• Armin Sijamić

Eksplozija u Libanu odjeknula je u čitavoj regiji: Promjene ili katastrofa

Snažna eksplozija koja je potresla Bejrut prije dva dana, odnosno tamošnju luku, zauzela je naslovnice svjetskih medija. Preko 150 mrtvih i preko 500 povrijeđenih (oba broja još uvijek rastu), dovela je Liban na rub ponora, dok u isto vrijeme regionalne i svjetske sile pokušavaju ostvariti svoje ciljeve u toj zemlji.

Iako još uvijek nije utvrđen zvaničan razlog eksplozije, niti je incident detaljno istražen, libanske vlasti su saopštile da se radi o eksploziji 2.750 tona amonijum nitrata (vještačko đubrivo, a koristi se i u izradi eksploziva), koji je konfiskovan 2014. godine i od tada stoji uskladišten u luci u Bejrutu. Libanski premijer Hassan Diab time je barem privremeno prekinuo špekulacije o tome ko stoji iza eksplozije, budući da su mnogi taj događaj željeli pripisati Izraelu, Hezbollahu, Iranu, Sjedinjenim Američkim Državama ili Siriji. Činjenica da je čak 300 hiljada ljudi ostalo bez doma, govori o jačini eksplozije. Bijes koji bi libanski narod osjetio prema eventualnim krivcima za ovu tragediju prevazišao bi sve libanske pobune zadnjih godina. Šteta koja se procjenjuje na oko 15 milijardi dolara može biti pogonsko gorivo za velike nemire.


Daleko od pažnje najvećih svjetskih medija, Liban plaća visoku cijenu za događaje na Bliskom istoku, što je potpuno paradoksalno budući da je Liban vjerovatno najneaktivniji akter na političkoj sceni Bliskog istoka. Duboko podjeljena i nefunkcionalna država nema stav gotovo ni o čemu, osim o općim mjestima u političkom životu zemlje i regije. Sa druge strane, u geopolitičkim kalkulacijama SAD, Irana, Izraela, Sirije i Saudijske Arabije, Liban je važna karika. Eksplozija u Bejrutu pojačala je libanske razlike i na stol vratile geopolitičke kalkulacije o tome ko može izvući korist iz ove katastrofe.


Ekonomska kriza i političke igre


Često je stanje u ekonomiji neke države okidač za promjene. U Libanu promjene dolaze teško, ali mogu biti okidač za totalni ekonomski i politički krah društva i države. Ekonomske probleme libansko društvo trpi još od početka rata u Siriji. Milioni izbjeglica, prekinute ekonomske veze i sankcije, Liban su pomjerili ka rubu ponora.


Od oktobra prošle godine Liban se nalazi u krizi kakvoj nije svjedočio desetljećima. Libanska funta je izgubila 80% svoje vrijednosti u odnosu na dolar, a zbog američkih sankcija i priliv drugih stranih valuta je usporen u narednim mjesecima. Hiperinflacija, ekonomska nestabilnost, političke nesuglasice vodećih političkih figura prethodile su koronavirusu i mjerama borbe protiv virusa, da bi na kraju bila uništena najveća libanska luka. U maju stopa nezaposlenosti je bila 30%, godišnja inflacija cijena hrane čak 190%, redukcija u snabdijevanju električnom energijom u većem dijelu dana za pojedine dijelove Bejruta je prisutna mjesecima, a koronavirus ograničava rad i zdravih dijelova ekonomije. Procjenjuje se da polovina stanovnika Libana živi ispod granice siromaštva. Protesti građana su učestali i nekada nasilni.


Tamošnja vlast nema odgovor na nagomilane probleme. Najveći dio ovih problema je zbog nedostatka nacionalnog jedinstva. Naime, Liban ima specifičan politički sistem u kome glavni nosioci vlasti uvijek moraju biti iz različitih vjerskih skupina. Tako je predsjednik maronitski kršćanin, premijer je sunit, a predsjedavajući parlamenta je iz redova šiita. Odatle potiču današnji problemi Libana. Naime, šiitski Hezbollah se nametnuo kao glavni faktor u zemlji i to ne samo sa svojim vojnim krilom, već sa političkom partijom i njihovim društvenim djelovanjem (stipendiranje, humanitarna pomoć, kultura, obrazovanje, mediji). Sadašnji predsjednik Michel Aoun je Hezbollahov saveznik, čime Hezbollah postaje nezaobilazni faktor u Libanu. Tamo gdje je Hezbollah tu je i Iran, a shodno tome i njihovi neprijatelji Saudijska Arabija, Izrael i Sjedinjene Američke Države.


U namjeri da iz Libana otjeraju Iran, pomenute države su poduzele različite akcije. Zaljevsko vijeće za saradnju kojeg čine Saudijska Arabija, Katar, Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman i Bahrein proglasili su prije nekoliko godina Hezbollah za terorističku organizaciju, zatim je Saudijska Arabija ukinula finansijsku pomoć libanskoj vojsci i kasnije samom Libanu, da bi na koncu SAD donijele paket sankcija pod nazivom "Caesar Act" i na taj način su sankcionisane sirijske kompanije, banke i pojedince koji su u najvećoj mjeri preko Libana poslovali sa ostatkom svijeta. Zatim, konstantan američki pritisak na Bejrut da se uticaj Hezbollaha suzbije kako bi Izrael bio manje izložen opasnostima, Liban je potpuno paralizovao.


Hezbollah ne odustaje od svoje politike, posebno od jačanja veza sa Iranom i pružanju otpora Izraelu, čime Liban orijentiše prema Iranu i susjednoj Siriji. Na taj način Iran ima kontrolu kopnenog puta od Perzijskog zaljeva do Mediterana, a to je noćna mora Izraela i SAD. Koliko duboko idu planovi i šta mogu biti reperkusije ovakve politike posljednjih godina nam pokazuju izgrađene iranske vojne baze , najave gradnje željeznica od Irana do Mediterana te pozivi od strane Hassana Nasrallaha da Kina zamijeni Međunarodni monetarni fond (IMF) u Libanu, nakon što je ta međunarodna organizacija obustavila svoj aranžman u toj zemlji. "Poručujem libanskom narodu, postoji alternativa", rekao je Nasrallah polovinom juna i rekao da je Kina spremna da ulaže u Liban.


Međutim, jasno je da Kinezi računaju na američke sankcije i da će postupiti oprezno, pa najave proteklih dana da će Kinezi obnoviti luku u Bejrutu još uvijek djeluju nerealno. Na koncu, u političkom sistemu kakav je libanski, odluka ne može biti donijeta bez sunitskog premijera koji je često oponent Hezbollaha.


Eksplozija pojačava strahove


Po objavi vijesti o eksploziji u Bejrutu krenule su i špekulacije o tome ko je odgovoran. Mnogi su optužili Izrael, govoreći da je pomenuti hangar bio pod kontrolom Hezbollaha i da su u ovom napadu ubijeni i mnogi pripadnici tog libanskog pokreta. Donald Trump je pojačao špekulacije govoreći da se radi o "užasnom napadu". Američka vojska je saopštila verziju libanskih vlasti, Hezbollah negirao da je skladište njihovo, a Izrael da stoji iza napada. Međutim, špekulacije se nastavljaju, a kao poseban argument uzimaju se eksplozije koje su se dogodile u Iranu proteklih mjeseci. Predsjednik Aoun, bivši general libanske armije, izjavio je da uzrok eksplozije može biti nepažnja u rukovanju, pa čak napad bombom, raketom ili na neki drugi način.


Pomenuti akteri iz sadašnje situacije u Libanu pokušavaju izvući maksimum, odnosno iskoristiti ili umanjiti pretrpjelu štetu. Iranska agencija Fars smatra da nakon eksplozije najviše koristi ima Izrael, budući da će vjerovatno Hezbollah sada umanjiti svoje aktivnosti i neće izvršiti osvetu koju su obećali nakon što je Izrael nedavno usmrtio nekoliko pripadnika Hezbollaha. U danima prije eksplozije Hezbollah je, baš kao svakog jula, uglavnom, bio u pobjedničkom raspoloženju, slaveći pobjedu nad Izraelom u ratu 2006. godine. Mediji pod kontrolom Hezbollaha i ovoga jula su prikazivali svjedočanstva vojnika i iznosili nepoznate detalje iz tog rata. Operacija manjeg obima, a u znak osvete, sigurno bi pogoršalo stanje za Benjamina Netanyahua koji se suočava sa protestima u svojoj zemlji. Koliko bi sukob Izraela i Hezbollaha mogao biti poguban svjedoči i apel iz Haife da se zaštite skladišta zapaljivih i eksplozivnih materija širom zemlje, ili da ih se izmjeste iz naseljenih mjesta. Tamošnji stručnjaci upozoravaju na cisterne amonijaka i druge opasne supstance koje mogu biti meta Hezbollahu. Sa druge strane, dodatno uništavanje Libana, ako bi se Izrael odlučio za bombardovanje te zemlje, također bi kod dijela Libanaca pojačao otpor prema Hezbollahu.


Iran, Sirija, Francuska, Izrael, Turska, SAD, Evropska unija, arapske zemlje i mnogi drugi su ponudili pomoć Libanu. Dosadašnje iskustvo uči da to većina njih ne radi bez uslovljavanja. Međutim, uslovljavanjem zemlje koja je podjeljenja i blokirana neće dobiti mnogo, a narod će patiti. Američku najavu pomoći Libanu u Iranu su označili kao licemjernu, budući da je ta zemlja uvela sankcije koje teško pogađaju Liban. Zapad već godinama, zajedno sa arapskim monarhijama bliskim zvaničnom Rijadu, Libanu obećava prosperitet ako se smanji uticaj Irana u toj zemlji i ako se uspije udovoljiti izraelskim željama. Sa druge strane, Iran i Sirija koje su pod sankcijama svakako ne mogu ponuditi Libanu novac koji im je potreban, budući da su i sami pod sankcijama Zapada.


Stanovici Libana na ovaj način su se našli u situaciji da svi njihovi planovi o napretku i normalnom životu padaju u vodu i da ovo stanje može potrajati godinama. Promjene preko noći u Libanu nisu moguće, a velika želja da se do njih dođe može završiti sukobima u Libanu i regiji. Takvim sukobima Liban je bio svjedok u svojoj nedavnoj prošlosti. Država površine kao Kosovo, ali sa populacijom od gotovo sedam miliona vlastitih državljana i preko milion sirijskih izbjeglica, postala je žrtva vlastitih slabosti i planova moćnih. U želji za promjenema, nakon eksplozije u Bejrutu građani su izašli na proteste i sukobili se sa snagama sigurnosti. Protesti protiv vlade nisu rezultirali nikakvim učinkom. Međutim, mnogi smatraju da će ovakvi protesti u Libanu biti sve učestaliji u narednom periodu.


Takav razvoj situacije brine mnoge prvenstveno zbog činjenice da je Liban pored svih stranih faktora, uglavnom, prepušten sam sebi i svojim slabostima, na taj način plaćajući cijenu regionalnog sukoba koji traje desetljećima. Dijeleći granicu sa Izraelom i Sirijom Liban dijeli i probleme koje ima ta regija. Kako Liban ne može biti Izrael, onda bi prije mogao postati neka nova Sirija. Ključ za rješenje problema imaju sile izvan Libana, a one često nemaju zajednički stav niti o jednom pitanju. Ono što je možda još opasnije je činjenica da mnogima od njih Liban nije ni blizu vrha na listi prioriteta.



DrugaStrana.info

Druga strana vijesti

 

Newsletter

  • Twitter
  • Facebook
  • RSS

© 2020 by Druga strana. 

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

A blog by A.Sijamić & S.Mirvić. Proudly made in Bosnia and Herzegovina.