• Armin Sijamić

Egipat u krizi: Da li Al-Sisi ima odgovor?

Dolazak na vlast generala Abdel Fattaha al-Sisija u mnogome je promjenio Egipat, ali i regionalne odnose u tom dijelu svijeta. Nakon šest godina vladanja ovom zemljom, balansirajući između svjetskih i regionalnih sila, al-Sisi mora pokazati inicijativu u tri krize koje mogu odrediti sudbinu Egipta u narednim desetljećima.

Bliski istok nije moguće promišljati bez shvatanja važnosti i kompleksnosti uloge Egipta za ukupne odnose, prvo između arapskih država, a onda i odnose onih naroda koji žive s Arapima i pored njih. Teško je nabrojati kome je sve Egipat važan, ali, ukratko rečeno, uloga Egipta je od suštinskog značaja za situaciju u Saudijskoj Arabiji, Jemenu, Palestini, Izraelu, Jordanu, Libiji, Sudanu, na sjeveru i istoku Afrike. Sa više od 100 miliona stanovnika, ova država je najmnogoljudnija u arapskom svijetu (treća u Africi i trinaesta na svijetu) i s izlazom na na Mediteransko i Crveno more, te činjenicom da predstavlja prirodnu granicu Azije i Afrike, može se reći da je Egipat geopolitička sila u klasičnom smislu. Snažna armija i snažne veze sa Sjedinjenim Američkim Državama i Rusijom doprinose tome statusu.

Međutim, sve te karakteristike Egipta nisu impresionirale druge regionalne aktere. Posebno ne one poput Turske, pa čak ni Etiopije, druge najmnogoljudnije afričke države i jedne od najsiromašnijih na svijetu. Konfrontacija u Sredozemnom moru, a u kojoj učestvuju desetine država, poseban je izazov za Kairo, ali izgleda da se upravo Kairo najbolje snalazi u multilaterlanim odnosima vješto koristeći svoju diplomatiju. Ekonomska kriza i nevjerovatan rast populacije (čak 1,5 miliona ljudi godišnje) probleme Egipta dodatno usložnjava. Al-Sisi mora da djeluje, ali kako?

Egipat bez Nila?


Nezamislivo djeluje ideja da bi Egipat mogao ostati bez rijeke Nil koja je tokom čitave historije Egipta bio najvažniji resurs za tamošnje stanovništvo. I danas je tako. Čak 98% potreba za vodom Egipat podmiruje iz te velike rijeke. Rast populacije i dodatna urbanizacija potrebe za vodom uvećavaju iz dana u dan. Međutim, tako razmišljaju i u Etiopiji. Gradnja hidroelektrane visoke 147 metara, duge 3,8 kilometara i instalisane snage 6.450 megavata je grandiozni projekat ove siromašne države. Ogromna količina vode koja će biti potrebna za rad ove brane, prijetnja je za Sudan i za Egipat. Prema procjenama eksperata, u narednih 20 godina, čak 80 miliona ljudi će ostati bez pristupa vodama Nila. Egipat strahuje da će dotok Plavog Nila biti smanjen za 25% i da će na taj način ugroziti i Asuansku branu, koja je ponos egipatskih graditelja i glavni izvor električne energije. U isto vrijeme, upravljanje branom omogućava i razvoj poljoprivrede.


Sudan i Egipat su se snažno usprotivili namjerama Adis Abebe da se brana gradi, a iz Kaira su projekat opisali kao „egzistencijalnu“ prijetnju državi. Međutim, gradnja traje od 2011. godine i prije dvije sedmice počelo je punjenje akumulacionog jezera. „Velika brana etiopske obnove“, kako se službeno zove, iz Adis Abebe je predstavljena kao isključivo unutrašnje pitanje, budući da Plavi Nil izvire u toj državi i tek u Sudanu sa Bijelim Nilom čini veliku rijeku Nil koja svoj tok završava u Aleksandriji. Kraj gradnje je predviđen za 2023. godinu, a gotovo pet milijardi američkih dolara za troškove gradnje Etiopija obezbjeđuje iz vlastitih skromnih izvora, s ciljem da izgradnja brane ne zavisi od stranog faktora. Kada izgradnja bude gotova, Adis Abeba planira najmanje 4.000 megavata struje prodavati Južnom Sudanu, Ugandi, Keniji, Somaliji, Džibutiju i Sudanu. Na ovaj način, ova mnogoljudna zemlja želi izvući milione ljudi iz siromaštva, pokrenuti privredu, nabaviti naftu iz susjednih država, ojačati svoje geopolitičke pozicije i preko noći postati važan igrač u ovom dijelu Afrike.


Predsjednik Al-Sisi sada mora djelovati, ili mu ne preostaje ništa drugo nego da zavisi od etiopskih planova upravljanja branom. Njegov apel prema Vijeću sigurnosti UN nije donio nikakav rezultat, baš kao ni pregovori sa Adis Abebom. Velike sile koje imaju uticaj u Africi, poput SAD i Kine, izgleda da nisu previše zainteresovane za ovaj regionalni problem, a Egipat nema snage da ga rješi. U februaru ove godine u Washingtonu je treba biti potpisan sporazum između Egipta, Sudana i Etiopije, ali do toga nije došlo jer pregovarači Adis Abebe nisu došli na pregovore.

Da je situacija veoma ozbiljna, potvrdio je i premijer Etiopije Abiy Ahmed koji je rekao da zemlji prijeti rat, ali zaustavljanje izgradnje brane bilo bi političko samoubistvo. Ranije ove godine, već su zabilježeni prvi prekogranični sukobi, kada su sudanski i etiopski vojnici razmijenili vatru.

Libijska noćna mora


I dok na svojim južnim granicama Egiptu prijeti opasnost da ostane bez vode, na njenim istočnim granicama traje libijski rat u kome favorit Kaira niže neuspjehe. General Khalifa Haftar, koga podržava Egipat, u zadnjim mjesecima doživio je nekoliko ozbiljnih poraza od međunarodno priznate vlade Fayeza al-Sarraya, kojeg snažno podržava Turska. Granica između Libije i Egipta iznosi 1.115 kilometara i Sisi ne želi dozvoliti da turski saveznici dođu na njegovu granicu. Ranije je Sisi Muslimansko bratstvo, kome je blisko trenutno tursko rukovodstvo, proglasio terorističkom organizacijom. Njegov prethodnik Mohamed Morsi, podržan i od strane Muslimanskog bratstva, odnio je pobjedu na demokratskim izborima u Egiptu, ali je kasnije u vojnom udaru smijenjen, suđen i u zatvoru prošle godine je umro. Morsijev slučaj govori da ideje Muslimanskog bratstva imaju sljedbenike u Egiptu i Sisi zbog toga podržava Haftara.


Sisi, iako general, čini se da se ne snalazi ni u libijskom ratu. Politički iskusno tursko rukovodstvo je u ofanzivi u Libiji, dok Sisi prijeti vojnim akcijama protiv snaga Fayeza al-Sarraya. Sisi za svoju libijsku politiku ima podršku Ujedinjenih Arapskih Emirata i Rusije, međutim, za sada to nije dovoljno. Njegovi libijski saveznici gube strateška uporišta, iako još uvijek kontrolišu istočne dijelove Libije naslonjene na egipatsku granicu. Ono što otežava pozicije Kaira u Libiji je i činjenica da moćne države Zapada ne stoje na strani Egipta, ili barem ne u onoj mjeri u kojoj bi to Kairo želio. Savezništvo Kaira sa Moskvom mnoge države Zapada vide kao dobar osnov da se drže po strani, dok libijski rat iscrpljuje sve zaraćene strane.


Moćna egipatska vojska, naoružana modernim oružjem sa Zapada i iz Rusije, vjerovatno bi mogla odnijeti pobjedu protiv slabašnih snaga Fayeza al-Sarraya, budući da u razorenoj Libiji danas ima manje od sedam miliona ljudi te da nakon deset godina rata broj potencijalnih ratnika je znatno smanjen. Međutim, te snage su pod zaštitom Turske. Napad širih razmjera bi vjerovatno podstakao Tursku armiju, članicu NATO saveza, da odgovori na akcije egipatske vojske. Povrh toga, uvijek kod strane intervencije ostaje pitanje šta raditi kada se vojno pobijedi. Kako upravljati razorenom zemljom i razvijati je, posebno ako osvajač dolazi iz zemlje koja nema razvijenu privredu i državne institucije nezavisne od političkog uticaja, pitanje je na koje Kairo nema odgovor. Čini se da i u ovom slučaju Sisi čeka pomoć moćnih država, jer je očigledno da Egipat izbjegava da se otvoreno uključi u ratne sukobe u susjednoj Libiji.

Sporovi na Mediteranu


Libijsko-turski sporazumom o granicama na Mediteranu, tursko istraživanje i eksploatisanje gasa iz morskih dubina, na jednu stranu je dovelo Izrael, Grčku, Egipat, Kipar pa čak i Francsuku i Italiju koje nisu oduševljene turskim potezima. U ovom slučaju Egipat se bolje snalazi koristeći činjenicu da može djelovati zajedno sa drugim zemljama. Sporazumi o istraživanju gasa sa Kiprom i Izraelom, kupovina modernog oružja u Italiji, približavanje Grčkoj i zastupanje stavova koje proklamuje Evropska unija, Egipat čini pouzdanim partnerom. Od Drugog svjetskog rata Egipat je navikao na važne dogovore velikih sila u kojima i sam učestvuje.


Međutim, nesposobnost Egipta za samostalno djelovanje, može biti dugoročan problem, budući da na Bliskom istoku i Africi u sporovima sa naftom i gasom, te granicama i teritorijom, bitke ne završavaju preko noći. Egipat ni u ovom slučaju, za razliku od Turske ili Izraela, ne pokazuje sposobnost da samostalno djeluje i da stvari okrene u svoju korist. Egipatska vojska, prema nekim izvorima, u rangu je turske i izraelske vojske, međutim u diplomatiji i druge stvari igraju važnu ulogu. Ekonomska snaga, državno rukovodstvo, projekcije razvoja u budućnosti određene države, dijeljenje iste ili slične ideologije, pojačava ili umanjuje snagu neke države. Kako stvari stoje, Egipat u mnogim stvarima nema ni presudnu podršku drugih država.

Odgovor Kaira


Šta će uraditi Kairo kako bi popravio svoje pozicije, za sada nije poznato, mada je već jasno da dosadašnji pristup mora promijeniti. Tri velike krize prijete i trenutnom rukovodstvu, ali i državnim interesima u cijelini, bez obzira ko bude upravljao Egiptom. Ekonomske poteškoće koje će biti produbljene krizom zbog epidemije koronavirusa, ubrzan rast stanovništva, smanjem pristup vodi i regionalne krize Egipat stavljaju pred velike izazove. Ova moćna država, sa bogatom historijom, mora tražiti odgovore u svijetu koji se mijenja pred našim očima, a posebno u Africi i na Bliskom istoku.

Porazi u vanjskoj politici i usložnjavanje problema na unutrašnjem planu povod su za velike promjene u svim državama svijeta. Da li Egipat može pronaći izlaz iz krize zavisi, kako smo vidjeli, i od drugih država. Imidž lidera koji drži sve u svojim rukama, kada govorimo o Sisiju, ozbiljno je uzdrman. Bliske veze sa Vladimirom Putinom i Donaldom Trumpom za sada nisu dalje željeni rezultat, mada su postignuti značajni dogovori u sektoru odbrane, na primjer. Na kraju, ako se ove dvije države i odluče snažno podržati Sisijev politički koncept, onda ostaje drugo pitanje – da li Egipat teži Moskvi ili Washingotnu. Ta dilema nekada može biti odlučujuća.



DrugaStrana.info

Druga strana vijesti

 

Newsletter

  • Twitter
  • Facebook
  • RSS

© 2020 by Druga strana. 

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

A blog by A.Sijamić & S.Mirvić. Proudly made in Bosnia and Herzegovina.