Američki predsjednik Joseph Biden nakon nekoliko dana provedenih u Evropi dobio je brojne komplimente od svojih sagovornika sa Zapada. Kako stvari stoje ne radi se o uobičajnoj kurtoaziji, već prije o najavi nekih novih politika sa Zapada u trenucima kada su se mnogi pitali čemu služi NATO i kako reformisati EU, kao i pitanja odnosa prema Rusiji i Kini, klimatskim promjenama i globalnim kretanjima.
Nakon gotovo šest mjeseci od odlaska Donalda Trumpa iz Bijele kuće može se sa sigurnošću reći da je jedan od glavnih problema u vladanju bivšeg američkog predsjednika bila komunikacija sa liderima drugih zemalja. Upravljanje državom u maniru energičnog menadžera i korištenje do 280 karaktera na Twitteru u pokušaju da najveće svjetske probleme predstavi kao jednostavne zadatke koje će on rješiti, ipak nije dalo željene rezultate na međunarodnom planu.
Bidenovo iskustvo u politici, baš kao i njegovog najužeg tima saradnika, nagovještaj je ozbiljnog političkog plana koji je pažljivo pripreman i koji dobija sve širu podršku, a uključuje područje od Pacifika do Atlantika. Američka diplomatija na Pacifiku postigla je neke važne dogovore (prevashodno sa Japanom i Južnom Korejom), a nakon toga je plan prezentovan liderima grupe G7, da bi na koncu u sjedištu NATO saveza sve bilo krunisano agendom „NATO 2030“, kojom se pokušava obuhvatiti razni aspekti politike i sigurnosti, počevši od opštih sigurnosnih pitanja kojima se ta organizacija bavi decenijama, pa sve do sigurnosti cyber prostora i aktivnosti u svemiru.
U samo nekoliko dana Bidenove evropske turneje dogovoren je plan ulaganja vrijedan 40 hiljada milijardi dolara, izgradnja infrastrukture u zemljama u razvoju, borba protiv klimatskih promjena, doniranje siromašnim zemljama stotine miliona vakcina protiv koronavirusa i obnova narušenih transatlantskih veza nakon četverogodišnjeg Trumpovog mandata. Pored vlastitog razvoja Zapad ovim planom želi suzbiti širenje kineskog i ruskog uticaja, posebno u dijelovima svijeta koje Zapad vidi kao svoje dvorište. Bilo bi naivno misliti da je sve ovo dogovoreno u nekoliko minuta razgovora, kako je živopisno svoj dijalog sa generalnim sekretarom NATO saveza Jensom Stoltenbergom opisao hrvatski predsjednik Zoran Milanović, zagovornik ideje da se u Bosni i Hercegovini cementira politički sistem koji on u svojoj zemlji ne želi ni u tragovima, iako se mogu povući paralele o konstitutivnosti narod u dvije bivše jugoslovenske republike.
Mjeseci pregovora američkog državnog sekretara Antonyja Blinkena širom svijeta sa saveznicima sada su dobile jasne konture dijelova plana koji je svijetu prezentovan proteklih dana. Ranije su ovakvi dogovori bili pompezno najavljivani, što svjedoči o svjesnosti planera da mnoge stvari neće biti ostvarene kako je planirano, jer se međunarodna politička scena veoma izmijenila, čak iako se poredi sa početkom Trumpovog mandata. Svijet postaje sve više multipolaran i velike promjene zahtijevaju saradnju više međunarodnih faktora.
Pohvale saveznika
Prije manje do dvije godine francuski predsjednik Emmanuel Macron je tvrdio da je NATO doživio „moždanu smrt“ tražeći druge koncepte sigurnosti za evropske države. U maju prošle godine šef evropske diplomatije Josep Borell je tvrdio da SAD više ne vode glavnu riječ niti u jednom globalnom problemu te da je vrijeme da EU izabere svoj put i svrsta se uz SAD ili Kinu.
Protekle sedmice Macron je izjavio da su SAD vratile kao „kooperativni lider slobodnog svijeta“ i da je „sjajno imati američkog predsjednika koji je dio kluba i veoma je spreman na saradnju“, dodavši, obraćajući se Bidenu tokom sastanka grupe G7, da je „ono što vi demonstrirate je da liderstvo predstavlja partnerstvo“. Biden je se složio sa francuskim kolegom da su se SAD vratile da vode Zapad i poručio da smatra da je „EU nevjerovatno snažan i živ entitet“ te da je to povezano sa sposobnošću Zapadne Evrope da rješava ekonomska pitanja i da bude „kičma i podrška za NATO“. Nešto ranije britanski premijer Boris Johnson je Bidena opisao kao „veliki dah svježeg vazduha“, što se vjerovatno odnosi na stanje nakon odlaska Trumpa sa čela SAD. Washington nije zaboravio ni odnose sa Njemačkom, pa se na novi način uključio u pitanje gasovoda „Sjeverni tok 2“, eliminišući sankcije kao alat u odnosu prema evropskim firmama uključenim u taj projekat.
Za relativno kratko vrijeme Biden i njegov tim je uspio da poveže konce na Zapadu, a nakon toga saopštio Rusiji i Kini da su spremni na saradnju, ali da od Moskve i Pekinga očekuju promjene u ponašanju. Većinu tih zahtjeva, kao što je, recimo, demokratizacija tih država i više ljudskih prava i sloboda, Rusija i Kina trenutno ne mogu i neće ispuniti.
U konačnici to će značiti napete odnose Zapada i te dvije države, baš kao i onih država koje su bliske Moskvi i Pekingu, s tim da ovaj put SAD ne žele da istupaju pojedinačno kao u vrijeme Trumpa, već više kao blok država oslonjen na zajedničke interese. Stoga se da zaključiti da američke namjere nisu dnevnopolitičke prirode, već da su strateški važne u trenucima kada Kina postaje najveća ekonomska sila na svijetu. Shodno tome njen uticaj se širi u zemlje gdje to bilo gotovo nezamislivo prije samo dvadesetak godina. Takva Kina, u partnerstvu sa Rusijom i drugim zemljama, u velikom dijelu svijeta može nametnuti svoju volju i narušiti američku dominaciju koja se smanjuje jačanjem drugih sila.
Evropske sile poput Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Španije i Italije kineski razvoj ne mogu pratiti niti obuzdati čak ni u pojedinim evropskim zemljama u kojima je Kina snažno zastupljena preko velikih investicija i pozajmica. Zbog toga je Bidenova inicijativa da SAD „predvode“ i da budu partner srdačno dočekana u Evropi, ali i u Japanu, Australiji i drugim državama.
Negodovanje Rusije i Kine
Poruke koje je Zapad poslao posljednih nekoliko dana uznemirile su Rusiju i Kinu koje tvrde da se opasnost od te dvije države prenaglašava. Vladimir Putin je lamentirao nad širenjem NATO saveza pitajući zašto se taj vojni savez širi i čemu služi, potpuno svjestan činjenice da ukoliko se ne širi NATO prema ruskim granicama onda će se ruska moć širiti prema zapadnoj strani kontinenta, što je čista politička logika. Primjer ruskog upliva u Ukrajinu i Bjelorusiju to pokazuje, ali narativ o nepravednom širenju vojnog saveza prema ruskim granicama preživljava već desetljećima. U međuvremenu, Rusija je stvorila Organizaciju Ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB) koju uz Rusiju čine Armenija, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan i Tadžikistan, dok sa Kinom jača Šangajsku organizaciju za saradnju (SCO) proširujući zajedničku agendu.
Kina je žestoko reagovala na najave Zapada da će se suprostaviti narastajućem uticaju Kine i žestoko protestovala zašto se pojedine države upliću u njene unutrašnje stvari, kao što je pitanje prava Ujgura.
Zapad na čelu SAD, kao i Rusija i Kina, pozvale su suprotnu stranu na saradnju otvarajući mogućnost da se po mnogim pitanjima radi zajedno. Međutim, sve strane znaju da u današnjem svijetu realpolitike sve osim borbe za vlastite interese zvuči samo kao propaganda. Mnogi govore o novom hladnom ratu, dok drugi to poređenje odbacuju. Bilo kako bilo zaoštavanje odnosa dovešće do sukoba na mnogim poljima, a što će biti bitno drugačije u odnosu na hladni rat budući da je svijet danas povezaniji (prije svega ekonomski) nego prije.
Odatle i opravdana sumnja da američki plan neće biti u potpunosti sproveden i da je Kina otporna na velika ograničenja koja bi mogla pred tu zemlju biti postavljena. Trump je pokazao da se Kini može nanijeti težak udarac u polju ekonomije, a Peking je pokazao da ima načina da pritisak do određene mjere izdrži. Naime, Trumpove sankcije Kini su se suštinski odnosile na američke i kineske kompanije, dok je EU, ekonomski div, ostao po strani većinu vremena. Zajednički nastup SAD i EU u polju ekonomije za Kinu može biti noćna mora. Stoga se Peking uzda u manjak jedinstva na Zapadu, posebno u one evropske zemlje u koje je uložio dosta sredstava, ali i u činjenicu da je za mnoge evropske zemlja Kina najvažnije tržište.
Nova realnost
Pomenuti Borell je, govoreći o pritiscima koje trpi EU, konstatovao da je koronavirus „veliki akcelerator historije“ i da su promjene koje će se dogoditi u svijetu neizbježne. Kome će te promjene koristiti pitanje je kojim se bave najveće svjetske sile. Kineski primat u razvoju 5G mreže nekoliko mjeseci je bio glavna tema mnogih medija sa Zapada. SAD i Velika Britanija donijeli su propise koje ograničavaju širenje kineske tehnologije, svjesni važnosti kontrole procesa vezanih za internet i komunikacije. Utrka u razvoju novih tehnologija se ubrzava i njen rezultat daće obrise nove realnosti. Tu utrku ne želi da izgubi niti jedna strana i nije slučajno da se širom svijeta sve više pažnje posvećuje cyber sigurnosti, a pod taj termin se može podvesti mnogo toga.
Multipolarni svijet već je uspostavljen i Zapad više ne dominira u svakom dijelu svijeta. Međutim, tamo gdje dominira Zapad potrebno je snage podvesti pod jedan politički koncept. Iz onoga što smo proteklih dana mogli vidjeti taj politički koncept znači jačanje i širenje NATO i EU u godinama koje dolaze. Generalni sekretar najjačeg vojnog saveza na svijetu Jens Stoltenberg je summit koji je održan protekle sedmice opisao kao prekretnicu u historiji tog saveza. Iskazana opredjeljenost SAD da ovaj savez unaprijedi, kao i spremnost evropskih saveznika da slijede SAD, na neki način prekretnicu pretvara u povratak ideji zašto je taj savez i osnovan. Iz perspektive Zapada to se još uvijek čini kao ispravna računica. Uostalom, bolje i efikasnije međunarodne političke projekte od NATO i EU Zapad nije nikada ni stvorio.