• Armin Sijamić

Sukob Irana i Izraela ugrožava pozicije Rusije u Siriji

Zadnjih nekoliko sedmica vijesti o netrpeljivosti između Izraela i Irana opet su ispunile svjetske medije. Iran su zatresle „misteriozne“ eksplozije, a onda je Iran odlučio napraviti korak ka daljnjem učvršćivanju svojih pozicija u Siriji. Okršaj dvije regionalne sile, kakve Izrael i Iran jesu, nužno se odrazi i na druge države. Ovaj put bi to mogla biti Rusija.

Neprijateljstvo Izraela i Irana traje od revolucije u Iranu 1979. godine. Iranske vođe kao jednog od krivaca za stanje na Bliskom istoku obilježili su Izrael, a službeni Tel Aviv je u medijima na Zapadu satanizovao do te mjere vodstvo u Teheranu da ih je moguće optužiti doslovno za bilo šta. To neprikriveno neprijateljstvo, uglavnom, se odvija preko posrednika, ali u zadnje vrijeme prijetnje i akcije jednih protiv drugih postaju sve direktnije, što zabrinjava čitav Bliski istok budući da je dokazano da obje države koriste silu kada procijene da je to potrebno. Izrael je nebrojno puta vršio vojne operacije u susjednim državama, a Iran je početkom godine napao američke snage nakon likvidacije Qassema Soilemania.


Snaga Irana zabrinjava Izrael, a sve je manje opcija da se zaustavi moćni Iran. Razorne sankcije Zapada, posrednički ratovi u Libanu, Palestini, Jemenu, Iraku, pa čak i van Bliskog istoka, ne daju željene rezultate. Pojedini izraelski stručnjaci za međunarodne odnose su se pitali proteklih decenija kako Izrael nije iskoristio činjenicu da je šiitski Iran okružen sunitima, baš kao i Izrael, te kako te dvije države nisu saveznici. Teheran nije imao tih dilema: Glavni neprijatelj je „veliki satana“ odnosno Sjedinjene Američke Države, a nakon njega „mali satana“, odnosno Izrael. Te dvije države, u iranskim opservacijama, stoje iza svih nevolja na Bliskom istoku na direktan način, ili indirektno putem poslušnih režima. Zato je teško zamisliti da Tel Aviva i Teherana nađu zajednički jezik, pa shodno tome konflikt se zaoštava.


U tom konfliktu SAD i mnoge države Zapada otvoreno podržavaju Izrael, a Iran nema stalnog saveznika u borbi protiv Izraela, kada je riječ o strateškim rivalima SAD poput Rusije ili Kine. Države u okruženju često vagaju i promjenom režima staju na stranu Izraela ili Irana. Zaoštravanje sukoba Irana i Izraela posebno brine Rusiju koja ima odlične veze sa Iranom, ali i sa Izraelom. Rusija se zato nalazi u delikatnoj poziciji u Siriji gdje se Izrael i Iran sve više sukobljavaju. Prošlosedmični razvoj situacije posebno je zabrinuo Rusiju. O čemu se zapravo radi?

Misteriozne eksplozije


Proteklih sedmica mediji su izvještavali o „misterioznim“ eksplozijama u Iranu. Za pet eksplozija/industrijskih havarija (Khojir – eksplozija u pogonima za proizvodnju tečnih goriva za rakete, Teheran – eksplozija u medicinskom centru sa 19 mrtvih, Shiraz – veliki požari, Ahwaz – eksplozija u elektrani, Mahshahr – curenje hlora u petrohemijskom postrojenju) mediji su brzo izgubili interesovanje, ali jedna vijest je, ipak, zabrinula mnoge. Naime, došlo je do eksplozije u Natanzu, gradu smještenom u centralnom dijelu Irana. Misteriozna eksplozija, prema navodima pojedinih medija, uništila je dio nuklearnih kapaciteta Irana, tačnije uništen je dio za obogaćivanje uranijuma. Iranske vlasti su ubrzo saopćile da nema ljudskih žrtava i da nema rizika od radioaktivnih zračenja.


I prije nego su iranske vlasti istražile incident, počele su špekulacije kako je do eksplozije došlo. Neki su tvrdili da se radilo o raketnom napadu Izraela ili SAD, a izraelski ministar odbrane Benny Gantz je rekao da Iran ima dugu povijest nesreća u industriji te dodao da ne mora značiti da iza svakog napada stoji Izrael.


Ubrzo su počele pristizati informacije iz Irana sa tvrdnjama da se ne radi o raketnom ili bombaškom napadu, već da je diverzija izvšena iznutra ili pomoću kompjuterskog virusa, a državna novinska agencija IRNA je javila da je moguće da iza diverzije stoji SAD ili Izrael. BBC je ocijenio da su na ovaj način Iran i Izrael započeli cyber rat. Iranski mediji javili su kasnije da Izrael nema veze sa događajima u Natanzu i da je na sceni propagandni rat, jer Izrael nema nikakvih uspjeha u sukobu sa Iranom. Iran je sve opisao kao incident koji neće zaustaviti ili usporiti iranski nuklearni program. Bivši izraelski ministar odbrane Avigdor Lieberman je izjavio da ima informacije da iza eksplozije u Natanzu stoji Izrael.


Da li Iran krije napad kako bi sakrio svoj poraz, teško je reći. Isto tako, teško je reći da li Izrael stoji iza eksplozije ako se dogodila. Međutim, ako se dogodio napad na neko nuklearno postrojenje, onda se može reći da se radi o velikoj prekretnici u ratovanju i najava je moguće katastrofe. Naime, jednom izvršen napad te vrste može biti ponovljen bilo gdje i bilo kada. U slučaju Irana već se pokazalo da zvanični Teheran smije napasti i američku vojsku. Uništavanje postrojenja kao u Natanzu bi značilo korištenje neke vrste „prljave bombe“ koja bi mogla nanijeti nemjerljive štete stanovništvu i prirodi. U Izraelu sa oko devet miliona stanovnika, koji je površine kao Slovenija, takav napad bi doveo do kataklizme neviđenih razmjera. A prijetnji je bilo. Prije tri godine, lider libanskog Hezbollaha Hassan Nasrallah je zaprijetio da će doći do raketnog napada na izraelsko nuklearno postrojenje u gradu Dimona, ukoliko Izrael napadne mete u Libanu. Nasrallah je zaprijetio i udarima na cisterne amonijaka u Haifi.

Bombardovanje Sirije – stanje redovno


Sirijski rat ne prestaje, iako je se intezitet sukoba smanjio. Sigurna pobjeda koju je Bashar al-Assad trebao slaviti nakon bitke za Halep, postaje sve neizvjesnija. SAD, Rusija, Turska i Iran su na suprostavljenim stranama i do dogovora teško može doći u kratkom vremenu. Kontrola provincije Idlib od strane pobunjeničkih snaga i prisustvo turske vojske, zatim kurdski separatizam pojačan američkim vojnim bazama te povremeni zračni udari Izraela, Damasku onemogućavaju konsolidaciju vlasti i obnovu države.


Diplomatska igra u Idlibu u koju su se uplele Rusija i Turska odnosi živote Assadove vojske i spriječava integraciju države. Bez Idliba Assad bi mogao da razgovara sa Kurdima sa kojima nije ratovao, već je bio uglavnom saveznik. Ali ako bi danas Kurdima ponudio bilo kakav ustupak u federalizaciji države (čemu se Turska oštro protivi), onda bi to morao dati i Idlibu u kome se još uvijek nalaze borci iz različitih dijelova svijeta. Rusija već nekoliko godina pitanje Idliba pokušava riješiti u razgovorima sa Turskom, ali bezuspješno. Pobjeda na vojnom polju koju je Assad imao prije tri ili četiri godine, ili čak prošle godine u ofanzivi u Idlibu, već sada se čini kao san, budući da sirijska vojska ne može u Idlibu ratovati protiv turskih vojnika koji su tamo stacionirani.


Takvo stanje koristi Izrael koji često bombarduje različite mete u Siriji, navodeći da želi spriječiti iransko prisustvo u toj zemlji, ili spriječiti Hezbollah da dobije napredno oružje i tehniku. Rusija je dala/prodala određene protivvazdušne sisteme Siriji, a od oktobra 2018. godine Sirija raspolaže sa ruskim sistemima S-300, ali Izrael i dalje napada. U septembru iste godine sirijska protivvazdušna odbrana je oborila ruski avion i usmrtila 15 putnika. Rusija je kasnije potvrdila da se izraelski avion „sakrio“ iza ruskog, odnosno da je sirijsku raketu naveo na ruski avion. Rusija je negodovala nekoliko dana protiv Izraela, ali je ubrzo prestala.


Nakon toga ruski mediji i ruski eksperti su tvrdili da sa sistemima S-300 raspoređenih u okolini Damaska, Sirija može pogoditi bilo koji cilj na izraelskom nebu, što znači da je pitanje kako bi izraelsko ratno vazduhoplovstvo moglo poletjeti sa aerodroma. To je bio „odgovor“ Rusije službenom Tel Avivu. Međutim, Sirija, uglavnom, presreće izraelske rakete, a avioni u rijetkim slučajevima budu pogođeni. Neadvno je izvor iz sirijske vojske rekao da su sistemi S-300 neučinkoviti u borbi protiv izraelskih aviona i da uspjeh sirijske protivzračne odbrane se zasniva na kineskim radarima.

Takvi neuspjesi ozbiljno štete sirijskoj vlasti. Razrušena ekonomija, bespomoćnost u odnosu na Izrael, bombardovanje savezničkih iranskih snaga i Hezbollaha od Damaska zahtjeva odgovor. Situacija u ekonomiji je do te mjere teška da su na proteste protiv Assada izašle i njegove pristalice. Rusija, sada je to jasno, Siriji nije dostavila protivvazdušne sisteme koji ih mogu zaštiti od Izraela. U isto vrijeme, sistem S-400 Rusi su prodali Turskoj koja je neprijateljski nastrojenja prema Damasku. Takva ruska politika stvara ogromne probleme sirijskim vlastima i iranskim saveznicima. Izrael je nedavno navodno bombardovao i lokaciju na kojoj se nalazio prvi čovjek snaga Quds general Ismail Ghaani, nasljednik generala Soleimania na toj funkciji. Ghaani je posjetio strateški važnu iransku bazu u sirijskom gradu Al-Bukamal, a nakon objave iranskih medija da se tamo nalazi Izrael je izvršio napad.

Iranski odgovor


Takav razvoj situacije za Iran nije prihvatljiv, pa su odlučili, vjerovatno nakon dugog ubjeđivanja Damaska, da sa Sirijom sklope novi sporazum u oblasti odbrane. Mediji nisu prenijeli detalje ugovora dvije strane, ali je jasno saopšteno da će Iran ojačati sirijsku protivvazdušnu odbranu. Za ugovor sklopljen početkom ovoga mjeseca Assad smatra da će dovesti do pojačavanja „strateških veza“ dvije države. Dio sporazuma koji se odnosi na protivvazdušnu odbranu i izraelski mediji shvatili su kao poruku Teherana Tel Avivu.


U isto vrijeme, Sputnjik na arapskom jeziku objavio je članak da novi ruski S-500 može uništavati i „meteorite“ i da je napredniji 15 do 20 godina u odnosu na konkurenciju sa Zapada. Kako li su se osjećali sirijski generali, koji godinama zbrajaju gubitke u okršaju sa izraleskim avonima američke proizvodnje, nije poznato.


Koliko i na koji način će Iran, kao istinski saveznik Sirije, pomoći sirijsku protivvazdušnu odbranu javnosti za sada nije poznato. Međutim, treba napomenuti da Iran raspolaže ruskim sistemima S-300, sistemima S-300 PMU-2 (naprednija verzija sistema S-300), zatim sistemima iz vlastite proizvodnje poput Bavar-373, Raad, Sayyad-2, Mersad, Ya Zahra, Herz-9 koji su razvijeni na osnovu iranskih ideja ili na sistemima proizvedenim u SAD, Rusiji i Francuskoj.


Raspoređivanje ovih sistema u Siriji za Izrael može biti veliki problem, prvenstveno zbog ograničenog poznavanja kapaciteta iranskog oružja. Prednost koju Izrael ima u odnosu na Iran, a to su svakako zračne snage, na ovaj način bi mogla biti dovedena u pitanje, pa se očekuje i odgovor Izraela.

Ruska pozicija u Damasku je na ispitu


Ovo zaoštravanje odnosa u Siriji, gdje su smještene ruske vojne baze i ruski vojnici, može predstavljati sve veći problem za Rusiju. Pojačano prisusutvo Iranaca iz političkog i vojnog života Sirije može u potpunosti isključiti Rusiju koja nije spremna zaštititi Siriju od izraelskih napada. Mnogima u Siriji to je neprihvatljivo, a mnogi i ne shvataju rusku igru u nezamjeranju Izraelu. To utiče i na ruski kredibilitet, budući da su saveznika ostavili na milost ili nemilost susjedne države. Teško je zamisliti da neko nekažnjeno može bombardovati države koje su pod zaštitom SAD, poput Kuvajta ili Katara, na primjer. Posebno to ne mogu raditi regionalne sile i da ne očekuju kontraudare američkih snaga.


Sa druge strane, iranske pozicije su jasne. Cilj Teherana je kontrola prostora između granice Afganistana i Irana, pa sve do Mediterana. To je noćna mora za Izrael i Tel Aviv to neće mirno gledati, dok u isto vrijeme nastoji da kontroliše taj isti prostor. Sirija, baš kao ranije Liban, mjesto je obračuna ove dvije regionalne sile koje planiraju da jedna drugu zbrišu sa geopolitičkih mapa. Rusija do sada nije pokazala sposobnost da te dvije sile obuzda, ili barem da ih zasutavi da djeluju u Siriji gdje je smještena i jedina ruska luka na Mediteranu. Početak ruske intervencije u Siriji za mnoge je izgledao kao pobjednička ruska kampanja na Bliskom istoku, ali samo nekoliko godina kasnije se pokazalo koliko je teško upravljati Bliskim istokom. Zapravo, dok je država koje odlučuju o svojoj vanjskoj politici (Iran, Izrael i Turska) to nije moguće.


Razvoj naprednih oružja i savereminih sistema koji se koriste u borbi, a koji su dostupni velikom broju država, mijenjaju odnose snage u svijetu gotovo preko noći. Rusija kao velika vojna sila, čini se nije dorasla izazovu da kontroliše manje vojne sile, čak ni na području koje se podrazumjeva kao ruska zona uticaja i zona u kojoj su smješteni ruski vojnici. Sirija, nakon što je spašena intervencijom Rusije i Irana, sada postaje žrtva nesposobnosti Rusije da Siriju zaštiti od Turske, SAD i Izraela. Iran da ima vojne sposobnosti kao Rusija vjerovatno bi to pokušao uraditi, budući da su pokazali da su spremni platiti veliku cijenu nezavisne politike koju vode više od 40 godina.


Ruska politika u Siriji se promijenila nakon velikih vojnih uspjeha. Pregovori sa Turskom i SAD više ne daju uspjeha. Najava Donalda Trumpa da će iz Sirije povući vojsku dočekana je se olakšanjem u Moskvi, ali već sada je jasno dok se nalazi i jedan američki vojnik u Siriji tamo Damask neće uspostaviti svoju vlast. Turska je na sebe preuzela zadatak da riješi pitanje Idliba, sirijskih Kurda i nekoliko miliona izbjeglica. Nakon nekoliko godina je jasno da to nije lagan posao i da je Turska ostavljena sama od strane NATO saveznika, iako rat u Siriji nije htjela Turske, već Zapad i Izrael što je potvrdio bivši izraelski premijer Ehud Olmert. On je nedavno rekao da je Assad u tajnim pregovorima odbio da sklopi mir sa Izraelom i da mu je to „najveća greška u životu“ koja je dovela do rata u Siriji. Prije toga bivši američki general Wesley Clark je izjavio za CNN da je ISIL stvoren da bi borio do smrti protiv Hezbollaha.

Iscrpljivanje i razvlačenje Sirije već traje desetak godina i jasno je da se to ne može raditi u nedogled te da u jednom trenutku s tim se mora prestati. Sirijski narod očekuje od Assada konačnu pobjedu, završetak rata i početak obnove zemlje. Ovim pristupom to se neće uskoro desiti i čitave generacije u Siriji bit će suočene sa ratom ili životom u uništenoj zemlji. Možda zbog toga, ako ne i zbog straha da bude zbačen sa vlasti, Assad mora tražiti nove opcije za Siriju. Iran pod sankcijama nije najbolji izbor, ali kome drugom da se okrene ako ga Zapad i Izrael ne žele u Damasku? Ruski pristup se pokazuje kao neizvjestan, a iranski pristup znači borba na čitavom Bliskom istoku. Međutim, kako ruska politika u Siriji ne daje željene rezultate, možda je borba na iranski način jedni način da se izađe iz problema, uprkos ograničenim šansama za konačnu pobjedu. U konačnici, svaka kvalitetna politika mora imati i svoju alternativu.


DrugaStrana.info

Druga strana vijesti

 

Newsletter

  • Twitter
  • Facebook
  • RSS

© 2020 by Druga strana. 

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

A blog by A.Sijamić & S.Mirvić. Proudly made in Bosnia and Herzegovina.