• Armin Sijamić

Afganistan je postao kineski i ruski problem

Povlačenje glavnine snaga Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana je prekretnica u historiji te azijske države, a da li će biti toliko važna i za okolne zemlje zavisi od mnogo faktora. Jedno je sigurno, sada su Afganistan, talibani, plemenske vođe i milicije postali prije svega ruska i kineska briga.

Početkom mjeseca maja na ovome mjestu smo detaljno pisali šta može da znači američko povlačenje iz Afganistana. Kao i tada, i danas je jasno da se ne radi o paničnom bijegu američkih snaga i njenih saveznika, već da je riječ o osmišljenoj i dogovorenoj akciji o kojoj još uvijek nemamo sve podatke. Koliko je taj plan uspješan i koliko će biti posljedica (civilnih žrtava i materijalne štete) za sada nije poznato, ali je očito da je diplomatija velikih sila obavila veći dio posla. Stoga je upoređivanje odlaska američkih snaga iz Kabula i iz vijetnamskog Sajgona (kako su pisali pojedini mediji) potpuno pogrešno, između ostalog i zbog činjenice da Amerikanci napuštaju Afganistan bez većih problema i u momentu kojeg su sami izabrali, dok su iz Vijetnama doslovno spašavali živu glavu.


Afganistanski gradovi padali su proteklih dana u ruke talibana jedan za drugim. Talibani i njima savezničke plemenske milicije preuzimali su gradove nakon kraćih oružanih borbi, ili često bez borbe. Takav razvoj situacije upućuje da je neka vrsta dogovora postignuta. Navodno borbe nisu vođene, kako su javljali mnogi mediji – zbog žaštite civila i civilnih objekata. Nakon decenija rata u toj zemlji da li se može vjerovati da protivnička strana želi sačuvati one sa druge strane nišana? Da li se može vjerovati da će talibani i njihovi saveznici poštovati ljudska prava onih koje pokore, a protiv kojih su decenijama ratovali?


Koliko borbe u Afganistanu mogu biti teške, pokazuje i čuvena bitka za Tora Boru, pogranični pojas između Afganistana i Pakistana. Naime, gotovo dvije sedmice u decembru 2001. godine SAD, Velika Britanija, Njemačka i lokalne milicije vodili su bitku protiv talibana i Al Qaide. Elitne snage iz pomenutih država, podržane avijacijom i najmodernijom vojnom opremom, slamale su talibanski otpor u rijetko naseljenom području Afganistana. Borbe za neke druge gradove u Afganistanu trajale su danima. Posljednih dana, talibani su pobijedili višestruko brojniju afganistansku armiju koristeći, uglavnom, pješadijsko naoružanje, a sve to bez velikog broja žrtava.


Ratovanje za svaku zgradu je veoma kompleksno i teško je vjerovati da je afganistanska gerila uvježbana za takve operacije. Bilo je očekivano da će neke gradove i baze talibani zauzeti veoma lahko, ali potpuno je nevjerovatno da afganistanska vojska i policija, podržana lokalnim milicijama, nije u stanju da pruži bilo kakav ozbiljan otpor. Uostalom, ako stotine hiljada afganistanskih i američkih vojnika nije nikada uspostavilo kontrolu nad čitavim Afganistanom, kako je onda moguće da malobrojniji i slabije opremljeni talibani za nekoliko sedmica to urade? Podsjetimo da Kabul ima nešto više od četiri miliona stanovnika. To je veliki zalogaj za bilo koju armiju.


Ruska vojska i kineska diplomatija


Rusija ima gorko iskustvo sa talibanima. Poraz koji je SSSR doživio u Afganistanu je bio jedan od glavnih razloga za kolaps te velike sile. Zbog toga Rusija obraća posebnu pažnju na Afganistan koji se naslanja na Turkmenistan, Uzbekistan i Tadžikistan, koje Rusija vidi kao svoje dvorište, svjesna da se sukobi mogu preliti preko granice. Stoga je američko prisustvo u Afganistanu bio veliki poklon za Rusiju iz razloga što su talibani i plemenske vođe imale SAD kao protivnika te što je Washington pokušavao uspostaviti državni poredak. Međutim, javno je Rusija pozivala SAD da se povuku iz ove zemlje. Sada kada je to desilo Rusija mora preuzeti kontrolu nad situacijom na svojim granicama.


Prošle sedmice je Rusija, zajedno sa Uzbekistanom i Tadžikistanom, uvježbavala odvraćanje talibanskih snaga od granica. Naime, u Tadžikistanu, tri vojske su vježbale koristeći ratnu avijaciju, artiljeriju i izviđače u skladu sa „iskustvom koje su stekli u Siriji“, stoji u saopštenju Moskve. Tadžikistanski ministar odbrane Sherali Mirzo istakao je da se „napetost sa Bliskog istoka prenijela u Afganistan“ i da to može dovesti do sukoba u Centralnoj Aziji.


Ubrzo nakon toga Afganistan su napustili Atta Mohammad Noor i uzbekistanski ratni i politički vođa Abdul Rashid Dostum, dvojac koji je uključen u ratna zbivanja još od sovjetske intervencije. Zajedno sa svojim naoružanim pristalicama pobjegli su u Uzbekistan, a naknadno optužili druge za pad grada Mazar-i-Shariffa kojeg su trebali braniti od talibana. Bijeg maršala Dostuma odjeknuo je u Centralnoj Aziji, budući da se radi o decenijskom neprijatelju talibana koji ih je mnogo puta porazio. Noor, jedan od najbogatijih ljudi u Afganistanu, na svom Twitter profilu je napisao da radi o zavjeri i da je afganistanska vojska predala oružje talibanima s namjerom da njega i Dostuma zarobe. Dostum je samo nekoliko dana ranije došao sa liječenja iz Turske, u kojoj je boravio često. Turska, ne samo zbog Dostuma, bit će jedna od ključnih zemalja u Afganistanu u narednom periodu.


Vojna vježba i bijeg Dostuma pokazatelj su ruske uključenosti u zbivanja u Afganistanu. Njegov dolazak u Uzbekistan sigurno nije bio moguć bez odobrenja Moskve. Kao ličnost koja decenijama opstaje u Afganistanu on može biti važan čimbenik za ruske akcije u toj zemlji, posebno što se radi o bivšem komandantu vojske, potpredsjedniku države, vođi političke partije i velikom neprijatelju talibana, a čije su usluge svojevremeno tražile i SAD.


Nakon njih zemlju je napustio i predsjednik Ashraf Ghani. On je pred televizijskim kamerama, pozdravljajući okupljene na aerodromu, avionom otišao u Tadžikistan.


Kinezi, koji nisu ratovali u Afganistanu, opredjelili su se za drugačiju strategiju – pregovori sa talibanima. Rusija je talibane proglasila za terorističku organizaciju, čime je sebi svezala ruke u mnogim stvarima. Kina, sa druge strane, prihvata bilo kakvu vlast u susjednom Afganistanu ako će se uvažiti njeni interesi. Prošlog mjeseca kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi je ugostio talibanskog izaslanika u tradicionalnoj nošnji i sa turbanom. Nakon sastanka, talibanski izaslanik je pozvao Kinu na ekonomsku saradnju, a zvanični Peking je pozvao na mir. Wang je izrazio nadu da će talibani voditi „umjerenu“ politiku.


Sastanak prvog čovjeka kineske diplomatije sa talibanima je prekretnica u kineskoj politici. Nakon što su talibani dinamitom uništavali budističke hramove iznenađenje je da zvanični Peking sada želi pregovore. Međutim, jasno je da Kina između sukoba i mira bira ovo drugo, pokušavajući talibane privoliti da odustanu od bilo kakvih akcija protiv Kine. To se posebno odnosi na kinesku provinciju Xinjinag u kojoj žive Ujguri, a prema kojima se Peking, kako tvrdi Zapad, odnosi krajnje brutalno. Ukoliko bi se talibani, koji su skloni i terorističkim napadima, okrenuli protiv Kineza to bi bio veliki udarac za Peking zbog činjenice da je pomenuta kineska provincija predviđena kao neka vrsta logističke baze u projektu „Pojas i put“. U konačnici, svaki sukob podriva kineske namjere o ekonomskom razvoju.


Biti velika sila


Vijesti iz Afganistana pristižu iz minute u minutu, baš kao i rekacije sa različitih adresa. Ulazak talibana u Kabul je prvi dan novog Afganistana kojeg mnogi opisuju kao tamnicu u kome će biti likvidirani svi oni koji se budu protivili talibanskim pogledima na svijet. Evakuacija sa aerodroma u Kabulu i dalje traje i mnoge države iz Afganistana povlače svoje državljanje, ali i dio njihovih afganistanskih kolega. Međutim, jednom kada preuzmu vlast u Kabulu talibani će se suočiti sa mnogim problemima, od mogućih unutrašnjih nemira, do ekonomske krize ukoliko druge države odluče da ukinu pomoć Afganistanu i tamošnjem narodu. Pod talibanima najveću cijenu će platiti tamošnje stanovništvo i oko toga niko nema dileme.


Afganistanski susjedi sada će morati preuzeti dio tereta za stabilnost u ovoj zemlji. Kina, Rusija, Iran, Pakistan, Turkmenistan, Uzbekistan i Tadžikistan su zainteresovane za mir u Afganistanu. SSSR i SAD taj mir nisu uspjele uspostaviti, uprkos uloženim milijardama dolara i stotinama hiljada vojnika raspoređenih na terenu. Međutim, nastali vakum nakon povlačenja SAD neko mora popuniti. Vjerovatno najgora opcija sa sve afganistanske susjede bi bilo potpuno prepuštanje Afganistana talibanima i njihovo dodatno jačanje.


Talibanske delegacije već godinama u Kataru se susreću sa različitim zvaničnicima i kao takvi dobijaju novu dimenziju u svojoj politici, pa čak obećavaju da će poštovati prava žena i svih stanovnika Afganistana. U pregovorima koje su vodili sa SAD, obavezali su se da će suzbijati Al-Qaidu i druge terorističke organizacije. Kinu su pozvali na ekonomsku saradnju, a Rusiji obećali da neće napasti njihovu ambasadu u Kabulu. U isto vrijeme, sve te sile ih drže na nišanu. Drugim riječima, loši momci sa početka ovoga stoljeća postali su partneri velikih sila. U takvom odnosu snaga sve je moguće i sve opcije za Afganistan su otvorene, osim one da se ta zemlja otme iz ruku susjeda i velikih sila.