• Armin Sijamić

Deseta godišnjica „arapskog proljeća“: Proces koji još uvijek traje

Prošla je čitava decenija od kada je započeo jedan proces, a koji još nije završen. Kada je prije deset godina krenula pobuna od sjevera Afrike do Pezijskog zaljeva većina medija je naivno vjerovala da će se mnoge arapske države jednoga probuditi u demokratijama sličnim onim na Zapadu. Lavina protesta koji su skupno nazvani „arapsko proljeće“ traje i danas, pa bi možda pravilno bilo koristiti izraz proces, a ne događaj, i to posebno zbog činjenice da ni taj dio svijeta, a ni Zapad, iz ovoga nije naučio mnogo niti je donio konačne zaključke i sudove.

Kada je se svijetom proširila vijest o uličnom prodavaču u Tunisu koji se zapalio u znak protesta na postupanje tamošnje policije, vjerovatno niko nije mogao očekivati daljnji razvoj događaja. Masovni protesti u Tunisu, smjena vlasti u Egiptu i Jemenu, rat u Siriji i Iraku, nastavak represije u Bahreinu i pojačan upliv Kine i Rusije na pomenuti prostor samo su neke od posljedica. Međutim, naivno bi bilo vjerovati da u tim procesima u arapskom svijetu velike sile nisu imale svoje prste. Masovni gnjev naroda zbog diktatorske vlasti i siromaštva mnogi su pokušali iskoristiti jašući na valu nezadovoljstva, pa su, shodno tome, poticali određene procese. Već danas je jasno da konačnih pobjednika nema, a lista poraženih je duga i postaje sve duža svake godine. Štaviše, modus operandi uništenja država i društava uvijek je moguće ponoviti i svaki put dobiti gotovo isti rezultat.


Sjeverna Afrika: Tri zemlje, tri sudbine


Da se razvoj događaja u „arapskom proljeću“ mogao samo pratiti, a nikako upravljati u ime demokratije, slobode i ljudskih prava, uvjerljivo dokazuje primjer Tunisa, Libije i Egipta.


U Tunisu u kome je sve počelo, najmanje ljudskih života je izgubljeno. Uspostavljena je kohabitacijska vlast različitih stranaka sa potpuno suprotnim političkim programima, čiji je jedini uspjeh da u toj državi nije buknuo rat. I ovaj put se pokazalo da je lakše osvojiti vlast nego je zadržati i razvijati zemlju. Kada je Zine El Abidine Ben Ali svrgnut sa vlasti stranke koje su izašle za izbore obećale su radikalne promjene, a sve zajedno iskorijenjivanje siromaštva i korupcije. To se nije desilo, a Tunis se suočio sa strašnom prijetnjom od koje, smatraju mnogi, teško da će se lahko odbraniti. Naime, odlazak Ben Alija značio je dolazak islamističkih grupa koje su od 2015. godine znatno ojačale. Tunis je postao jedan od najvećih izvoznika boraca Al-Qaide i ISIL-a širom svijeta, a lokalni ogranci ovih organizacija postoje i u samoj zemlji.


Paralelno s tim procesom došla je i ekonomska kriza, a nekoliko terorističkih napada nanijelo je teške udarce turizmu u toj zemlji. To je u konačnici natjeralo veliki broj mladih ljudi da krene ka Evropi. Slobodni izbori u ovoj zemlji nisu rješili probleme ove države, jasno pokazujući da je od samih izbora bitnija vlast i pojedinci u vlasti. Zašto svi ovi problemi još uvijek nisu doživjeli svoju novu erupciju u Tunisu zasluga je političkih vođa liberala i konzervativaca koji dogovorom o vladanju smanjuju mogućnost sukoba kakav je, na primjer, u susjednoj Libiji.


Razmjere razaranja Libije do danas nisu utvrđene, a rat tamo još uvijek traje. Svrgavanje Muammara al-Gaddafija nije rješilo niti jedan problem Libije, osim ako on sam nije bio problem. Gaddafijevi rivali u zemlji teško da bi sa vlasti oborili čovjeka koji je od pustinjske zemlje napravio državu u kojoj je kvalitet života bio u mnogome veći nego u afričkim zemljama, da u tome nisu pomogle države Zapada, posebno Francuska i Sjedinjene Američke Države kasnije. Gaddafi je likvidiran pred kamerama, a čini se s njim i ideja o samostalnoj Libiji. Današnja Libija je naprosto pocijepana različitim lokalnim snagama koje svoj opstanak na političkoj sceni duguju regionalnim i svjetskim silama.


Svi oni koji su rušili Gaddafija tvrdili su da je on zarobio nacionalne resurse (nafta i plin) te zemlje i da su građani bili onemogućeni da uživaju u zajedničkom nacionalnom dobru. Današnji stanovnici Libije imaju još manje koristi od prirodnih bogastava koje država posjeduje, nego li su imali pod Gaddafijem, a što pokazuje da svrgavanje jednog autokrate ne znači da će jedan narod dobiti slobodu ili mir. Tuniski primjer pokazuje koliko je na političkoj sceni važno imati lidere koji dogovaranju daju šansu. Uvučena u geopolitičke igre snažnijih država danas je Libija tek objekt, a nikako subjekt međunarodnih odnosa i njena sudbina više zavisi od volje stranih sila nego od želja tamošnjih građana.


Jedna od država koja odlučuje o sudbini Libije je i Egipat. Ova moćna država bila je centralna tačka „arapskog proljeća“ zbog činjenice da se radi o regionalnoj sili. Građani su, nakon krvavih protesta, sa vlasti svrgnuli Hosnija Mubaraka koji je Egiptom vladao trideset godina pokušavajući da zadrži dobre odnose sa svima onima koji bi produžili njegovu vlast. Nakon njegovog svrgavanja na vlast dolazi Mohamed Morsi, pobjednik na izborima na kojima je pokret Muslimansko bratstvo pokazalo svu svoju snagu. Morsijevo vladanje Egiptom okončano je vojnim udarom poslije kojeg Egiptom vlada Abdel Fattah el-Sisi koji se pokušava nametnuti kao važan igrač u regiji, dok je u isto vrijeme pritisnut nagomilanim problemima sa obje strane državne granice.


Bliski istok: Različiti aršini


Talas pobuna se proširio i na Aziju, a veliku cijenu platila je Sirija. Bashar al-Assad još uvijek upravlja zemljom, mada rat traje već deceniju. Interesi SAD, Turske, Rusije, Irana i Izraela se prelamaju preko ove zemlje u kojoj su ratovali pripadnici nekoliko desetina naroda iz čitavog svijeta. Rusija, Iran, Turska i SAD u ovoj zemlji su prisutne vojno, i na taj način onemogućavaju državu da se konsolidira. Iako je to na početku bio sukob u kome je cilj bio da se iz Damaska ukloni Assad, danas je ova zemlja meta zbog prisustva pomenutih država. SAD i Izrael iz Sirije želi potisnuti Iran i Rusiju, Turska želi spriječiti kurdsku autonomiju na svojim granicama, a Iran, Rusija i Kina žele Assada na vlasti i svoje trajno prisustvo u toj zemlji. U takvim okolnostima pravo je čudo da sirijska država uopće funkcionira, budući da ekonomska kriza pogađa sve dijelove zemlje.


Destabilizacija prilika u Siriji nužno se odrazila na Irak i Liban koji su također zarobljeni u rivalskim odnosima velikih sila. To je posebno izraženo zbog snažnog prisustva Irana kojeg iz tih zemalja žele potisnuti Izrael i Zapad. Širenje iranskog uticaja od Libana, preko Sirije i Iraka, pa sve do Jemena jedan je od posljedica „arapskog proljeća“. Iran je u ovim državama bio prisutan i ranije, ali nakon početka sukoba zvanični Teheran se u tim zemljama etablirao i vojno, bilo prisustvom svojih vojnika, ili formiranjem odanih milicija. Očito je da su u Teheranu naučili da iskoriste sukob koji započnu drugi. Tako su nakon američke intervencije u Iraku i zbacivanja Saddama Husseina, velikog iranskog neprijatelja, Iranci duboko ušli u sve iračke strukture, potiskujući i same SAD iz Iraka. Irački parlament je već donio odluku u kojoj traži povlačenje američkih snaga iz Iraka.


Rat u Jemenu ne prestaje, a svijet gleda nezapamćenu humanitanu tragediju. Od gladi je umrlo desetine hiljada djece, milioni ljudi su pothranjeni, a u državi ogromna područja pod svojom kontrolim drže ISIL i Al-Qaida. Sukob između šiitskih Husa koje pomaže Iran i sunita koje podupire Saudijska Arabija doveo je zemlju na rub potpunog uništenja. Saudijska Arabija, oružjem koje je kupila na Zapadu, susjednu državu pretvara u prah, budući da već godinama bezuspješno pokušava poraziti Huse. Kako se radi o iskusnim borcima koji izbjegavaju grupisanje i stalno su u pokretu, Saudijska Arabija uništava infrastrukturu u ovoj zemlji. Poslije okončanja sukoba u ovoj zemlji „pobjednik“ će konstatovati da je zemlja u potpunosti uništena i da će biti potrebene decenije da se zemlja vrati na nivo od prije početka rata.


Međutim, osuda od strane Zapadnih medija nema. Gaddafi i Assad su bili presuđeni i prije nego je rat krenuo, dok situacija u Jemenu ne zanima ni danas gotovo nikoga. Baš kao što nije zanimala ni u Bahreinu na samom početku „arapskog proljeća“. Tamo je većinsko šiitsko stanovništvo izašlo na ulice tražeći demokratiju i smjenu sunitske dinastije Al Khalifa, a protesti su ugušeni u krvi. U pomoć bahreinskim snagama došle su i snage iz susjedne Saudijske Arabije i ugušili pobunu. Zagovornici demokratije u Libiji i Siriji nisu očajavali zbog toga, šta više dešavanja u Bahreinu su bila gotovo potisnuta iz većine medija. Bahreinski slučaj je pokazao da je „arapsko proljeće“ bilo selektivno podržavano isključivo u cilju geopolitičkih planova velikih sila, a da je demokratija bila samo izgovor. Uostalom, sve te godine partneri Zapada u širenju demokratije u Siriji bile su Sudijska Arabija, Katar, Ujedinjeni Arapski Emirati i Jordan.


(Ne)naučene lekcije


Čini se da od svakog proljeća te 2011. godine novi talas demonstracija i pobuna prijeti sjeveru Afrike i Bliskom istoku. Prije deset godina baš kao i danas u tim državama stanje je isto – moć je koncentrisana u rukama manje grupe ljudi koja je (ne)prihvatljiva velikim silama. Deset godina kasnije može se reći da demokratizacija i slobodna volja tamošnjeg stanovništva nije cilj velikih sila i to je danas potpuno jasno, mada je sve te godine dobar dio državnih zvaničnika, analitičara i novinara tvrdio da jeste. Slučaj Libije, Sirije, Bahreina i Jemena to jasno pokazuje, baš kao što slučaj Tunisa i Egipta pokazuje da važnost političkih lidera (primjer Tunisa) i važnost očuvanja stabilnosti neke geopolitički važne zemlje (primjer Egipta) ima primat u odnosu na bilo kakve ideologije.


U svom tom potresu Rusija i Iran su se odlično snašle, šireći svoj uticaj na račun SAD i država Zapada. Taj iranski i ruski prodor u Liban, Siriju i Irak prati i snažan kineski upliv na polju ekonomije, spašavajući određene režime da ne potonu pod teretom rata i sankcija Zapada. Opadanje američke moći u tom dijelu svijeta ogleda se i u samostalnijem djelovanju američkih saveznika. Primjer u odnosima Turske i SAD to pokazuje odlično, baš kao i primjer Saudijske Arabije koje je novcem pomogle el-Sisija da stabilizira vlast i prethodno svrgne Morsija koji je pobjedio na izborima, te UAE koja u Jemenu djeluje samostalno i često protiv Saudijske Arabije, dok u Libiji podržavaju Khalifu Haftara zajedno sa Rusijom u njegovoj borbi protiv međunarodno priznate vlasti.


Američko prebacivanje fokusa na Kinu i Pacifik otvara dodatni prostor svim pomenutim regionalnim silama da samostalnije djeluju, a što se dešava već godinama. Nagomilani problemi u mnogim državama u ovom dijelu svijeta daju podlogu za nove proteste i sukobe koje će rivalske sile pokušati iskoristiti. Stoga se nameće zaključak da je početak „arapskog proljeća“ bio 2011. godine, a da se njegov kraj još uvijek ne nazire.