• Armin Sijamić

Istočna Ukrajina: Totalni rat ili nastavak pat pozicije?

Od kada je počeo rat na istoku Ukrajine 2014. godine svakog proljeća govori se o novoj eskalaciji sukoba, nakon što je prethodno postignuto primirje koje je prethodnih mjeseci bilo poštovano u manjoj ili većoj mjeri. Tako je i ove godine, a Kijev i Moskva međusobno se optužuju da žele obnoviti sukob. U prilog svojim tvrdnjama navode različite „dokaze“, pa ako se uzme u obzir samo jedna strana onda se čini da je protivnička strana već spremna za napad. Zbog toga je potrebno razmisliti o navodima obje strane i o tome kome odgovara nastavak rata u ovome trenutku.


Rat u istočnoj Ukrajini traje već punih sedam godina, a nastavak je previranja u Kijevu kada je svrgnut sa vlasti Viktor Yanukovych koji je pobjedio na izborima. U nastavku događaja, ukratko, Rusija je anektirala Krim, a na istoku države odakle je i sam Yanukovych počela je pobuna ruskog stanovništva da bi na koncu počeo i rat koji traje danas. Zbacivanje sa vlasti Yanukovycha, aneksija Krima i naoružavanje pobunjenika na istoku zemlje su događaji podržani iz vana i primarni cilj (kapitulacija Kijeva ili pobunjenika na istoku zemlje) nije postigla niti jedna strana. U narednim godinama sukob je politički upravljan sa raznih strana, a posebnu ulogu je imala Evropska unija predvođena Njemačkom i Francuskom. Danas taj sukob ima novu dinamiku i dostignute pozicije na terenu nikoga nezadovoljavaju.



Ukrajina i Rusija: Suprostavljeni interesi


Sedam godina kasnija jasno je da ukrajinska strana ne može vojno poraziti pobunjenike zbog činjenice da bi ih Rusija branila ako bi bili dovedeni u situaciju da izgube rat, a i bez intervencije Moskve ta operacija bi bila teško izvodljiva jer su položaji utvrđeni, a Donjeck kao centar pobune je višemilionski grad, pa bi za takvo ratovanje ukrajinska armija morala imati posebno obučene snage, imajući na umu da u samom gradu koji bi bio uništen ima stotine hiljada civila od kojih bi neki bili lojalni ukrajinski građani. To je cijena koju Kijev ne može da plati.


Sa druge strane, jasno je i Rusima da Kijevu Moskva više ne može nametati nikakve odluke i da tamošnje vlasti, bilo kojeg ideološkog ili političkog profila, ne žele rusko tutorstvo već kretanje zemlje ka Zapadu, baš kao što su to napravile sve evropske države iz sovjetskog lagera, osim Bjelorusije i Moldavije, te na Kavkazu Azerbejdžana i Armenije, mada i one kao Gruzija pokušavaju da se otmu iz ruskog zagrljaja. To se posebno odnosi na Armeniju sa Nikolom Pashinyanom koji želi zemlju približiti Zapadu. Vlasti u Kijevu, koje su se mijenjale od 2014. godine, imaju jasan cilj, a to je približavanje ka Zapadu, iako se u ovome trenutku čini da članica EU neće postati prije nego li zemlje na Balkanu, a koje su već godinama beznadežan slučaj u borbi protiv kriminala, korupcije ili u vladavini zakona. Takav rasplet u Kijevu Moskvi je bio jasan znak da se sa Kijevom mora pregovarati i da im neće moći biti nametane odluke iz Rusije. Kijev je više puta, suprostavljajući se Moskvi, radio u korist svoje štete i dokazao gore navedeno da sa Rusijom žele graditi drugu vrstu odnosa.


Moskvi je jasno da ogromnu državu kakva je Ukrajina (gotovo dvanaest puta veća od naše Bosne i Hercegovine i ima populaciju veću od 40 miliona) više nije moguće u potpunosti kontrolisati, a posebno nije moguće ekonomski razvijati kako to očekuju njeni građani. Isto tako, Rusija je svjesna da zadnjih nekoliko godina pobune stanovništva u Bjelorusiji, politička previranja u Moldaviji i procesi u nekoliko država Centralne Azije traže od Moskve novi pristup koji ona u ovome trenutku ne može ponuditi. Demokratizaciju zemlje na koncu traže i Rusi koji podržavaju Alexeija Navalnog, a tu snažna ruska vojska, uglavnom, ne može pomoći. Međutim, Rusija je još uvijek najutjecajnija država u mnogim od tih država. Pored miliona etničkih Rusa koji žive u tim zemljama, Moskva je i ekonomski prisutna, energetski sektor je vezan za Rusiju, a uticaj Moskve se osjeti u svim porama društva.



Geopolitika Ukrajine


Zato je Moskva prinuđena da pregovara sa Kijevom, ali i sa Zapadom. Rusija želi zaštititi svoje interese, kao i interese pobunjenih Rusa na istoku zemlje, a Kijev smatra da ustupci Rusiji previše koštaju. Naime, Rusija odbija da vrati da Krim Ukrajini koji joj po međunarodnom pravu pripada, a dogovor o istoku zemlje na način na koji to želi Moskva bi značio da će Rusiji odani ljudi zauzeti važne pozicije u Kijevu. Iako to iz vrha ruske politike nije saopšteno, jasno je da Rusija za Ruse u Ukrajini želi mehanizmne koji će im omogućavati, bez obzira na njihov broj, da blokiraju određene odluke Kijeva. Prostije rečeno, neka vrsta Daytonskog sporazuma gdje jedan entitet ima pravo da blokira odlučivanje države. O tome su u proteklih godina Rusiji, u medijima bliskim vlastima, govorili i pisali mnogi, razmatrajući na koji način da se Rusi u Ukrajini uključe u politički život i kako da zaštite svoje interese. Za Kijev je ovo neprihvatljivo, jer Ukrajinci žele da upravljaju svojom državom.


Ovakvi planovi objašnjavaju rusku politiku prema Rusima u istočnom dijelu Ukrajine. Beskrajni rat za Ruse na istoku zemlje nije opcija, a već godinama moral za borbu pada. Nezadovoljstvo politikom Vladimira Putina raste u tim dijelovima zemlje. Jedan od protivnika te politike je Igor Girkin, poznatiji pod imenom Igor Strelkov, posebno u BiH, gdje je ovaj ruski vojni veteran sa ostalim psima rata došao da ratuje protiv centralne vlasti u Sarajevu. U samom ratu u Donbasu igrao je važnu ulogu, a danas živi u Rusiji. Nedavno se Girkin osvrnuo na stanje u Ukrajini putem mreža Telegram i VK. On smatra da je rat između Rusije i Ukrajine „neizbježan“, da je bolje da se dogodi sad nego kasnije i da Sjedinjene Američke Države „99 posto“ neće ratovati za Ukrajinu.


Zatim je te stavove objasnio i precizirao na šta konkretno misli. Girkin smatra da ukoliko u Rusiji na vlasti ostane Putin ovakvo stanje će se produžiti i da će rata biti bez obzira koja strana će napasti prva. Strategija ukrajinske vojske, nastavlja on, bazirana je na tome da će se istočni dio Ukrajine demografski isprazniti u godinama koje dolaze. Podsjetimo, Putin je odobrio davanje ruskih pasoša Rusima u Ukrajini.


Girkin čak smatra da se ove ukrajinske projekcije odnose i na napredovanje ka ruskim gradovima Rostov, Krasnodar i Volgograd. Sve ovo je moguće zbog različitog pogleda na situaciju u Ukrajini čak i unutar Putinovih najbližih saradnika, smatra Girkin. Zbog toga on predlaže „rat sada“, uključivanje ruske vojske u rat i pripajanje gotovo pola Ukrajine, a najmanje do rijeke Dnjepar. Čitav scenarij je sličan onome sa Krima. Girkin smatra da bi takva operacija dala vjetar u leđa ruskoj geopolitici, a da svako odbijanje i odugovlačenje da se ovaj scenarij provede ide na štetu Rusije. Girkin tvrdi da su svi napori da se politički riješi sukob propali i da treba djelovati vojno. Dalje, smatra Girkin, treba iskoristiti zauzetost SAD u okršaju s Kinom, kao i zaokupljenost Josepha Bidena sa mnogim problemima u SAD i svijetu.


Girkinove stavove, za sada, Kremlj ne podržava. Aneksija Krima Rusiju je dovela pod snažne sankcije Zapada, a nova vojna operacija u Ukrajini gotovo sigurno bi značila crveno svjetlo za „Sjeverni tok 2“, jer Njemačka ne bi imala načina da pred javnosti odbrani ovaj projekat. Stoga se Kremlj odlučio na čekanje, iako to čekanje dugoročno znači slabljenje ruskih pozicija u Ukrajini. Na ruskom državnom RT-u pojavio se članak u kome se kaže da gomilanje ruskih snaga uz granicu u Ukrajinu znači da će Rusija krenuti u borbena dejstva samo u slučaju napada Ukrajine, odnosno da će izvesti kontranapad. Ruska vojska je, navodi se, raspoređena kao upozorenje Kijevu da ne napada pobunjene Ruse. Kasnije je iz Kremlja poručeno da Rusija u Donbasu neće dozvoliti novu Srebrenicu, baš kao što je i sam Vladimir Putin to rekao drugom prilikom.


Gomilanje ruskih trupa uz granicu brine Kijev. Rat sa ruskom vojskom u ovome trenutku bi za Ukrajinu značio težak poraz, iako Ukrajina uz pomoć Zapada pokušava da unaprijedi svoje oružane snage. Sa Turskom Ukrajina pregovara i o nabavci turskih dronova s kojima je u Nagorno Karabakhu uništena tamošnja armenska vojska naoružanu ruskim oružjem. Otvoreni i dugotrajni sukob bi značio ogromne ljudske, finansijske i privredne gubitke, a i aktuelna vlast nakon poraza bi morala otići. Pored spomenute podrške Zapada u Kijevu su svjesni da ta pomoć nije dostatna, a što pokazuje primjer Krima. Rusija je vojno okupirala i anektirala dio ukrajinske teritorije i pored sankcija i osuda sa Zapada otuda se nije povukla.


Ukrajinska vojska je svjesna i težine operacije na istoku zemlje, čak iako ruska vojska ne pređe granicu. Glavnokomandujući ukrajinske vojske general Ruslan Khomchak izjavio je da prije početka operacije treba biti „svjestan svih posljedica“ i da je Donjeck višemilionski grad u kome žive i Ukrajinci i civili i da o toj odluci treba konsultovati i međunarodno humanitarno pravo. Khomchak na drugom mjestu daje i pregled snaga s kojima bi se njegova vojska mogla suočiti ukoliko počne sukob. On tvrdi da je Rusija dovela novih 25 bataljona vojske na granicu i pridružila ih postojećim 28 bataljona na granici i u Donbasu. Tu je i 28 hiljada militanata, dvije hiljade ruskih instruktora u Donbasu i 32 700 ruskih vojnika na Krimu. Ovolike snage sigurno su preveliki zalogaj za bilo koju vojsku, posebno u operacijama kada jedna strana želi da izbjegne civilne žrtve i uništenje infrastrukture.


Ovoliko nagomilavanje snaga zabrinulo je i ukrajinskog predsjednika Volodymyra Zelenskyog koji je izjavio da snaga njegove vojske nije samo u moći koju ima već u „mudrosti i razumu“ te dodao da su uvijek spremni odgovoriti na provokacije. Iz ove dvije izjave ukrajinskih vođa jasno se vidi da Ukrajina nema namjeru ratovati sa Rusijom, baš kao što jasno da Putin ponaša u cilju da si omogući bolje pregovaračke pozicije.



Pregovori o dobro poznatim stavovima


Da li će biti rata? Ovo pitanje zadnjih desetak dana često se postavlja u mnogim analizama i vijestima. Rat već traje, pa je i samo pitanje suvišno. Međutim, ono što visi u zraku je pitanje kakav će biti intezitet tog sukoba i šta je konačni cilj, budući da je jasno da ni Kijev ni Moskva ne mogu u ovome trenutku izboriti pobjedu kakvu priželjkuju i kakva ima donosi korist dugoročno. Kriza je do te mjere internacionalizovana da se Rusiji prijeti sankcijama za svaki sukob, a Ukrajini prijeti Rusija da će joj nanijeti težak poraz.


Rusija je u proteklih sedam godina mogla anektirati i druge dijelove zemlje kao što je i Krim, ali to im očigledno nije cilj. Ako bi nekim slučajem Rusija oduzela još teritorija Ukrajini ostatak zemlje bi se mogao dodatno približiti NATO savezu i Rusija bi dobila nove NATO baze na granici. U tom slučaju Ukrajina ne bi bila tampon zona između NATO saveza i Rusije, a što Moskva priželjkuje.


Mediji izvještavaju o brojnim telefonskim razgovorima svjetskih lidera, dok se vojskom prijeti na terenu. Šta će ti razgovori donijeti za sada nije jasno. Međutim, ostaje činjenica da većinska Ukrajina želi ići ka Zapadu, a službena Moskva može dozvoliti sve Ukrajini osim toga da bude integrisana u NATO savez. Tako je sudbina nezavisne države koja ima pravo na izbor stavljena za pregovarački stol velikih sila.


Kako je Ukrajina previše važna u geopolitičkom smislu brzog rješenja nema, na samom terenu će nastaviti da se vodi bitka iscrpljivanja zaraćenih strana. To iscrpljivanje, pored ekonomskog aspekta, posebno se odnosi na odliv stanovništva i volju naroda da učestvuje u ratu u kome niti jedna strana u ovome trenutku ne može dobiti ono što želi. U konačnici o sudbini ovoga sukoba odlučiće se za pregovaračkim stolom i političke i vojne vođe su toga svjesne. U protivnom rat će odnijeti mnogo života na obje strane.


Recent Posts

See All