Liban se nalazi u teškoj ekonomskoj i političkoj krizi. Građani se suočavaju sa različitim nestašicama, od čega su među najdeficitarnijim naftni derivati. Različiti akteri libanske i regionalne politike pokušavali su pomoći sa manje ili više uspjeha. Sada je na red došao Hezbollah koji je u Liban odlučio dobaviti naftu iz Irana. Iranski tanker već je isplovio iz luke, a Hassan Nasrallah je poručio da svaki napad na brod znači napad na Liban i shodno tome dobiće odgovor Hezbollaha. Šta sada mogu uraditi neprijatelji Irana i Hezbollaha?
Liban se godinama suočava sa teškom političkom i ekonomskom krizom, a ovoga mjeseca je obilježena prva godišnjica eksplozije u Bejrutu koja je razorila veliki dio grada i uzdrmala čitavu zemlju. Kriza u Libanu rezultat je više faktora, a korijen je u vjerskoj podjeljenosti te zemlje i naslijeđu francuskog kolonijalizma. Naime, u toj državi vlast je podjeljena između sunita (premijer vlade), šiita (predsjedavajući parlamenta) i maronitskih kršćana (predsjednik države), što su u suštini znači da nedostatak političkog dogovora donosi duboku krizu. Kada tome dodamo upliv regionalnih i svjetskih sila, onda politički mozaik te zemlje postane još komplikovaniji.
Šiitski Hezbollah, kao politička i vojna organizacija bliska Iranu, na meti je Zapada, Izraela i Saudijske Arabije i označena je u velikom broju država kao teroristička organizacija. Namjera Sjedinjenih Američkih Država i Izraela da Hezbollah eliminišu kao ozbiljan faktor na Bliskom istoku traje godinama, ali značajnijih uspjeha nema. Učešćem u sirijskom ratu, na strani centralnih vlasti u Damasku, Hezbollah je postao vojno jači (iskustvom i oružjem), a sankcije koje su im uvedene ne daju rezultate, jer kako je jednom rekao Nasrallah, dok je Irana taj libanski šiitski pokret imaće novca.
Međutim, pritisak na Hezbollah i na Bashara al-Assada odrazio se na Liban. Na primjer, sankcionisanje sirijskih kompanija od strane SAD pogodilo je i Liban, jer je ta zemlja sa svojim bankama bila sirijski prozor u svijet. Prestankom poslovanja sirijskih kompanija preko Libana, Bejrut je pretrpio velike finansijske posljedice. Liban plaća i cijenu zbog učešća Hezbollaha u tamošnjoj vlasti, ali politički sistem te države zahtjeva šiitske predstavnike, a Hezbollah je najjača šiitska organizacija u zemlji. Kako je Hezbollah blizak sa kršćanskim predsjednikom zemlje Michelom Aounom, onda je potiskivanje Hezbollaha iz političkog života Libana suštinski nemoguće u ovome trenutku. Saudijska Arabija je na koncu, kao zaštitnik sunitskog faktora u zemlji, ograničila finansijsku pomoć Libanu.
Liban se suočava sa hiperinflacijom, devalvacijom valute, nestašicama različitih artikala uključujući gorivo i redukcijama u snabdjevanju električnom energijom. Brojni protesti građana nisu mnogo toga promijenili, iako pritisak na tamošnje vlade (koje često padaju) postaje jači.
Budući da vlasti nisu uspjele da nabave gorivo na scenu je stupio vođa Hezbollaha. On je poručio prije nekoliko mjeseci da će Hezbollah nabaviti gorivo za zemlju, ako drugi to nisu u stanju. Prije dva dana Nasrallah je saopštio da je jedan šiitski biznismen iz Libana platio gorivo, a da su iranski tankeri na putu ka Libanu i da će ih biti još. Time je bačane rukavica u lice SAD, Izraelu i Saudijskoj Arabiji. Tankeri kreću na dugu plovidbu i kao takvi mogli bi biti meta različitih država ili grupa, baš kao što je to bio slučaj ranijih godina kada su iranski brodovi bili zapljenivani. Nasrallah je poručio SAD i Izraelu da svaki napad na brod predstavlja napad na Liban i Hezbollah i da će ta grupa snažno odgovoriti.
Zaobilaženje sankcija
Ovakav razvoj situacije mnogi su očekivali, posebno zbog činjenice da je Nasrallah ovo obećao svojim pristalicama, ali i građanima Libana. Ne treba zaboraviti da se političko krilo Hezbollaha redovno pojavljuje na libanskim izborima, pa svaki njihov neuspjeh je odlična vijest za njihove protivnike. Traženje pomoći od Irana, također, nije nikakvo iznenađenje, budući da Teheran snažno podržava Hezbollah. Suštinski ovo znači da Hezbollah i Iran krše američke sankcije, a već su pod sankcijama. Bivši libanski premijer Said Hariri ocijenio je ovaj potez kao riskantan, jer bi i Liban mogao doći pod udar američkih sankcija. Proteklog mjeseca pomoć Libanu pružio je i Irak koji se obavezao da će Bejrutu dostaviti milion tona mazuta koji će biti plaćen robama i uslugama, budući da je libanska kasa gotovo prazna.
Iranu ovo neće biti prvi put da svojim tankerima krši američke sankcije. U maju prošle godine iranski tankeri su doplovili čak do Venecuele i isporučili naftu toj latinoameričkoj zemlji, uprkos glasinama da će ih presresti američka mornarica. Zbog toga nije bilo dileme da će se Iran odlučiti da pošalje tankere u Liban.
Takav razvoj situacije posebno je u tešku poziciju stavio SAD. Naime, država kojoj obećavaju pomoć (Liban) dobiće pomoć iz Irana koji je razlog američkog pritiska na Hezbollah i Siriju. Stoga su SAD odlučile da će pomoći Libanu da dobije prirodni gas iz Egipta i to gasovodima preko Jordana i Sirije, što je na neki način kršenje vlastitih mjera koje su uvedene protiv Assadove Sirije te je odustajanje od pritiska na libanske političke strukture u kojima je Hezbollah važan faktor. Dostavu prirodnog gasa iz Egipta potvrdio je i libanski predsjednik Aoun nakon sastanka sa američkim ambasadorom u Bejrutu. Prirodni gas bi se iskoristio za pokretanje generatora za proizvodnju električne energije.
Iranski uticaj
Kršenje američkih sankcija od strane Irana nije novost. Desetljećima ta država otvoreno i u tajnosti krši američke sankcije. Stoga se može reći da je u libanskoj drami, iz ugla Washingtona, najmanji problem kršenje njihovih sankcija od strane Teherana. Ono što SAD i Izrael posebno zabrinjava je činjenica da Iran pronalazi način za dođe do svojih saveznika i pruži im pomoć. Proiranske snage kontrolišu četiri arapska glavna grada (Bejrut, Damask, Bagdad i Sana) što govori o ozbiljnosti i snazi Teherana. Širenje iranskog uticaja, kao i kasnije održavanje istog, posljednjih godina dobija na snazi. Američka zauzetost Južnim kineskim morem i Kinom omogućava Teheranu dodatno jačanje, a sam Izrael ne može uraditi previše da se taj trend zaustavi. Zbog ovakvog rasporeda snaga u regiji izraleski napad na Iran postaje sve opasniji za Tel Aviv, budući da su iranske snage sada doslovno na granicama jevrejske države.
Još od uspostavljanja kontrole nad Al-Bukamalom postalo je jasno da Iran želi kopneni koridor od svojih granica do Mediterana, a koje će uz odane vojne posade pratiti i planirana izgradnja željeznice. Sporazum između Kine i Irana i želja Pekinga da ojača svoje pozicije u Damasku može biti dodatni faktor iranskog jačanja. Sankcijama opterećen Teheran ojačava svoje saveznike širom Bliskog istoga, što je loša vijest za Izrael. Iranski brodovi koji su krenuli na put ka Libanu novi su test izraelske odlučnosti da zaustavi Teheran. Par brodova sa naftom neće promijeniti odnos snaga u regiji, ali može biti pokazatelj da uprkos sankcijama Iran nastavlja da širi svoj uticaj na različite načine.
Liban je prije nekoliko dana prijavio Ujedinjenim nacijama kršenje suvereniteta te države od strane Izraela, jer su izraleski avioni iz libanskog zračnog prostora gađali mete u Siriji. Izrael je mnogo puta proteklih godina ciljao mete u Siriji, uz rijetka objašnjenja da se radi o iranskim ispostavama u susjednoj državi. Iranski tankeri na putu ka Libanu (Hezbollahu) zadovoljavaju sve izraelske pretpostavke da budu meta. Odgovor Washingtona za sada je mrkva (prirodni gas iz Egipta), a da li će neko upotrijebiti i štap biće jasno u narednim danima.