Američki državni sekretar Mike Pompeo završio je svoju južnoameričku diplomatsku turneju. Tokom boravka na ovom kontinentu Pompeo se sastao sa liderima Brazila, Kolumbije, Gvajane i Surinama. Iako je gost iz najveće svjetske sile razgovaro i o problemima i uspjesima svojih domaćina, glavna tema na turneji je bila Venecuela. Nicolas Maduro je i dalje na čelu Venecuele.
Južnoamerički kontinet za sve putnike, osim onih iz Sjeverne Amerike, daleka je destinacija čak i danas u vremenu modernih aviona i prekookeanskih brodova. Taj kontinent je bio još dalji tokom 20. stoljeća, a tokom 19. stoljeća za mnoge terra incognita. Nakon što su iz tog dijela svijeta protjerane Španija i Portugal, Washington je uspostavljao svoja pravila. Međutim, prije nego su evropske sile protjerane sa kontinenta, američki predsjednik James Monroe je 1823. godine obznanio da sila u usponu, a čiji je on predsjednik, više neće tolerisati evropske kolonizatore u Sjevernoj i Južnoj Americi. Godinama kasnije ta politika se mijenjala i prilagođavala situaciji na terenu, a čitava američka doktrina kontrole ovoga ogromnog prostora u međunarodnim odnosima prepoznata je kao „Monroeva doktrina“. Na ovaj način, SAD sve države južnije od svojih granica smatraju svojim „zadnjim dvorištem“ u kome sami odlučuju o važnim procesima.
Borbama protiv kolonizatora i formiranjem nacionalnih država počinje buđenje jednog dijela naroda u ovome dijelu svijeta. Drugi talas ozbiljnih previranja je Drugi svjetski rat te Hladni rat koji je usljedio. Treći značajan talas pobune krenuo je početkom 21. vijeka i još uvijek traje. U tom otporu se posebno ističe Venecuela koja dvadesetak godina pravi ogromne probleme Washingtonu. Pompeo, baš kao i njegovi prethodnici na toj poziciji, sve te godine bave se tom državom i tamošnjim komunističkim i socijalističkim pokretima. Iako se čini da se Venecuela doslovno raspada na političkom i ekonomskom planu, ipak Pompeo mora uložiti dodatni napor da taj važan dio kontinenta ponovo stavi pod kontrolu SAD. Za to su mu očito potrebni saveznici na granicama naftom bogate ljevičarske Venecuele.
Pompeo: Venecuela i Kina
Pomepo je svoju turneju započeo u Surinamu, jedinoj zemlji na svojoj turneji koja ne graniči sa Venecuelom. Surinam posljednjih godina ne igra važnu ulogu na kontinentu i najčešće se drži po strani u decenijskom sukobu ljevičarskih režima i desničarskih koje podržava SAD. Međutim, Pompeo je posjetio ovu zemlju i tamošnjim vlastima je govorio o pogubnosti kineskog uticaja koji dolazi odmah nakon kineskih investicija. Naime, ova mala država je nedavno potpisala sporazum s Kinom o zajedničkom crpljenju nafte iz nalazišta koja su otkrivena uz obale Surinama. Kineska ambasada u Paramaribou je žestoko reagovala na izjave Pompea i pozvala SAD da prestanu „širiti glasine“ o Kini.
Nakon toga, Pompeo je odputovao u susjednu Gvajanu. Posjeta Gvajani je iznenadila mnoge, posebno zbog činjenice da je tamošnji predsjednik Irfaan Ali u kabinetu tek nekoliko sedmica. Kao i Surinam, Gvajana je također igrala beznačajnu ulogu na kontinentu. Međutim, SAD sada imaju drugačije planove. Budući da Gvajana graniči sa Venecuelom, Pompeo smatra da bi ova država mogla biti važna karika za dodatni pritisak na Madura. Iz Georgetowna Pompeo je poručio da je Maduro „optuženi trgovac narkoticima“ te da „mora otići“ sa pozicije predsjednika Venecuele. Pompeo je istakao da je njegova država dala tri miliona dolara Gvajani za pomoć izbjeglicama iz Venecuele. Oko 22 hiljade ljudi iz Venecuele je pobjeglo u Gvajanu usljed teške ekonomske situacije.
Važni akteri i vjerni saveznici
Stvarajući prsten oko Venecuele, iz Gvajane Pompeo je otišao u susjedni Brazil. U gradu Boa Vista, u blizini granice sa Venecuelom i Gvajanom, njegov domaćin je bio brazilski ministar vanjskih poslova Ernesto Araujo. Njih dvojica su zajedno posjetili kamp sa izbjeglicama iz Venecuele. U Brazilu se nalazi oko 250 hiljada venecuelanskih izbjeglica. Domaćin i gost su se složili da Brazil i SAD žele omogućiti stanovnicima Venecuele bolje uslove za život. Pompeo je istakao da će SAD izdvojiti 348 miliona dolara, od čega će dati 30 Brazilu, kako bi pomogli izbjeglicama iz Venecuele. Procjenjuje se da je ukupan broj raseljenih Venecuelanaca zadnjih godina dostigao čak pet miliona ljudi.
Sadašnje rukovodstvo Brazila čvrsto je okrenuto prema SAD i smrtni su neprijatelji sa Venecuelom. Predsjednik Jair Bolsonaro, kontraverzni desničar, od ranije je izrazio protivljenje Brazila prema Maduru i načinu na koji vlada Venecuelom. Brazilska vojska je nagovjestila i moguće vojne intervencije izvan svojih granica, a kao glavne mete, primjećuju mnogi, mogle bi biti Venecuela ili Bolivija, ukoliko se u toj zemlji na vlast vrate ljevičari. Podrška Brazila određenim procesima na kontinentu veoma je važna, budući da je ta država najmoćnija na ovome kontinentu u polju diplomatije, ekonomije, vojske i graniči gotovo sa svim državama na kontinentu. Nema sumnje da je Pompeo u Brazilu čuo ono što želi, a nakon toga se zaputio u treću državu s kojom Venecuela graniči – Kolumbiju, čime je zatvorio prsten oko Venecuele, barem simbolično.
Kolumbija, koja desetljećima koristi američku pomoć i ima proameričke vlade, najčešće je u konfliktu sa Venecuelom. Bivši predjednik Venecuele Hugo Chavez tu državu je nazivao „Izraelom u Latinskoj Americi.“ I nakon njegove smrti konflikti između dvije države ne prestaju, pa se ponekad sukobljavaju i vojske dvije države. Pompeo je dočekan u Bogoti u prijateljskoj atmosferi, a u pohvalama nije štedio riječi. „Vi ste pravi lider za region i dostojanstvo svih njegovih ljudi“, rekao je Pompeo, dodajući da on cijeni podršku koju Kolumbija pruža opoziciji u Venecueli i „demokratskoj tranziciji suverene Venecuele bez malignog uticaja Kube, Rusije i Irana“. Sa druge strane, kolumbijski predsjednik Ivan Duque Marquez je rekao da je nezaposlenost u toj zemlji 20 posto zbog posljedica koronavirusa te dodao da očekuje američke investicije kako bi spasili ekonomiju u ovoj južnoameričkoj državi.
Venecuela i njeni saveznici žestoko su reagovali na Pompeovu posjetu regiji, konstatujući da se oko te države stvara prsten i da se želi gurnuti njene susjede u sukobe po raznim osnovama.
Kriza se nastavlja
Kriza u Venecueli traje godinama. Maduro se sigurno nije proslavio kao nasljednik slavnog Chaveza. I prije nego li su Venecueli uvedene teške sankcije od strane SAD nazirali su se obrisi buduće krize. Stanovništvo u Venecueli se suočavalo sa nestašicama osnovnih životnih namirnica i sredstava za održavanje lične higijene. Uspješni Chavezovi projekti su zaustavljeni, što zbog pada cijena nafte, što zbog unutrašnje političke krize. Zapad je uspio izdejstvovati međunarodno priznanje za Juana Guaida kao predsjednika Venecuele, ali na terenu on ne kontroliše dovoljno snaga za prevrat, a posebno ne za pobjedu na izborima. Rasulo u opoziciji i njihovi međusobni sukobi najbolji su štit za Madura i njegovu vlast koja ima podršku vojske i velikog broja stanovnika.
Koliko je Maduro, odnosno Chavez prije njega, važan siromašnim slojevima u Venecueli možda najbolje govori podatak da su milioni ljudi prvi put otišli kod liječnika u vremenu njihove vladavine. Prije njih siromašni slojevi nisu to mogli uraditi zbog nedostatka novca. Chavez je milionima ljudi obezbjedio i domove, što je danas solidna osnova Maduru da se održava na vlasti.
To održavanje na vlasti ide mu sve teže. Pored nesposobnosti svoje administracije i prije uvođenja sankcija toj državi, Venecuela je zapadala u još veće probleme kako je vrijeme odmicalo. Pomenute sankcije SAD, zatim pad cijena nafte na svjetskom tržištu, zatim koronavirus i posljedice ograničavanja rada i kretanja ljudi, https://apnews.com/79346b4e428676424c0e5669c80fc310 u Venecuelu, samo su dio problema sa kojima se suočava Maduro u trenutku dok Guaida mnoge države priznaju kao predsjednika države.
Pompeova turneja bi mogla biti uvod u daljnu krizu koja bi mogla završiti smjenom Madura ili čak i humanitarnom katastrofom. Uz susjedne države koje bi zatvorile svoje granice, a SAD izvršile pomorsku blokadu Vencuele, Maduro bi se našao u poziciji rukovodstva Kube. Šansa za spas je pomoć iz Kine ili Rusije, ali oni su predaleko. Sa druge strane, Iran je pokazao dopremanjem nafte Venecueli da se i taj problem može prevazići ukoliko ima volje. Da će Peking i Moskva pomoći Maduru opcija je s kojom se računa. Ove dvije države su pomogle Maduru da se održi na vlasti uz pomoć kredita, investicija, kupovinom nafte, naoružavanja vojske, slanjem savjetnika u polju ekonomije i finansija, diplomatskom podrškom i na druge načine.
Američki pritisak postaje sve snažniji, a Maduro do sada nije našao niti jedan način da krene naprijed, budući da je održavanje na vlasti sada glavni prioritet. Da bi krenuo naprijed i zemlju izvukao iz krize, Maduru očigledno treba podrška iz vana. Kako mu se zatvaraju vrata na kontinentu, njegov pogled je uperen ka Kini i Rusiji. Stoga, da li će Pomepova turneja za njega biti uspješna zavisi i od Pekinga i od Moskve.