• Armin Sijamić

Demografija Rusije: Moskva treba stanovnike od Evrope do Vladivostoka

Ogroman prostor koji zauzima Ruska Federacija očajnički treba nove stanovnike, posebno one bespogovorno odane službenoj Moskvi. Zbog toga tamošnje vlasti razvijaju različite planove za popunjavanje praznog prostora. Mjere demografske obnove, politike useljavanje u Rusiju i izgradnja novih gradova su postali važna državna politika. Cilj je ojačavanje Rusije i njeno pozicioniranje kao velike sile u Evropi i Aziji u godinama koje dolaze. Kako stvari stoje to je to će ići će veoma teško.

Stoljećima Rusija važi za veliku evropsku, a tokom hladnog rata i za svjetsku silu. Slomom SSSR-a Rusija je doživjela veliki pad (ekonomski, demografski, politički, kulturni), ali se zadnjih dvadesetak godina opravlja od šoka uzrokovanim raspadom bivše države. Vladimir Putin i ljudi koji stoje uz njega u tome su u velikoj mjeri uspjeli, iako je kvalitet života u Rusiji daleko ispod kvaliteta života u mnogim državama Evrope. U narednim godinama, to je jasno izrečeno i od strane ruskih vlasti, Moskva bije bitku za povećanje broja stanovnika, posebno etničkih Rusa, kako bi uhvatila korak u razvoju sa Sjedinjenim Američkim Državama, EU i susjednom Kinom koja ima gotovo deset puta brojniju populaciju i šest puta veću ekonomiju. Očuvanje brojnosti stanovništva u Centralnoj Aziji i na krajnjem istoku Rusije, uz granicu sa Kinom, imperativ je Kremlja.


Sa svojih 146 miliona stanovnika, koliko je procjenjeno na početku ove godine, Rusija je deveta najmnogoljudnija zemlja svijeta, odmah iza Bangladeša i ispred Meksika. To je samo devet stanovnika po metru kvadratnom u državi čija je površina četiri puta veća od EU. Resursima vjerovatno najbogatija zemlja na svijetu, ipak, nije razvila sistem koji će dovesti do povećanja broja stanovnika i boljih životnih uslova za desetine miliona ljudi. Prema različitim procjenama broj etničkih Rusa u zemlji je oko 115 miliona, što je dovoljno da se bude najbrojniji narod u Evropi. Međutim, u perspektivi taj broj nije dovoljan za azijske standarde, posebno zbog činjenice da broj etničkih Rusa stagnira ili pada, dok broj drugih naroda u Rusiji raste. Zato zvanična Moskva vodi politiku useljavanja etničkih Rusa koji su ostali izvan granica Rusije, dok u isto vrijeme različitim mjerama pokušavaju podstaći natalitet.


Oštar pad i useljavanje


Prošla godina je bila izuzetno loša za Rusiju. Prema zvaničnim podacima Rusija je u 2020. godinu izgubila 510 hiljada stanovnika, što je najveći pad još od 2005. godine. Stručnjaci ovaj pad objašnjavaju pojavom koronavirusa i smanjenim natalitetom. Ovakvi podaci su loša vijest za moskovske stratege, jer smanjen broj stanovnika ima lančani uticaj na gotovo sve oblasti života, a u ruskom slučaju i u projektovanje Rusije u silu koja želi da je prisutna širom svijeta. Koliko je to bitno za države koje žele da budu velike sile govori i podatak da je SSSR prije raspada imao 287 miliona stanovnika i bio je treći na listi najmnogoljudnijih država svijeta, iza Kine i Indije a ispred SAD i Indonezije. Današnju Rusiju na toj listi, u međuvremenu, su preskočili SAD, Indonezija, Pakistan, Brazil, Nigerija, Bangladeš, a do 2050. godine to će učiniti i Meksiko, Etiopija, Filipini, Egipat i Kongo. Do kraja stoljeća, ako se nastavi sa ovakvim trendovima i mnoge druge države će prestići Rusiju po broju stanovnika. Rusija će 2050. godine imati „samo“ 135 miliona stanovnika, a 2100. 126 miliona.


To će praktično značiti da će mnoge države imati problem da zadrže sadašnji stepen razvoja, a posebno da se nametnu kao vodeće svjetske sile. Poređenja radi, 1900. godine najmnogoljudnije zemlje svijeta, izuzev Kine i Indije, bile su imperijalne sile ili države koje su to željele postati, počevši od Rusije, Velike Britanije, Francuske, SAD, Njemačke, Austro-Ugarske, do Japana, Holandije, Italije, Osmanskog carstva i Španije. Demografska kretanja u 20. stoljeću u mnogome su odredili sudbinu svih ovih država, pa su današnje svjetske sile, uglavnom, sa prethodno pomenutog popisa iz 1900. godine.


Početkom prošle godine o demografskim problemima Rusije govorio je i sam Putin. On je tada izjavio da je „zemlja ušla u vrlo teško demografsko razdoblje jer stopa nataliteta ponovo pada“, dodavši da je 2019. godine bila niža od 1,5 po ženi, priznavši da krivnja leži i na državi, budući da veliki broj Rusa ima niska mjesečna primanja. Te godine, bolji od ostalih u Rusiji su bile samo Čečenija, Dagestan i Ingušetija, te manji broj regija u evropskom i centralnoazijskom dijelu zemlje, što je nedovoljno da popravi loše rezultate u cijeloj zemlji. Očekivano, najgori rezultati bili su u udaljenim dijelovima zemlje, posebno uz granicu sa Kinom. Tamošnje stanovništvo je u velikoj mjeri bilo naseljavano planski, odnosno u sklopu planova razvoja SSSR-a. Raspadom te države stanovništvo se selilo, uglavnom, prema Moskvi i Zapadanoj Evropi, a oko milion jevreja otišlo je u Izrael. Primjera radi, u periodu od 1991. do 2005. godine postsovjetski prostor je napustilo oko 2,3 miliona etničkih Njemaca, koji su živjeli uz rijeku Volgu i uz Crno more, zatim u Kazahstanu, Kirgistanu i Sibiru. Odlaskom tolikog broja ljudi, uključujući i sve druge narode, čitavi gradovi u unutrašnjosti Rusije postali su gotovo pusti, čime je Rusija postala još dalja za Ruse koji su osvanuli u novim državama nastalim raspadom SSSR-a.


Putinov plan da se do 2024. godine natalitet poveća na 1,7 djece po ženi davajući finasijsku pomoć i druge pogodnosti za drugo i svako naredno dijete Rusiju će koštati gotovo 9 milijardi dolara. Međutim, već sada je jasno da bi pandemija koronavirusa i ekonomska kriza nastala nakon toga mogla spriječiti Rusiju u ovom planu. Uz to, visoka stopa smrtnosti u Rusiji kod muškaraca starosti između 25 i 45 godina je na nivou afričkih zemalja i oko pet puta je veća od evropskog prosjeka. Ovolika stopa smrtnosti u Rusiji, objašnjavaju stručnjaci, rezultat je raspada SSSR-a. U konačnici toga raspada nije bilo samo odumiranje ekonomije, već i samog društva usljed raspada onoga što bi se moglo opisati kao društveni i porodični život. Nezaposlenost, teška ekonomska situacija, masovne migracije, raspad porodica, uništeno zdravstvo i masovna konzumacija alkohola uništila je Rusiju. U literaturi o ovoj temi često se navodi primjer mladih ruskih vojnika, koji su tokom devedesetih umirali od gladi po kasarnama u kojima su služili vojni rok. U konačnici očekivani životni vijek je u Rusiji 72 godine (samo 67 godina kod muškaraca) što Rusiju stavlja na 113. mjesto u svijetu, iza Libije ili Bangladeša. Poređenja radi Bosna i Hercegovina zauzima 57. mjesto, 77. Srbija, 49. Albanija, 48. Hrvatska, 28. Slovenija. Ipak, u zadnjih 20 godina životni vijek u Rusiji je povećan za oko sedam godina.


Uprkos velikim gubicima prošle godine i lošim trendovima proteklih godina, stanovništvo Rusije ipak je raslo posljednjih godina, kako zbog prirodnog kretanja broja stanovnika tako i zbog masovnog useljavanja etničkih Rusa te pripajanjem ukrajinskog Krima na kome je živjelo oko 2,2 miliona ljudi u trenutku aneksije.


Podjela pasoša


Da bi spriječio daljni pad broja stanovnika, a prije svega da bi privukao mlade Ruse iz okolnih država, Putin se odlučuje da počne sa masovnom podjelom pasoša gotovo po ubrzanoj proceduri.


U prva tri mjeseca 2020. godine Rusija je dala više od 161 000 državljanstava, što je gotovo sto hiljada više u odnosu na prva tri mjeseca 2019. godine. Te 2019. godine ukupno se u Rusiju uselilo oko pola miliona ljudi i od tada svake godine taj broj raste. Cilj je do 2025. godine privući deset miliona useljenika na ovaj način. Rusija je olakšala dobijanje ruskog državljanstva, eliminišući uslov da se pet godina provede u toj zemlji prije dobijanja pasoša. Zatim je odlučeno da novi useljenici mogu zadržati pasoš zemlje iz koje potiču, što je posebno obradovalo ukrajinske državljanje koji sa svojim pasošom mogu ići i u Zapadnu Evropu. Zatim je Putin pasoše podjelio građanima i samoproglašenih republika u Ukrajini (Donjecka Narodna Republika i Luganska Narodna Republika). Tako je oko 60 posto useljenika u Rusiju u posljednje četiri godine došlo iz Ukrajine, njih 13 posto iz Kazahstana i 10 posto iz Tadžikistana.


Pored pomenutih država olakšano dobijanje ruskog državljanstva važi za gotovo sve bivše republike SSSR-a i Moldaviju. Podjela državljanstava po ubrzanom modelu je svojevrsna trka sa vremenom. Ekonomski rast koji se predviđa Rusiji traži novu radnu snagu, ali novi radnici trebaju Rusiji već sada. Procjenjuje se da ove godine Rusija ima čak 42 miliona penzionera, što je preveliko opterećenje za penzioni sistem, ali i za druge sektore u državi, poput zdravstva. Međutim, ovaj ruski plan ima dvije oštrice i za nekoliko godina mogao bi imati negativan efekat za ruske interese duž njenih granica. U konačnici to bi moglo skupo koštati zvaničnu Moskvu, ali ne i nužno. O čemu se radi?


Ruske azijske granice


Proteklih dana mediji su prenijeli da Rusija počinje sa izgradnjom čitavog grada nazvanog Sputnik (u prijevodu saputnik, što je i ime prvog umjetnog zemljinog satelita i vakcine Sputnik V) na trideset kilometara od Vladivostoka, ruskog grada na granici sa Kinom i Sjevernom Korejom, odnosno gotovo pred obalama Japana. Vijest je objavilo ministarstvo zaduženo za razvoj Dalekog istoka i Arktika. U gradu je predviđeno mjesto za 300 hiljada stanovnika. Prije toga je saopšteno da će Rusija graditi nekoliko gradova u istočnom dijelu Sibira, a godinama država daje podsticaje za one koji žele da se nasele u udaljenim dijelovima Rusije, posebno uz granicu sa Kinom.


Decenijama mnogi tvde da će Rusija, prije ili kasnije, svoje daleke teritorije na krajnjem istoku prepustiti Kini. Oni koji to tvrde iznose argument da će taj gotovo nenaseljen prostor, a koji je veoma bogat različitim resursima i tlom pogodnim za zemljoradnju, naprosto Kinezi naseliti i strateški ga vezati za Kinu koja se ekonomski razvija znatno brže od Rusije. Po toj tezi, Kinezi ne moraju da rade ništa posebno, već da samo čekaju ono što je neminovno. Zagovornici ruskog približavanja Zapadu, a koji žive u Rusiji, slične argumente iznose u prilog tezi da najveća država na planeti mora biti okrenuta Zapadu, jer je Kina veća prijetnja. I jedni i drugi kao argument navode žestoko decenijsko rivalstvo i neprijateljstvo dvaju komunističkih vodstava koje je 1969. godine preraslo u kraći rat koji je odnio više od stotinu života. Trenutni dobri odnosi Rusije i Kine ne ukazuju da će doći do novih okrašaja, ali geopolitička borba za Centralnu Aziju traje još od raspada SSSR-a.


Naime, Kina je raspad SSSR-a dočekala kao blagoslov. Sa kineskih granica nestala je moćna država, a pojavila se Rusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan. Od tada zvanični Peking pokušava da u Centralnoj Aziji odnese prevagu u odnosu na Moskvu. Kineski plan podrazumjeva jačanje ekonomskih veza, izgradnju modernih željeznica i autoputeva te u konačnici realizaciju projekta „Pojas i put“. U suprotnom smjeru Kina želi da vidi naftu i gas. Dolaskom Putina na vlast taj kineski plan teže je ostvariv, ukoliko Moskva ne pristane na njega. Međutim, kao i na Dalekom istoku i u tom dijelu svijeta vrijeme radi za Peking, a u tome im pomaže Moskva.


Pomenuti ruski plan naseljavanja stanovištva iz okolnih država smanjuje snagu Moskve. U energetski veoma bogatoj i velikoj državi (približne veličine kao čitava Zapadna Evropa, ili pet puta veća od površine Francuske) broj Rusa rapidno pada u ukupnoj populaciji od 18 miliona. Naime, u Kazahstanu je 1970. godine 42 posto populacije bilo rusko, 1989. godine 37,9 posto, deset godina kasnije 29,9 posto, da bi 2009. godine taj broj iznosio samo 23 posto. Poređenja radi, 1970. godine Kazasa je bilo samo 32 posto. Danas oni čine preko 63 posto stanovništva, dok broj Rusa ubrazno pada, jer se iseljavaju u Rusiju. U Kazahstanu Rusi su, uglavnom, naseljeni na sjever zemlje, uz granicu sa Rusijom, ali i tu im broj opada iako su u većini mjesta većina. U ukupnim brojevima, na sjeveru Kazahstana na Ruse otpada oko 50 posto stanovništva, a na Kazase oko 35.


Zbog ovakve situacije i povećanja broja Kazasa, koji sada dolaze u tu zemlju iz Kine i Uzbekistana, neki su skloni vjerovati da će sljedeća ruska vojna operacija biti upravo u Kazahstanu i to po uzoru na Gruziju i Ukrajinu, gdje će jedan dio države naprosto silom oružja preoteti. Ne treba zaboraviti da je u Kazahstanu smještena ruska infrastruktura za istraživanje svemira i lansiranje raketa u orbitu. Zbog ovoga i sličnih projekata Rusi su se naseljavali u Kazahstan. Međutim, raspad SSSR-a mnoge je natjerao da se sele u druge zemlje, a posljednjih godina njihov dolazak priželjkuje i sama Moskva. Odnosi Rusije i Kazahstana su posljednjih godina veoma dobri, ali pojačan uticaj Turske, Irana i Kine ostavlja prostor za različite obrate. Slični trendovi i izazovi za Rusiju dešavaju se u Tadžikistanu, Uzbekistanu i Kirgistanu, a nedavni događaji u Afganistanu pokazuju da su sve opcije za destabilizaciju otvorene.


U konačnici ovakvi trendovi mogu da vode ka padu uticaja Moksve u ovome dijelu svijeta, a da druge sile to iskoriste, ulazeći u „mehki trbuh“ Rusije. Uostalom, jedan od razloga za ruski angažman u Siriji bio je spriječavanje prodora militantnih grupa ka Centralnoj Aziji i Kavkazu.


Evropske granice


Ruski problemi sa granicama ne prestaju u Aziji, već su preneseni i na Evropu. Istina, u većem dijelu Evrope prijetnja je drugačija. Širenje NATO saveza do ruskih granica je obavljeno, pridruživanjem Estonije i Latvije u kojima Rusi čine 22 odnosno 26 posto stanovnika, dok u Litvaniji koja se graniči sa Kaliningradskom oblašću ima nešto manje od 6 posto Rusa. Centralna tačka spriječavanja NATO saveza da dođe na domak Moskve je Bjelorusija i tamo Rusija ustrajno podržava višedecenijskog vođu Alexandera Lukashenka čija je vlast dobrano uzdramana. Zatim, tu je i Ukrajina koja je zaglavljena u sukobu centralnih vlasti i proruskih pobunjenika. Zvanični Kijev je izrazio želju da se okrene Zapadu, dok se Rusija tome snažno protivi. Međutim, pomenuto iseljavanje Rusa iz Ukrajine može smanjiti ruski uticaj u toj zemlji, budući da tamošnje stanovništvo sigurno nema volju da beskrajno ratuje.


Na Kavkazu, pomenuta Gruzija, zatim Armenija i Azerbejdžan ne predstavljaju značajnu prijetnju za zvaničnu Moskvu sve dok te države ne postanu članice NATO saveza, ili dok tuda ne bude prolazio gasovod ili naftovod koji zaobilazi Rusiju. Nastojanje Gruzije da se približi Zapadu rezultiralo je ruskom agresijom i formiranjem Abhazije i Južne Osetije nad kojima Tbilisi nema kontrolu, a čijim je stanovništvu službena Moskva podijelila pasoše Rusije. Time je put Gruzije ka NATO savezu de facto prekinut, iako Tbilisi i dalje to nastoji da učini.


Velika sila?


Problemi Moskve na polju demografije nužno će se odraziti na mnoge sektore u zemlji. To je svima jasno i to su čak priznali i nosioci vlasti. Smanjenje broja stanovnika predstavlja ogroman problem za Rusiju, posebno ako se uzme u obzir da će populacija najvećeg rivala da raste. Prema projekcijama koje smo ranije naveli za Rusiju, SAD će 2050. godine imati 379 miliona stanovika (što je 48 miliona više nego danas), a 2100. čak 434 miliona, što će biti 3 odnosno gotovo 3,5 puta više od Rusije. Projekcije, naravno, ne moraju biti u potpunosti tačne, ali ako se ovakvi trendovi nastave brojevi će biti slični navedenim. Navedimo i to da su podaci kojima barata Svjetska banka lošiji sa Rusiju, dok Ujedinjene nacije imaju optimističnije prognoze, ali i one pesimistične da bi Rusija mogla doživjeti potpuni demografski slom. Poređenje Rusije i Kine još je drastičnije izraženo u korist najmnogoljudnije zemlje svijeta. Iako će Kina doživjeti ogroman demografski pad, a na listi najmnogoljudnijih država će je prestići Indija, za Rusiju će Kina po broju stanovnika ostati nedostižna.


Smanjivanje broja stanonvika i starenje istog, svakoj zemlji, pa tako i Rusiji donosi ekonomsku staganaciju ili nizak rast, smanjen broj vojnika u slučaju mobilizacije, veće izdatke za penzije i zdravstveno osiguranje. U konačnici, jedna nacija postaje sve pasivnija kako njena populacija postaje starija. Dinamičan razvoj tjera države da se hvataju u koštac sa različitim problemima, a stagnacija i slab razvoj uslovljavaju politiku u neizazivanju nikakvih turbulencija. U takvim okolnostima nametnuti svoju volju u međunarodnim odnosima biće ozbiljan izazov za svaku državu.


Pojedini autori ističu da problem Rusije nije samo demografija, već i loše uspostavljen politički i društveni sistem koji ne daje priliku najtaletovanijim. Ukoliko bi Rusija promjenila takav način funkcionisanja onda bi njena smanjena populacija mogla biti i prednost, budući da će raspolagati ogromnim prirodnim bogatstvima koje ta zemlja ima. Međutim, kako stvari stoje velike promjene u Rusiji nisu uskoro moguće, budući da je Putin još jednom promijenio ustav i sebi omogućio da i narednih godina upravlja zemljom.


Prije dvije godine urednica ruske televizije RT Margarita Simonyan je na društvenim mjerama napisala da će do 2040. godine „Rusija postati muslimanska zemlja“ ukoliko se nešto ne promijeni, aludirajući da broj muslimana u zemlji veoma brzo raste, dok broj etničkih Rusa opada. Iz ove izjave novinarke zaposlene u državnom mediju očigledno je da se pod prijetnjom za Rusiju ubraja i porast broja onih koji nisu etnički Rusi. Ukoliko je Margarita Simonyan upravu, onda Rusija ima ozbiljne prijetnje sa obje strane svoje granice.