Duže vrijeme traje verbalni rat između francuskih i turskih zvaničnika, a sukob se proširio i na medije i pojedince iz obje države. Dok sukob traje, često i sa jako ružnim riječima upućenih ka protivničkoj strani, u pozadini se odigrava geopolitički sukob Francuske i Turske. Opadajuća diplomatska moć Francuske na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike podiže zabrinutost kod službenog Pariza, a sila u usponu u tom dijelu svijeta je Turska. Bez obzira kako okonča verbalni sukob Emmanuela Macrona i Recepa Tayyipa Erdogana, Francuska i Turska su ušle u geopolitičko nadmetanje u nekoliko država Azije i Afrike, pa i promjenom vlasti u tim državama sukob se neće okončati, jer u realpolitici interes države je najvažniji.
Odnosi Francuske i Turske, bivše dvije imperije, imaju dugu tradiciju. Nekada su turski sultani bili oduševljeni francuskom praksom u vođenju države, pa su pokušavali kopirati mnogo toga, počevši od ustrojstva vojske do ophođenja na vladarskom dvoru. Dvije države su se znale biti i na protivničkim stranama u ratu, a zadnjih desetljeća često imaju različita viđenja situacije na Bliskom istoku i u zemljama Magreba. Te razlike postaju sve izraženije od kada Turska počinje da vodi nezavisniju politiku, često protivnu interesima NATO saveza ili Evropske unije. Recimo, saradnja sa Rusijom je jedan od očitijih primjera. Međutim, razlike između Francuske i Turske postaju očite i na drugim mjestima, a u narednom periodu te razlike će biti sve izraženije ukoliko državna rukovodstva pregovorima ne dođu do zajedničkih stavova. Kako sada stvari stoje taj trenutak je daleko, jer pored čistog diplomatskog prestiža kao velikih i moćnih država, na putu tome dogovoru stoje geopolitički interesi obje države koji se mogu mjeriti i milijardama dolara.
Francuska potisnuta sa Bliskog istoka
Godinama je Francuska, zajedno sa drugim silama, uređivala odnose na Bliskom istoku, pa čak i crtala državne granice koje su i danas izvor sukoba između različitih država i naroda iz tog dijela svijeta. Međutim, to je vrijeme davno prošlo i čini se da će tako biti i u narednim decenijama. Gubljenje uticaja Francuske na Bliskom istoku nije došlo slomom francuske države, već je došlo jačanjem regionalnih aktera i uplivom drugih sila na taj prostor.
Henry Kissinger je u svojim radovima tvrdio da su Francusku i Veliku Britaniju kao velike sile Sjedinjene Američke Države izbacile sa Bliskog istoka nakon Sueske krize iz 1956. godine, kada su Izrael, Francuska i Velika Britanija napale Egipat s ciljem da Sueski kanal stave pod svoju kontrolu. Iako su vojno porazili Egipat, Francuska i Velika Britanija, su ipak bili gubitnici na duge staze. Tada primat nad tim dijelom svijeta preuzimaju SAD. Velika Britanija i Francuska su nakon toga svoje interese u regiji, uglavnom, ostvarivali u saradnji sa SAD ili sa drugim državama Zapada. Shodno tome, svako francusko soliranje na Bliskom istoku završavalo je neuspjehom.
Zbog strukture ovoga kratkog teksta, nije moguće detaljnije ulaziti u historiju francuske politike na Bliskom istoku, ali je potrebno spomenuti da zadnje desetljeće francuski uticaj u tom dijelu svijeta sve više opada. Početkom rata u Siriji, Francuska i Turska su se našli na istoj strani podržavajući snage koje su se borile protiv Bashara al-Assada. Uključivanjem u igru Rusije i Irana stvari su se radikalno promijenile. Turska je to uvidjela i krenula u razgovore sa Rusijom i Iranom, čime je ostala važan faktor u sirijskoj krizi. Francuska je totalno eliminisana iz Sirije, a kasnije i iz Libana u kome odlučujuću riječ ima šiitski Hezbollah koji podržava Assada. Nakon eksplozije u luci u Bejrutu, Francuska pokušava da se vrati u Liban nudeći kredite i pomoć u obnovi, ali već sada je jasno da u Bejrutu nema načina da se preko noći eliminiše iranski uticaj.
Francuska je godinama podržavala različite grupe koje se bore protiv Assada pravdajući to brigom za ljudska prava i demokratiju. Macron, nakon dolaska na vlast, tu podršku nije obustavio. Međutim, to mu nije smetalo da optuži Tursku da u Azerbejdžan šalje sirijske pobunjenike koji se bore protiv Armenije. Ovaj primjer pokazuje svu bezidejnost francuske vanjske politike na Bliskom istoku i Kavkazu. Očito je da u Francuskoj smatraju da u Siriju mogu doći ljudi iz čitavog svijeta i rušiti tu državu, dok na druga mjesta nisu dobrodošli. Upravo je takva politika dvostrukih standarda najveća prepreka Parizu da se ponovo nametne kao sila u ovome dijelu svijeta, iako je i dalje prisutna kroz vojnu saradnju sa Egiptom, ali i podrškom Grčkoj u suzbijanju turskih ambicija.
Prazan prostor, koji je nastao slabljenjem francuskog uticaja, popunile su druge države. Prije svih, Rusija, Iran i Turska. To se posebno odnosi na Tursku u posljednjih desetak godina koja je decenijama unutar NATO saveza svoje interese često podređivala drugima. Čini se da je tursko rukovodstvo čvrsto odlučilo da, ako već moraju trpiti američku i rusku vojnu nadmoć, onda će se postaviti kao regionalna sila s kojom će te dvije moćne države razgovarati. Kako to postaje slučaj u Siriji, Iraku, na Kipru i na turskim granicama, Kavkazu i Sjevernoj Africi, sve je manje prostora za pregovaračkim stolovima za države koje su tradicionalno slijedile američke i ruske planove. Ovakav razvoj situacije pogoduje Turskoj koja trenutno ima dobre veze sa Moskvom, Teheranom, Bagdadom i kurdskim dijelom Iraka, zatim Njemačkom i SAD, mada sa Washingtonom postoje duboka neslaganja u brojnim pitanjima.
Sjeverna Afrika i obnovljeni uticaj Turske
Prostori na sjeveru Afrike su stoljećima bili veoma važni za Francusku. Na primjer, Alžir kao de facto francuska kolonija smatran je dijelom kontinentalne Francuske. Posljednjih desetak godina uticaj Francuske opada na cijelom sjeveru Afrike i to posebno u Alžiru, Tunisu i Libiji. Izuzetak je Egipat, a Maroko nije čvrsto vezan za sporove u Mediteranu. Za razliku od Bliskog istoka gdje su druge države potisnule Francusku, sa sjevera Afrike Francuska biva potiskivana najviše zahvaljujući svojoj pogrešnoj politici. Naime, Francuska i tadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy bili su najveći zagovornici rata u Libiji, pa je 2011. godine počeo rat koji traje i danas. Sarkozy je uspio uvući u rat države Zapada i uništiti Libiju, a tamošnji vođa Muammar al-Gaddafi je ubijen na ulici od strane „pobunjenika“ od kojih su mnogi svoj pohod nastavili u Siriji.
Padom Gaddafija počinju i problemi za Evropsku uniju, jer već nekoliko godina poslije njegove smrti evropske zemlje su preplavile rijeke migranata. I dok se obično govori o migrantskoj krizi koja je potresala Evropu, malo se pažnje obraćalo na činjenicu da je veliki dio migranata u Evropu došao preko Turske, koja uz Italiju predstavlja najvažnije evropske kapije koje migranti moraju proći. Posljedice sulude politike Nicolasa Saykozyija platili su mnogi, a čini se da će zbog Macronove libijske politike cijenu platiti i dodatni broj ljudi. Naime, Macron, zajedno sa Rusijom, Egiptom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, podržava u Libiji generala Khalifu Haftara, koji je pobunjenik i koji se bori protiv međunarodno priznate vlade Fayeza al-Sarraya kojeg podržava Turska, Italija, Katar, a kojeg priznaje kao legalnog predsjednika Libije međunarodna zajednica. Rat traje i svakodnevno odnosni žrtve, a libijska infrastruktura trpi velike štete.
Macronova podrška libijskim pobunjenicima je razumljiva – na prostoru kojeg kontrolišu Haftarove snage nalaze se instalacije za naftu i gas francuske kompanije Total. Međutim, Haftarove snage su doživjele ove godine nekoliko teških poraza i uticaj Turskoj bliskih vlasti širi se po Libiji. Nije onda teško pretpostaviti da li bi Total nastavio poslovati na tom području Libije ukoliko bi Haftar bio potisnut od snaga koje podržava Turska. Tako je Francuska, čini se u ovom trenutku, opet izabrala pogešnu stranu, baš kao u Siriji.
Sa druge strane, Turska svoj uticaj u ovome dijelu svijeta širi temeljito: Od vojne saradnje i ekonomije, do političke ideologije i zajedničkih ciljeva u jačanju regionalnih aktera. Upravo na liniji jačanja regionalnih sila Turska je uspjela napraviti veliki pomak u zbližavanju sa Alžirom, historijskim neprijateljem Francuske i vjerovatno, uz Egipat, najjačom afričkom armijom. U susjednom Tunisu, još od „arapskog proljeća“ nezaobilazan faktor u toj zemlji je i partija Ennahda, također bliska Turskoj. Ovakav pojačan turski vojni, ekonomski i politički angažman Turske u ovom dijelu svijeta govori da je to područje u vrhu prioriteta turske politike. Pri tome trebamo imati u vidu da Turska nije sila kakve su SAD, pa da može imati jako prisustvo na svim tačkama koje su joj važne. Regionalne sile poput Turske, stoga, pažljivo biraju područja na kome će se ozbiljno angažovati.
Očigledno je da Turska ovome dijelu svijeta može ponuditi zajedničku ideologiju, ili barem ideologiju blisku vladajućim strukturama u tim državama. Na koncu, turski pogled na svijet je puno bliži alžirskom ili libijskom, nego li je to francuski. Posljednji skandal sa listom Charlie Hebdo upravo to pokazuje: Ono što je Macronu prihvatljivo, u Turskoj, Libiji, Alžiru i Tunisu nije. Naravno ostaje pitanje da li se Macron i privatno slaže sa karikaturama Charlie Hebdoa, budući da je svoju pragmatičnost pokazao u Siriji i Libiji, međutim „odbrana sekularne republike“, kako je to sam formulisao, predstavlja otežavajuću okolnost na vanjskopolitičkom planu. Tu činjenicu vješto je iskoristila Turska pozvavši muslimanske zemlje na bojkot francuskih proizvoda, a suštinski i francuskog uticaja širom svijeta. Francuska je slično, doduše ne direktno, zatražila od evropskih saveznika, insistirajući na genocidu nad Armencima, zaustavljanja proširenja Evropske unije, optužbama da se Turska miješa u sukobe na Kavkazu te verbalnom podrškom Kurdima u Siriji i Iraku.
Mediteran kao bojno polje
Nadmetanje Francuske i Turske neće biti izolovan problem. Razmimoilaženje stavova dvije članice NATO saveza uvlači i druge države u igru. Francuska je već obećala pomoć Grčkoj i pred grčke obale je slala ratnu mornaricu, a u sukobe na Mediteranu su ukjučeni i SAD, Rusija, Egipat, Izrael, Liban, Libija, Kipar i Italija, a o čemu smo ranije detaljno pisali. Američko i rusko uključivanje u odnose u ovome dijelu svijeta je razumljivo i predvidivo, baš kao što je jasno da će se Washington i Moskva naći na različitim stranama. Američki cilj je prirodni gas iz Sredozemnog mora dopremiti u Evropu i na taj način izgurati Rusiju na evropskog tržišta energentima. Francuska u ovome slučaju igra dvostruku igru, jer u isto vrijeme, zajedno sa Rusijom, podržava Haftara, dok sa SAD podržava dopremanje prirodnog gasa iz Izraela i Egipta ka Evropi.
Zahvaljujući razvoju svojih oružanih snaga Turska više nije slabija strana u odnosu na Francusku, barem ne uz svoje granice. Francuska jeste nuklearna sila i proizvođač modernog oružja različitih vrsta, ali nije toliko snažnija od turske vojske da bi svoj stav nametnula, kao što je to uradila u slučaju Gaddafija i Libije, ili recimo drugih afričkih država. Dvije NATO države, naravno, neće ratovati, ali za projektovanje svoje moći potrebna je i jaka vojska. Turska je operacijama u Siriji, Iraku, Libiji i isporučivanjem svojih dronova Azerbejdžanu pokazala da je Ankara ovladala raspoređivanjem vojske i operacijama izvan svojih granica. Ratovanje izvan svojih granica i pobjeda na tom ratištu jeste luksuz kojeg mogu priuštiti samo rijetke države. Takve operacije postaju još teže ako se radi o udaljenim lokacijama od zemlje koja izvodi operacije.
Turska, da bi spriječila dogovor o eksploataciji i transportu prirodnog gasa od strane pomenutih zemalja, odlučila je uspostaviti pomorsku granicu sa Libijom, čime je onemogućila istu vrstu razgraničenja između Grčke i Kipra, a ove dvije države su važne karike za pomenuti projekat. Ukoliko bi Turska bila uključena u ovaj projekat, onda bi postala važno energetsko čvorište, a Ankara postala nezaobilazan faktor odlučivanja u mnogim stvarima. Međutim, uključenje Turske u ovaj američki plan prije svega zavisi od Washingtona i pitanje je da li je sa Ankarom moguć dogovor. Ukoliko do dogovora dođe turske pozicije širom Mediterana bi bile ojačane, a shodno tome francuske daljnje ugrožene. Dogovor Francuske i Turske malo je vjerovatan zbog potpuno različitih pozicija u mnogim temama, a glavni razlog je to što te dvije države nisu jedine koje odlučuju. Stoga, obje države pokušavaju pronaći zajedničku riječ sa SAD i Rusijom, a tek onda međusobno.
Kakav će biti rasplet geopolitičkog okršaja Francuske i Turske teško je predvidjeti, ali sada je već jasno da će u narednim godinama mnogo toga biti odlučeno snagom ekonomija ove dvije države. Koronavirus je francusku privredu dovela u tešku situaciju, a turska privreda se već godinama bori i sa posljedicama pada vrijednosti tamošnje valute. Spomenuti Kissinger je rekao da će koronavirus promijeniti svijet koji poznajemo, a shodno tome kako će Francuska i Turska odgovoriti na ovu zdravstvenu, ekonomsku i društvenu krizu, ovisi i da li će voditi uspješnu vanjsku politiku i da li će iz ovoga okršaja izaći kao pobjednik.
Comments