Prije nekoliko dana Rusija je donijela novu strategiju nacionalne sigurnosti, čime je ovaj dokument postao jedan od najvažnijih oslonaca ruske politike, zamijenivši prethodnu strategiju donesenu 2015. godine. Autori ovoga dokumenta, kojeg je na kraju odobrio i predsjednik Rusije Vladimir Putin, razmatrali su razna pitanja koja su važna za tu zemlju. Jedan dio dokumenta se odnosi i na namjeru Rusije da se iz zemlje potisne kulturni i svaki drugi uticaj Zapada. Kako to može izvesti država koja je u najvećoj mjeri već "vesternizovana"?
Odnos Rusije i ostatka kontinenta je duga, ali ne uvijek i složena priča. Suštinski gledano, Rusija je kroz svoju historiju pokušavala da se zapadu Evrope ili približi, ili da se od njega odmakne na sve načine. Pokušaji da Rusija nametne svoje vrijednosti ostatku kontinenta su gotovo nepostojeći, a onda kada je SSSR pokušao širiti svoj uticaj na ostatak kontinenta radilo se opet o širenju evropske vizije svijeta. Naime, Karl Marx nije zamišljao da će komunizam prvo da zaživi u Rusiji, već da će se prvo ukorijeniti na zapadu Evrope gdje je industrijalizacija odmakla i gdje su radnici živjeli u velikoj bijedi.
Jedna od najvažniji ličnosti u ruskoj historiji je Petar Veliki. Ovaj ruski car je vladao od 1682. do 1725. godine i ostavio je nemjerljiv trag u gotovo svim oblastima života Rusa. Pored svih dostignuća ovog ruskog vladara ističe se njegovo insistiranje na vesternizaciji Rusije. Političke, društvene i ekonomske reforme nisu bile samo ukidanje feudalizma, reforma vojske i uvođenje julijanskog kalendara. Petar Veliki je išao i dalje, pa se čak bavio i time da Rusi počnu brijati brade i nositi odjeću kao ljudi na Zapadu, opčinjen onim što je svojim očima vidio na drugom kraju kontinenta. Na kraju je u dobroj mjeri uspio, a što je u konačnici ojačalo Rusiju.
Međutim i tada, baš kao i danas, u Rusiji postoje snage koje bi je željele vratiti ruskim korijenima i tradiciji, prekidajući nit zapadnjačke kulture koja je prekrila tu zemlju, kao i veći dio planete. Kako bi to novo rusko društvo tačno moglo izgedati ostaje u najvećoj mjeri nejasno, čak i u onome što bi bilo najlakše za pretpostaviti – u religiji, jer u ruskoj eliti postoji podjela na one koji bi se držali pravoslavlja i onih koji bi se vratili starim slavenskim i ruskim božanstvima koja su također dio tradicije toga naroda. Ako tome dodamo danas oko 25 miliona stanovnika Rusije čine muslimani, onda bi stvar bila još zamršenija.
Uprkos podjelama, nejasnim tendencijama i nedefinisanom novom kulturnom i političkom obrascu kojem bi država okrenula, Rusija je donijela strategiju u kojoj jasno kaže šta neće. Rusi ovim dokumentom odbacuju „vesternizaciju kulture“ koja „povećava opasnost da Ruska Federacija izgubi svoj suverenitet“, tvrdeći da je liberalni kulturni model u krizi, a taj model drži da su „lične slobode apsolutne, aktivno se promoviše popustljivost, nemoral i sebičnost; provodi se kult nasilja, konzumacije i zadovoljstva; legalizuje se upotreba droga i formira se društvo koje negira prirodni životni ciklus“ te da su „ruske tradicionalne duhovno-moralne i kulturno-povijesne vrijednosti aktivno napadnute od Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika - uključujući transnacionalne korporacije i strane nekomercijalne organizacije“, dodajući da Rusija ima negativan stav prema ponašanju NATO saveza i Evropske unije prema službenoj Moskvi.
Ruske podjele
Rusija je u najvećem dijelu svoje historije bila zemlja kojom je upravljao jedan čovjek ili manja grupa ljudi. Odatle je teško izvući zaključke šta ruski narod želi, baš kao i narodi koji žive u Rusiji, zato što nije došlo do političke pluralizacije društva, osim ako izuzmemo disidente i sve one koji su ugnjetavani zbog svojih političkih stavova. Shodno tome u Rusiji, od kada tom zemljom vlada Vladimir Putin, neka vrsta pluralizacije je jedino moguća unutar same vladajuće stranke Jedinstvene Rusije. U toj stranci Putin okuplja zagovornike približavanja Evropi i Zapadu, zagovornike ruskog orijentisanja ka istoku prema Aziji, tradicionaliste različitih uvjerenja, poštovatelje komunizma, vjernike pravoslavce i pripadnike različitih gotovo nespojivih uvjerenja. O stanju u ruskoj opoziciji već smo ranije detaljnije pisali, pa ćemo ovdje samo spomenuti da se unutar Putinove stranke i ruske vlasti nalazi njegova najjača opozicija, što je paradoks.
Stoga se iz pomenute strategije može zaključiti da je taj dokument uvertira u daljnje zaoštravanje odnosa sa Zapadom, ili da određene struje unutar ruskog društva imaju premoć u odnosu na neke druge te da im Putin izlazi u susret odobravajući ovakav dokument. Podsjetimo da je početkom ovoga vijeka, kada je na vlast došao Putin, odnos Rusije i Zapada bio neuporedivo bolji, pa su Rusija i NATO zajedno radili na brojnim pitanjima. Rusija je Evropskoj uniji bila prilično bliska, a međusobne sankcije na relaciji Zapad-Rusija nisu postojale, barem ne u obimu kao u zadnjih pet ili šest godina. Putin je tada, čini se, bio opredjeljen za saradnju sa Zapadom, baš kao i njegove kolege iz vlasti koje i danas vode finansijski sektor zemlje i mnoge druge oblasti života.
Šta je sve vesternizovano?
Iz Rusije stiže i vijest da je Putin zabranio prodaju francuskih šampanjaca pod tim imenom, rezervišući ime te vrste vina samo za proizvode proizvedene u Rusiji. Iako se zabrana čini kao anegdotalna, ta mjera može imati i praktično ekonomsko opravdanje i kao takva puno je logičnija od frontalnog sukoba sa „vesternizacijom“ u ruskom društvu. Naime, Rusija je već tri stoljeća dio evropske kulture, razlikujući se od većine država na kontinentu gotovo jedino u političkoj praksi. Većina ruskih državnih institucija su ustrojene kao one u Francuskoj ili Poljskoj, religiozni Rusi su sličnih uvjerenja religioznim Grcima, a po stilu odjevanja i izgledu teško je napraviti razliku između stanovnika velikih ruskih i njemačkih gradova. Gdje onda napraviti otklon i kako uočiti razliku?
Iz ranije navedenih dijelova ruske sigurnosne strategije može se zaključiti da se cilja na liberalizam u njegovoj najnižoj tačci dekadencije. Upotreba droga, kult nasilja, nemoral i kult smrti zvuči kao spisak grijehova koje inkvizicija mora da dovede u red. Sloboda izbora, ljudska prava, pravo političkog predstavljanja i udruživanja nisu tema ni meta ruskog dokumenta, a dio su liberalizma kao takvog. Dakle, liberalizam samo je dijelom pod udarom ruskih stratega. Odnosno, ono dobro što liberalizam kao ideja nosi u pomenutom dokumentu je zanemareno, a neke negativne manifestacije ove političke pragme su uzete kao mete. Tako je, na primjer, osuđeno djelovanje transnacionalnih korporacija, ali ne i sami kapitalistički sistem koji pogoduje širenju i jačanju takvih kompanija. Rusija također ima svoje transnacionalne korporacije i banke koje rade širom Evrope i svijeta, čak kao sponzori onoga što bi se moglo podvesti pod konzumerizam i zadovoljstvo (sportske manifestacije, na primjer), a što je tamošnja vlast ocijenila kao negativnu tendenciju.
Stoga bi se moglo reći da je takva strategija u ovom pomenutom dijelu osuđena na propast, posebno zbog činjenice da se ne nudi ništa drugo što bi je moglo zamijeniti. U konačnici to jeste problem „mehke moći“ svih protivnika Zapada, jer pojednostavljeno rečeno nema „glavnog grada“ prema kojem bi se sljedbenici mogli okrenuti. Vesternizaciju, kao pojam suprotan od onoga što je dolazilo iz Moskve tokom hladnog rata, moguće je bilo opisati i pojmovima kao što su Hollywood, Las Vegas, New York, pop muzika, protestantska radna etika, rajnski kapitalizam ili skandinavska socijaldemokratija. Jednostavnije rečeno, Rusija još uvijek nema prepoznatljiv politički program koji bi se širom svijeta mogao opisivati kao ruski.
Treći put
Ono što su godinama kritičari Zapada očekivali nije se desilo u Rusiji. Staljinizam i sve njegove kasnije varijante poražene su u hladnom ratu i Rusija je na koncu završila kao kapitalistička zemlja sa uništenim institucijama, masovnom korupcijom i pojavom milijardera čije bogatstvo seže i do američkih i evropskih adresa. Putin je zaustavio propadanje Rusije i digao je na noge, ali ruska intelektualna i kulturna elita očigledno nije pratila ruski razvoj u veliku silu. Današnji najvažniji ruski adut nije način života, već jaka vojska i sposobna diplomatija. Ljudi širom svijeta sanjaju „američki san“, ma šta to značilo i ma koliko je vjerovatno da će san postati java. Ruske pristalice širom svijeta dive se ruskim tehnološkim dostignuća u sektoru odbrane, gledajući ih pomoću mobitela i računara razvijenih na Zapadu.
Neke druge države su bile uspješnije od Rusije na planu stvaranja političkog i društvenog sistema različitog od onoga na Zapadu. Kina je napravila kombinaciju komunizma i kapitalizma i postigla enormne ekonomske uspjehe. Iran i Saudijska Arabija kao pogonsko gorivo svoje politike često imaju religiju, argumentujući da je ispravno ono što islamski propisi nalažu. Bolivija je sa Evom Moralesom počela graditi sistem koji bi se mogao podvesti pod pojam ekološke države i više od toga, jer u toj državi „Majka Zemlja“ zakonski je zaštićena i kao takva ima svoja prava, odnosno zabranjeno je uništavanje prirode i izvršena je sakralizacija bolivijskog tla.
Rusija danas ne nudi ništa novo kada govorimo o viziji svijeta u budućim godinama. Osim iz pomenutih azijskih država i Bolivije, sve velike ideje o uređenju svijeta danas dolaze sa Zapada, pa čak i one ideje koje većina ljudi na Zapadu odbacuje. Ruski model koji bi bio oponent modelu života na Zapadu trenutno ne postoji. Autoritarnih i sposobnih vođa ima širom svijeta, davanje prednosti porodičnim vrijednostima vjerovatno ima zagovornike u svim zemljama svijeta, oslanjanje na vjerske strukture i davanje simoboličkog značenja određenim tradicionalnim vrijednostima također nije ruski produkt i prepoznatljivo obilježje. Drugim riječima, Rusija na ovome planu ne nudi mnogo.
U konačnici, bolje ideje i bolje prakse u uređivanju države i društva sigurno će pronaći zagovornike širom svijeta, ali današnja Rusija ih svijetu još uvijek nije pokazala na svom primjeru. U ruskom slučaju dosta toga se svodi na nošenje Putinovih fotografija u siromašnim i nerazvijenim krajevima svijeta, a i tada kontekst je vesternizovan i opisan političkim pojmovima koje i danas ispisuje Zapad. Stoga poraz politika Washingtona i Brisela od strane Moskve ne nekom teritoriju neće značiti i poraz načina života koji se stoljećima sa Zapada forsira. Rusija koja želi biti svjetska sila ravna SAD na to mora da računa.