Ruska agresija na Ukrajinu pokrenula je mnoga pitanja i dovela do preispitivanja onoga što se dešavalo protekih godina. Pod udar kritika došli su i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel i bivši ruski predsjednik i premijer Dmitry Medvedev. Šta je to navelo brojne ljude da osude ova dva bivša lidera i zašto njima pripisuju krivicu za današnju krizu koja sve snažnije pogađa i Zapad i Rusiju?
Medvedev i Merkel / Wikimedia Commons / kremlin,ru
Prošlo je nešto više od stotinu dana od početka ruske agresije na susjednu Ukrajinu. Intezivno izvještavanje medija o uspjesima sukobljenih strana polahko potiskuju analize o onome što se desilo u godinama koje su prethodile ratu. Ekonomske posljedice rata u Ukrajini već su sada postale svakodnevnica za najveći broj ljudi širom Evrope, a totalno razaranje Ukrajine i njenih ljudskih i privrednih kapaciteta rijetki pominju. Visoka cijena koja plaćaju i Evropa i Rusija povod je mnogima da se obračunaju sa nekim prijeđašnjim politikama. U Njemačkoj, Ukrajini i širom Evrope na udaru je bivša kancelarka Angela Merkel i njena „popustljiva“ politika prema Rusiji i lično prema Vladimiru Putinu. Sa druge strane, u Rusiji je na udaru Dmitry Medvedev koji je godinama bio predvodnik nastojanja dijela ruske političke elite da tu zemlju približe Zapadu.
Kritike kojima je Merkel izložena mjesecima vjerovatno su je navele da se najmanje u dva navrata izjasni o ratu u Ukrajini i osudi rusko ponašanje, a nakon što je otišla u političku penziju. Medvedev, koji je još uvijek dio ruske politike kao zamjenik predsjednika Vijeća za sigurnost Rusije i na čijem je čelu Putin, otišao je korak dalje i poručio da će se od sada Moskva i Zapad „gledati preko nišana“ i više puta iznio prijeteće poruke bivšim partnerima.
Suštinski, Merkel i Medvedev su osuđeni od onih političkih struja koje žele da su Zapad i Moskva što udaljeniji, da se njihov dijalog svede na minimun i da se ne računa na povjerenje između dvije strane. Povod tome su učinci njihovih politika, u kojima kritičari vide srž današnjeg problema, a koje su nakon uvođenja međusobnih sankcija doživjele potpuni kolaps. Kako se to desilo i šta su Merkel i Medvedev pogrešno napravili?
Kancelarka stabilnosti
Dolazak Angele Merkel na čelo Njemačke dočekan je sa optimizmom širom Evrope. Žena na čelu najveće evropske ekonomije, a shodno tome i na čelu Evropske unije, mnogima je zvučalo obećavajuće. Politike koje je zastupala, držanje evropskog političkog centra i očuvanje finansijske i ekonomske stabilnosti, snažno su podržane širom kontinenta. Ni Rusija, koja je tih godina bila okrenuta Zapadu, nije imala puno primjedbi na takvu politiku. Povjerenje u kancelarku, koja je mnogima postala sinonim za stabilnost, širom kontinenta je rasla. Prve ozbiljne kritike njene politike dolaze oko 2008. godine u jeku ekonomske krize, kada je nastojala da mjerama štednje spriječi kolaps javnih finansija. To se posebno nije svidjelo građanima juga Evrope (Španija, Italija, Grčka, na primjer), a godinama koje su slijedile krize su se redale kao na traci. Merkel je uspjela da većinu tih kriza drži pod kontrolom da ne bi eskalirale, ali ih nije rješila.
Navedimo primjer migrantske krize koja je podjelila Evropu. Na čelu zemalja koje su primile milione migranata stajala je Njemačka. Odbijanje članica Višegradske grupe da prime migrante, koji bez kontrole dolaze na granice EU, proširilo se i na druge zemlje, pa su kasnije i Grčka, Austrija, Slovenija, Rumunija i Hrvatska podigle barijere na svojim granicama. U nekim zemljama policija je koristila silu da spriječi migrante u prelasku granice.
Merkel nije uspjela rješiti ni probleme na Balkanu. Šta više neke je produbila, tolerišući da pojedini vlastodržci satiru opoziciju i slobodne medije, a da uzvrat održavaju međuetničku stabilnost. I ta politika je bila promašaj, jer napetosti na Balkanu su rasle zajedno sa brojem godina koje au autokrate provele na vlasti. Gotovo sve države na Balkanu, a koje su van EU, zaustavljene su na putu ka članstvu, što je veliki njemački promašaj budući da se ta država zalagala sa novo proširenje unije.
Sve navedeno nije presudno uticalo na odnose sa Ukrajinom i Rusijom, ali je pokazatelj da je pukotina u evropskom bloku napravljena. Najmoćnija zemlja EU nije bila u stanju da rješi nagomilane probleme. Ono što je žestoko pogodilo Ukrajinu, a Rusiji donijelo korist, jeste njemačko insistiranje da se Gruzija i Ukrajina ne primaju u NATO. Obje ove države su poslije toga bile napadnute od Rusije. Tadašnji stav Njemačke da se dvije države imaju brojne probleme koje moraju rješiti prije ulaska u NATO je u potpunosti ispravan i na liniji je ranije utvrđenih politika ovoga vojnog saveza. Međutim, tada se moralo računati da će to iskoristiti zvanična Moskva i susjedima i Zapadu zadati snažan udarac. U Gruziji i Ukrajini Rusija je formirala četiri nepriznate države (Abhazija, Južna Osetija, Donetsk i Luhansk), a otela je i Krim od svog susjeda. Aneksija Krima je bila tačka na koju se mnogi danas vraćaju. Neki tvrde da je tada EU, pod vodstvom Merkel i Njemačke, trebala snažnije da odgovori i uvede žestoke sankcije Rusiji. Zagovornici ove ideje smatraju da bi jake sankcije 2014. godine, kao one koje su danas na snazi i koje su uvedene u proteklim mjesecima, slomile Rusiju i da do napada na Ukrajinu ne bi došlo. Sankcije koje je uvela EU nakon aneksije Krima nisu bitno poljuljale odnose Berlina i Moskve, pa su zajednički poslovi nastavljeni. Ta činjenica posebno je frustrirala Ukrajinu sve ove godine.
Dok je Rusija ratovala u Gruziji i u Ukrajini bila uključena u sukob pomažući proruske separatiste, Njemačka je padala pod sve veću ovisnost od ruskog prirodnog gasa. Na koncu je bio i planiran, a sada je gotovo pa izgrađen, novi gasovod (Sjeverni tok 2) koji je zaobišao sve zemlje koje su smještene između Rusije i Njemačke. Poruka je bila jasna – treća strana neće uticati na odnos Berlina i Moskve. Sumnju u pogrešnost njemačke politike pojačavali su i česti susreti Merkel i Putin, a lobiranje Gerharda Schrödera (bivšeg njemačkog socijaldemokratskog kancelara) za širenje ruske poslovne mreže i povezivanje sa Njemačkom taj utisak kod mnogih je pojačavao.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Merkel je izjavila da ne osjeća krivicu za taj sukob i rekla da se „neće izvinjavati“ zbog toga što njena diplomatija prema Rusiji nije uspjela, osuđujući Moskvu zato što je napala svog susjeda. Te izjave su posebno razljutile ukrajinskog ambasadora u Berlinu Andriya Melnyka koji je primjetio da u nastupu Angele Merkel nije bilo „ni trunku samokritike“ i da su njeni komentari „o popustljivom tretmanu diktatora zabinjavajući“, dodajući da je nemoguće izvući zaključke o o budućem odnosu sa Moskvom dok ne dođe do „sveobuhvatnog preispitivanje njemačke politike prema Rusiji“.
Melnyku su se pridružili i različiti autori širom svijeta, ali i neki političari. Najpoznatiji među njima je bivši američki predsjednik Donald Trump koji je izjavio da je „Njemačka u potpunosti pod kontrolom Rusije“, budući da njemačka ekonomija zavisi od ruskog prirodnog gasa. Trump je, kao i grupa američkih političara, godinama bio protiv „Sjevernog toka 2“, tvrdeći da zavisnost Njemačke od ruskog prirodnog gasa podriva sigurnost čitavog Zapada. Posljednje sedmice pokazuju da takvi stavovi nisu daleko od istine.
Medvedev – loš učenik Zapada
Ako čitate knjigu „Medvedev“ u kojoj ruski političar bračnom paru Svanidze govori o svojim planovima na mjestu ruskog predsjednika, onda se ne možete oteti ustisku da se radi o čovjeku koji je u potpunosti spreman da zemlju približi SAD i EU, izvrši potrebne reforme i provodi politiku sličnu onoj na Zapadu. U toj knjizi Medvedev koristi termine poput kašnjenja za Zapadom, superiornost zapadnog modela, potrebne reforme i slično, odnosno izražava spremnost da Rusija krene putem kao i većina država u Evropi. Njegov san i plan je bio da Rusija u potpunosti postane jedna od evropskih zemalja koja će zadržati ruske specifičnosti. Nije imao sumnje da je Rusija sposobna za demokratiju i da je na tom putu napravila velike i važne korake.
Ipak, treba imati u vidu da je Medvedev bio u sjenci Putina i da je on zabilježio najveću stopu nepopularnosti kod Rusa od kada se provode takva istraživanja. Tačnije, Medvedeva treba gledati kao jednog od najvažnijih tzv. „ruskih liberala“ koji su dio vladajućih ruskih struktura, ali snažno su vezani za Zapad. U jednom trenutku, Medvedev je bio spreman da se pridruži novoj liberalnoj partiji koju je planirao napraviti Vladislav Surkov „politički tehnolog svih Rusa“ i time okrene leđa Putinu i njegovoj Jedinstvenoj Rusiji. Tu izdaju u najavi Putin je oprostio i jednom i drugom. Počekom ruske invazije na Ukrajinu Surkov je, prema šturim informacijama iz Rusije – u kućnom pritvoru, a Medvedev je medijski prisutniji nego ranijih mjeseci.
Putin je, zbog nepopularnosti Medvedeva ali i zbog političkog zaokreta, bio prinuđen da svog bliskog prijatelja i saradnika skloni od očiju javnosti. Postavljen je za potpredsjednika Vijeća sigurnosti Ruske Federacije kojim predsjedava predsjednik države. Od kada je počela ruska agresija na susjednu zemlju 24. februara ove godine, Medvedev je postao najoštriji kritičar Zapada i Ukrajine za koju je rekao da je mrzi i da će „učiniti sve da nestanu“ ta zemlja i taj narod kojeg je nazvao „gadovima“. To nije slučajno. Zaokret koji je Putin najavio na sada već historijskoj konferenciji u Minhenu i koji je posljednjih godina oblikovala grupa ruskih intelektualaca i ljudi bliskih državnom sistemu, podrazumjeva okretanje od Zapada i stavljanje težišta na odnose sa zemljama u Aziji. U takvim političkim okolnostima za Medvedeva, kao čovjeka zagledanog u Zapad, neće biti mjesta. Jasno je da će u tom slučaju Medvedev biti sklonjen iz vrha vlasti, ili će napraviti potpuni zaokret.
Kritike politike približavanja Rusije Zapadu traju godinama. Medvedeva nije potrebno ni spomenuti, jer se podrazumjeva da je on zajedno sa ostalim „ruskim liberalima“ grupa s kojom se u vrhu vlasti treba obračunati. Krunski dokaz tome su sankcije Zapada koji Rusiji manje-više ne želi ništa ni prodati niti od te zemlje kupiti. Stav Zapada prema Rusiji, a nakon što su napali Ukrajinu, postalo je pogonsko gorivo za sve one koji bi željeli da se Moskva na dugo vremena udalji od od ostatka kontinenta i službenog Washingtona.
Prekid na neodređeno vrijeme
Ako se pogleda šira slika ovih kritika upućenih prema Merkel i Medvedevu, onda se da jasno zaključiti da je to samo povod, ili usputna stanica, na putu ka izgradnji nove gvozdene zavjese na kontinentu. Snage koje ne vjeruju suprotnoj strani sve su jače i u Moskvi i na Zapadu. Zadatak za politička vodstva zavađenih strana biće osiguravanje bilo kakve perspektive da Moskva ponovo sarađuje sa ostatkom kontinenta.
U takvim okolnostima prijeđašnje politike se odbacuju kao, uglavnom, neuspješne i otvaraju se perspektive za neke nove politike i nove narative čiji ishod u ovome trenutku nije jasan. Produbljivanje ekonomske krize na obje strane može biti sredstvo političkim elitama da jaz u odnosima sa suprotnom stranom prodube, ili smanje. Ovo drugo u ovome trenutku manje vjerovatno. Jedno je sigurno – bez obzira kako se i kada završi rat u Ukrajini odnosi Zapada i Rusije dugo godina neće biti kao prije i to je odluka sadašnjih lidera na obje suprostavljene strane.