• Armin Sijamić

Navalny i Putin: Da li ruska opozicija ima šansu za pobjedu?


Godinama svjetske medije zaokuplja slučaj Alexeija Navalnog. Taj ruski pravnik, političar, istraživač, bloger i društveni aktivista periodično dolazi pod udar ruske države, bilo da se radi o hapšenjima, suđenjima ili trovanju od augusta prošle godine koje Kremlj poriče. Već dvadeset godina traje politička borba Navalnog protiv tamošnje vlasti i borba za promjene u Rusiji. Međutim, postavlja se pitanje kolika je njegova snaga i snaga drugih opozicionih pokreta u Rusiji i zašto je Navalny toliko važan za Zapad koji ga godinama podržava na različite načine.

Vladanje Rusijom nije lahak posao, ni za Vladimira Putina niti za njegove prethodnike u Moskvi. Rusija zbog svog geopolitičkog položaja, veličine teritorije, etničke raznolikosti i ambicija ruske političke elite vijekovima polaže nadu u jake i autoritarne lidere. Neki kažu da je baš to usud ruske politike i da bez čelične pesnice nije moguće vladati tom državom. Drugi tvrde da je to moguće, ali da Rusija mora promijeniti svoj karakter i politički credo, dok u isto vrijeme veliki broj Rusa slavi notornog Staljina kao „najistaknutiju ličnost u svjetskoj historiji“. Ne ulazeći u dublju analizu politike Josepha Vissarionovicha navedimo podatak da ruski autori procjenjuju da je pod njegovom strahovladom stradalo dvadeset miliona stanovnika SSSR-a, bilo kao žrtve prisilnog rada, gladi ili egzekucija.


Shodno tome kroz historiju Rusija daje autoritarne lidere, diktatore i autokrate, dok sa druge strane uvijek postoje istaknuti pojedinci koji su disidenti i traže promjenu režima. Parlamentarna demokratija u Rusiji ima jako kratku tradiciju, odnosno kratke periode kada je Rusija imala parlamentarne izbore i demokratiju kao što je na Zapadu. Sa izuzetkom od 1905. do 1917. godine ruski parlamentarizam je više forma noga suštinska demokratija gdje ljudi biraju između programa različitih stranaka. Pod vladavinom Putina bilo je nekoliko epizoda gdje je opozicija pokazale znakove života, a nakon toga se urušila u svoje sivilo ideja i pristupa onima koji trebaju da glasaju, dok je vlast sistematski gasila svaki glas otpora. Navalny je jedan od onih koji je bio politička nada, razočarenje i žrtva sistema prisile. Danas Navalny ne uživa veliku podršku ruskih građana, ali ipak predstavlja značajnu figuru na tamošnjoj političkoj sceni. O čemu se zapravo radi?


Ruska opozicija i Navalny


Prije nego se pozabavimo političkom karijerom danas najpoznatijeg oponenta Putinove vladavine, potrebno se osvrnuti na rusku „opoziciju“ u ruskom parlamentu, odnosno zapitati se da li je to uopšte opozicija. Naime, Jedinstvena Rusija koju predvodi Putin ima političke stranke protiv kojih se bori na izborima i koji u ruskom parlamentu čine privid izbora.


Tako u ruskom parlamentu djeluje Komunistička partija Ruske Federacije koju predvodi Gennady Zyuganov, zatim Liberlano demokratska partija na čijem je čelu Vladimir Zhirinovsky i Pravedna Rusija Sergeya Mironova. Te tri stranke u parlamentu nikada ne kritikuju Putina, ali kritikuju njegovu stranku ili vladu u smislu da se nešto moglo uraditi bolje. Tako, na primjer, rat u Ukrajini može doći na udar kritike zbog svog toka i dinamike, ali nikada kao pravedna odluka. I dok se Zyuganov trudi da se ne zaborave tekovine komunizma, Zhirinovsky javni prostor popunjava nastupima sličnim onima koje ima Vojislav Šešelj u Srbiji. Mironov i njegova stranka imale su trenutke otpora Putinu, pa čak i na protestima. Danas je Mironov čvrsto ubijeđen da Putin nepogriješivo vodi Rusiju. I tu se završava priča sa današnjim parlamentarizmom u Rusiji.


Početkom ovoga stoljeća u ruskom parlamentu su djelovale i druge partije, čiji je Navalny bio član, ali one su danas daleko od parlamentarnog cenzusa čemu je vlast svesrdno pomogla različitim opstrukcijama. Slučaj Navalnog, na neki način, u sebi sažima opis tih stranaka i njihovog postojanja na političkoj sceni koja je obilježena Putinom.


Međutim, u Rusiji postoji još tri vrste snaga koje se protive na različite načine današnjem političkom kursu Rusije. Jedna od njih je ona koja smatra da Putin Rusiju treba još više okrenuti „tradicionalnim vrijednostima“ i ruskom nacionalizmu, mada oni u suštini misle da je Putin čovjek koji će to na kraju i uraditi. To je slično pojedinim američkim konzervativnim krugovima koji su u Donaldu Trumpu vidjeli mesiju, iako po svom ponašanju i načinu života bivši američki predsjednik uopšte ne pripada konzervativcima. Međutim, Putin je puno ozbiljniji i uspješniji političar od Trumpa.


Druga značajna politička snaga koja djeluje u raskoraku sa zvaničnom politikom u Rusiji su, ustvari, najbliži Putinovi saradnici. Oni su, uglavnom, na čelu finansijskih institucija, velikih kompanija i na značajnim mjestima u državi. Tu skupinu mnogi nazivaju „ruskim liberalima“ koji žele da se približe Zapadu i tamošnjim vrijednostima. Međutim, to je opširna tema o kojoj ovom prilikom nećemo dalje pisati, ali ćemo navesti da su neki od istaknuti liberala German Gref na čelu Sberbanke, Elvira Nabiullina na čelu Centralne banke Rusije, Sergey Shoigu ministar odbrane, Nikolai Patrushev obavještajac i čelnik Vijeća za sigurnost Ruske Federacije te mnogi drugi.


U konačnici, na kraju je treća vrsta opozicije koja je po Putina, ustvari, i najopasnija. Radi se o neparlamentarnoj i nesistemskoj opoziciji, mreži nevladinih organizacija, pokreta, medija i istaknutih pojedinaca koji se u potpunosti protive Putinovoj politici. Tu se ubraja i Navalny i odatle njegova važnost za Zapad.


Kamičak u cipeli ili nadolazeća lavina?


Kada je Rusiji zbog rata u Ukrajini Zapad uveo sankcije, Putin je poručio da će odgovori Rusije biti „asimetrični“, odnosno da uvijek neće biti po principu reciprociteta. Ta politička postavka Rusiji je donijela benefite, a Putin je na taj način uspio sačuvati status jakog lidera. Tako je na američko raspoređivanje raketa u istočnoj Evropi odgovoreno istom mjerom, a na Trumpove udare po Siriji Rusija nije odgovorila napadom na neku proameričku vladu. Navalny je protiv Putina primjenio istu strategiju, namećući se kao važan faktor Zapadu, odnosno postao je mnogo važniji nego je njegova stvarna snaga u Rusiji. Navalny već godinama kritikuje Putina i njegovu vladavinu, dok u isto vrijeme na svom YouTube kanalu bilježi milionske preglede svojih video priloga o korupciji u ruskom društvu. Na ovaj način Navalny dugoročno stvara osnovu da djeluje protiv Putinove stranke Jedinstvena Rusija koja je manje popularna od samog Putina, a oreol mučenika koji je otrovan, hapšen i progonjen zbog svoje borbe protiv korupcije uvijek može biti okidač za pobunu i za proteste širom zemlje. Kako su ove godine izbori za ruski parlament neka nova politička snaga bi mogla zabilježiti značajan rezultat i poremetiti trenutni igrokaz Jedinstvene Rusije i tri druge pomenute parlamentarne stranke.


Neki autori sa Zapada otvoreno govore o tome kako je Rusija pod Putinom veoma snažna i da će pravi trenutak udara na Rusiju biti u trenutku kada Putin ode sa političke scene. Shodno tome ulaganje u Navalnog za Zapad je pun pogodak. Medijska podrška koju Navalny dobija za svoju borbu je bez presedana, a nakon navodnog trovanja (kojeg Berlin potvrđuje, a Moskva negira) avionom je bio izmješten u Njemačku na liječenje. Po povratku u Rusiju, sproveden je u zatvor. Kako Rusija godinama podržava različite pokrete širom Evrope u cilju destabilizacije Evropske unije i integracije Zapada, isto radi i Zapad prema Rusiji, a Navalny je jedan od takvih primjera. Rusija, na primjer na Balkanu, podržava sve anti-NATO snage po automatizmu, pa je na isti način i Navalny dobio podršku za svoje djelovanje.


Organizovanje protesta širom Rusije, posebno u velikim gradovima, najveća je prijetnja s kojom se može suočiti Putin. Kako smo već ranije pisali, u Rusiji je sve veće nezadovoljstvo zbog vladavini Putina, budući da su sankcije Zapada, pad cijene nafte na svjetskom tržištu i COVID-19 nanijeli teške udarce tamošnjem stanovništvu koje traži bolji životni standard. Putinova vlast još uvijek nema odgovora na sve ove probleme, a pomenuti slučaj trovanja Navalnog na momente je ugrozio i projekat „Sjeverni tok 2“, budući da je sve više onih koji traže da Njemačka prekine ovaj projekat u znak protesta. Novi predsjednik CDU i jedan od kandidata za novog njemačkog kancerala Armin Laschet je odbacio tu mogućnost ističući na trovanje Navalnog ne može biti povod za akcije u polju ekonomije. Visoki predstavnik EU za vanjsku politiku i sigurnost Joseph Borrell pozvao je Rusiju da oslobodi Navalnog, a mnogi od EU traže nove sankcije za Rusiju.


U međuvremenu, Navalny i njegov tim ne miruju. Na svom YouTube kanalu prikazao je video materijal o dvorcu na obalama Crnog mora i pripisao vlasništvo Putinu. Zvanična Moskva je odbacila tvrdnje da je to Putinova imovina, a video o rijetko viđenom luksuzu do sada je pogledalo preko 110 miliona ljudi. Dvorac je namjenski izgrađen za vlasnika, a uz prateće objekte sigurno vrijedi stotinama miliona dolara i jasno je da Putin od svoje predsjedničke plate isti nije mogao izgraditi. Navalny tvrdi da se tim video materijalom pokazuje kriminal ruskih vlasti i Putina lično. Tako je Navalny je poslao poruku Rusiji, dobio publicitet i još više mobilisao Putinove protivnike.


Paralelno sa prikazivanjem filma u Rusiji se ponovo razmatra nacrt zakona koji bi vlastima dao slobodu da prate putem mobitela lokacije stanovnika i njihovo kretanje. Kritičari Putina tvrde da se radi o strahu od velikih protesta u Rusiji, a Putinove pristalice kažu da se o tome zakonu govori još od kraja 2019. godine i da tajming povratka nacrta u skupštinske klupe nema veze sa aktuelnim političkim prilikama u zemlji. O još jednoj koincidenciji, ili planiranom događaju, iz Rusije prethondih dana izvještavaju mediji. Naime, ljekar koji je liječio Navalnog prije njegovog transporta u Njemačku preminuo je u 55. godini. Baš kao i u slučaju pomenutog nacrta zakona dvije strane su zauzele u potpuunosti iste pozicije u interpretaciji događaja.


Biden i novi vjetrovi sa Zapada


Pobjeda Josepha Bidena na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama sigurno je vijest koja ne raduje Putina. Ovaj iskusni političar već je poručio da će prema Rusiji gajiti drugačiju politiku od svog prethodnika Trumpa. Rusko uplitanje u poslove drugih država u Evropi sigurno je poziv za uzbunu u Bidenovoj administraciji. Naime, kao jedan od prioriteta nove administracije SAD je i jačanje veza sa Evropom, jačanje NATO saveza i multilateralizam. Stoga je jasno da će Rusija dobiti odgovor Washingtona zbog podržavanja različitih pokreta širom Evrope, a koji su upereni protiv EU i NATO. Trovanje Navalnog, baš kao i njegovo pritvaranje i ometanje njegovog rada, Zapadu može biti izvrstan izgovor za daljni pritisak na Rusiju.


Bivša američka ambasadorica u Ukrajini Vicotria Nuland u Bidenovom timu ima istaknutu ulogu, a upravo je ona prije oko pola godine objavila tekst u magazinu Foreign Affairs o tome kako se nositi sa Putinovom Rusijom tvrdeći da ruski uspjesi dolaze zbog toga što je Zapad pustio Moksvu da ojača preko svojih mogućnosti. Ona konstatuje da je Putin slabiji neko ikada, a da nezadovoljstvo raste lošim stanjem u ekonomiji koji je zbog epidemije koronavirusa postalo još gore. Za stvaranje fronta nezadovoljnih protiv Putina Nuland predlaže veće prisustvo na društvenim mrežama i internetu uopšte, budući da mladi Rusi nisu u toj mjeri izloženi Putinovim medijima. „Američki lideri moraju ponovo naučiti kako da razgovaraju sa ruskim narodom“, napisala je Nuland. Do istog zaključka davno je došao i Navalny što samo govori o tome da slične procjene situacije u Rusiji imaju i oni u zemlji kao i oni izvan nje.


Ruska persepktiva


Po svemu sudeći, bez obzira na Navalnog i njegove sljedbenike u Rusiji, 2021. godina neće biti nimalo lahka za Putina. Problemi se gomilaju na ruskim granicama, iako samo prije nekoliko godina to nije bilo tako. Alexander Lukashenko u Bjelorusiji je teško uzdrman i doslovno zavisi od pomoći Moskve, rat na istoku Ukrajine ušao je u pat poziciju što je teško stanje za pobunjeničke snage čiji moral za pobunu i borbu nije beskonačan, Turska i Azerbejdžan su zadali ozbiljan udarac Rusiji u Nagorno Karabakhu, u Kirgistanu se desila smjena vlasti, pa čitava Centralna Azija dobija novu dinamiku zbog pomenutih kriza. Rusija u Siriji, sad je već jasno, nema načina da u dogledno vrijeme Basharu al-Assadu omogući potpunu pobjedu i kontrolu čitave države, dok u Libiji Khalifa Haftar trpi teške udarce.


Grupa autora za korporaciju RAND je 2019. godine objavila analizu na koji način se može destabilizovati već narušena pozicija Putina i Rusije. Pored pomenutih problema autori navode i neke druge teškoće sa kojima se Rusija kontinuirano susreće, a cilj je „prenaprezanje“ Rusije i njeno iscrpljivanje. Takvu taktiku su primjenjivale i SAD i Rusija više puta i uglavnom je donosila rezultate ako se izabere pravi momenat. Recimo, trka u naoružavanju SAD i SSSR-a je uništila SSSR koji je u jednom trenutku izdvajao 17 posto budžeta za vojna pitanja, dok sad nekoliko puta manje iako su bili puno bogatiji. Rusija je, na primjer, prije nekoliko godina sličnu strategiju primjenila u Južnoj Americi i na Bliskom istoku, a bilo je i optužbi da su naoružavali talibane za borbu protiv SAD. U tom kratkom vremenu nekoliko država se udaljilo od SAD i približilo Rusiji, kao na primjer Irak, Turska ili Egipat.


Putin se suočava i sa teškim stanjem u zemlji, jer ekonomija trpi ozbiljne udarce zbog sankcija Zapada, pada cijene nafte i posljedica koje je cijelom svijetu donio koronavirus. Rusija je proizvela vakcinu i krenula u vakcinaciju građana, dok u isto vrijeme izvozom vakcina pokušava pronaći nove saveznike. Međutim, oslobađanje od koronavirusa u Rusiji ne znači i normalizaciju stanja u državama koje trguju sa Rusijom. Pritisak SAD pod Bidenom neće biti slabiji nego što je danas, a jačanje NATO saveza i veza EU i SAD taj pritisak će uvećati po logici stvari.


U svim tim krupnim geopolitičkim igrama Navalny je samo jedna od karata u špilu, a i takav Putinu može napraviti velike probleme činjencom da nezadovoljstvo građana raste iz mnogo razloga na koje ruski opozicionar nema uticaja. Navalny pokušava da pokrene lavinu, a Putin to može spriječiti ukoliko u pomenutim geopolitičkim sukobima izbori pobjedu. U proteklom periodu je to uspijevao, baš kao što je i njegov saveznik Lukashenko. Danas Lukashenko zavisi od Putina, a Putin od svojih sposobnosti da se suoči sa nagomilanim krizama i velikim brojem nezadovoljnih. U međuvremenu, Navalny će da se bori za svakog novog pristalicu širom Rusije, dok će ga Zapad podržavati i zbog činjenice da u Rusiji boljeg od njega trenutno nemaju.




Recent Posts

See All