute Diego Armando Maradona je postigao dva pogotka. Dečko iz siromašne porodice, čije je glavno oružje bilo urođeni talenat, ušao je zauvijek u fudbalsku historiju u utakmici protiv države koja je kolijevka fudbala i u kojoj je taj sport na profesionalnom nivou više od stotinu godina. A ako treba tražiti još neke koincidencije i Božije planove, onda navedimo da je Diego Armando Maradona umro 25. novemra na dan kada i Fidel Castro četiri godine ranije.


Jose Marti, važna ličnost u historiji Južne Amerike, jednom prilikom je rekao da „sunce prži istom svjetlošću s kojom sija. Sunce ima mrlje. Zahvalni vide svjetlo. Nezahvalni vide mrlje.“ Oni koji vole Maradonu i koji njegove slabosti žele predstaviti manjim nego što jesu, na ovaj način će posmatrati ulogu Maradone u historiji Latinske Amerike, dodajući, baš kao u jednoj popularnoj pjesmi o njemu, „ako je Isus posrnuo, zašto ne bi i on“, dok će sa druge strane biti oni koji će govoriti da se radi o osobi koja ne smije biti idolizovana i predstavljena kao heroj u kojem milioni djece traže uzora. I jedni i drugi broje desetine i možda stotine miliona. Bitka za dušu naroda Latinske Amerike i dalje će trajati, a čini se da će i dalje dva glavna aktera biti ljevičari i desničari širom kontinenta podržani od velikih sila. Jer ako Maradona kao najpopularnija osoba u Argenitni, kao neko ko je bio i siomašan i vrlo bogat, nije uspio pronaći sredinu, zašto i kako bi to uspjeli milioni njegovih zemljaka?