Potapanje u Crno more ruske krstarice „Moskva“, posljednjih dana je tema brojnih svjetskih medija. Poniženje koje je ruska vojska pretrpila pred obalama Ukrajine u drugi plan je potisnulo navode da je uhapšen i stavljen u kućni pritvor čovjek koji je godinama gradio imidž Vladimira Putina i stvarao Rusiju kakvu smo poznavali.
Vladislav Surkov / Wikimedia Commons / kremlin,ru
Bivši poslanik u ruskoj Dumi Ilya Ponomarev protekle sedmice je na svom Facebook profilu napisao da su ruske vlasti u kućni pritvor stavile Vladislava Yuryevicha Surkova. Da li je ova informacija tačna u ovom trenutku nije potvrđeno medijima, ali je svakako povod da se prisjetimo čovjeka koji je godinama oblikovao rusku stvarnost, posebno u vremenu kada je zvanična Moskva odlučila da se okrene, kako je to ranije formulisao Sergey Karaganov, „ka kulturama u usponu“ o kojima Rusi „ne znaju ništa“ i nakon što je „presušila“ kultura Zapada.
Taj politički zaokret zvanične Moskve za Surkova vjerovatno znači da će ostati daleko od glavnih ruskih društvenih i političkih tokova koje je godinama kreirao. Ruski raskid sa Zapadom na polju politike, ekonomije i kulture znači da neko drugi mora zauzeti poziciju „političkog tehnologa“, kako se u Rusiji nazivaju oni koji presudno utiču na društvene i političke tokove.
Ko je Vladislav Surkov?
Ruski oligarh Mikhail Prokhorov je 2011. godine, pokušavajući postati dio važnih političkih struktura u svojoj državi, izjavio da u Rusiji „postoji jedan čovjek koji vuče sve konce i koji je odavno privatizovao ruski politički sistem“. Prokhorov nije tada govorio o Putinu, već o Surkovu, poznatom i pod nadimcima „demijurg Kremlja“, „spin doktor cijele Rusije“, „otac ruskog PR-a“, „sivi kardinal Kremlja“, „politički tehnolog svih Rusa“, i ideolog „suverene demokratije“. Njegov rad je privlačio pažnju i stranih medija koji su o njemu pisali tekstove i snimali dokumentarne emisije.
Oni koji prate ruska društvena i politička kretanja u posljednjih nekoliko decenija sigurno su se sretali sa imenom Vladislava Surkova. Rođen je početkom šezdesetih godina prošlog vijeka u braku Ruskinje i Čečena i to je manje-više jedino kao tačno utvrđeno u brojnim člancima koji su o njemu napisani. Izvori navode različite godine i mjesta rođenja, a kasnije postoje i različite informacije o njegovoj službi u vojnim i obavještajnim strukturama ruske države. Po vlastitom priznanju, njegov otac je Čečen s kojim se majka razvela kada mu je bilo pet godina i da je nakon toga kršten u pravoslavnoj crkvi. Brojni izvori navode da je rođen pod imenom Aslambek Dudayev i da je uzeo majčino prezime Surkov. Kasnije je tvrdio da je rođak Dzokhara Dudayeva, lidera samoprogašene čečenske republike Ichkerije, protiv koje je ruska vojska ratovala. Surkov je prijatelj i sa Ramzanom Kadyrovim, što dokazuje i njegove čečenske korijene i veze.
Prema dostupnim podacima studirao je dva fakulteta (tehnološke nauke i kasnije teatarsku režiju), da bi na kraju diplomu stekao na trećem, kada je krajem devedestih diplomirao ekonomiju u Moskvi. Široko polje interesovanje mladog i ambicioznog Surkova biće presudno za njegov munjevit uspon u moskovske poslovne i kasnije političke krugove. Njegova poslovna karijera kreće krajem osamdesetih godina kada radi za Mikhaila Khodorkovskog, vodeći PR odjeljenje njegove banke. Zatim radi za Mikhaila Fridmana i njegovu banku. Krajem devedesetih radi i za državnu televiziju i približava se Putinu i njegovoj grupi saradnika koja pokušava da preuzme vlast u zemlji. Nakon toga Surkov se pojavljuje u različitim ulogama, kao uposlenik banaka, naftnih kompanija, medija i drugih subjekata, ali najveći trag u ruskom društvu ostavlja saradnjom sa Putinom kao predsjednikom i premijerom, odnosno sa Dmitryem Medvedevim.
Vladimir Putin, koga je Boris Yeltsin postavio za premijera Rusije 1999. godine, suočio se sa problemom anonimnosti i neuvjerljivosti. Surkov će se pobrinuti da Putina ogrne oreolom uspješnog lidera, iako tada mladog i moskovskoj i ruskoj javnosti malo poznatog državnog zvaničnika, a kasnije će ponijeti i titulu ideologa „putinizma“ (Financial Times), odnosno političkog oca ruskog lidera koji do danas vlada. U tom periodu Surkov je imao različite uloge, od onih neformalnih, pa do toga da je bio prvi zamjenik premijera Putina i Medvedeva, šef kabineta predsjednika i premijera, lični asistent i na koncu neko koje protjeran iz Kremlja i kasnije tamo vraćen. Putinov imidž povezao je sa riječim stabilnost, efikasnost, upornost i tako jasno naznačio da svi drugi politčari donose Rusiji suprotno od toga. Na taj način, za veliki broj birača, izbori su trenutak kada se bira između stabilnosti i nestabilnosti.
Ruska scena
Funkcije koje je formalno obavljao, složiće se mnogi autori, nisu ni približno jedanke moći koju je u stvarnosti Surkov imao. Kratko rečeno, on je taj koji je režirao čitav politički narativ Putina i njegovih protivnika. Surkov je osnivao i pomagao partije koji su opozicija Putinu, podržavao je rusku organizaciju „Nashi“ (Naši), koja je imala zadatak da čuva Putinove tekovine na ulici i u javnom prostoru. Surkov nije zaboravio ni organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava, pa čak i Putinove protivnike koje je također podržavao, da bi ih na koncu drugi akteri, opet uz njegovu naredbu, opisali kao izdajnike i strane plaćenike. Na taj način opozicija, koja bi pristala na Surkovu igru, bila bi zaštićena od bilo kakve represije od strane države, ali u političkom smislu bila bi obesmišljena.
Otišao je i korak dalje, pa je uređivao i medije i to na Rusima do tada nepoznat način. Ruski mediji posljednjih godina preplavljeni su talk show emisijama u kojima voditelj i gosti, pojednostavljeno rečeno, napadaju drugog gosta koji brani, za rusku javnost, neodbranjivo, zauzimajući poziciju „đavoljeg advokata“. Tako, na primjer, u studijima se pojavljuju analitičari koji će reći ono što se protivi narativu vlasti, a onda će usljediti „baražna paljba“ od strane voditelja i drugih gostiju. Aneksija Krima, koju je podržao najveći broj Rusa, biće u emisiji napadnuta od nekog gosta koji će se kasnije suočiti sa snažnim odgovorom sagovornika. U studiju će se pojaviti i ljudi koji će opravdati sankcije Zapada prema Rusiji, ali će i oni dobiti odgovor voditelja i sagovornika u skladu sa mišljenjem većine Rusa koji, naravno, ne odobravaju sankcije protiv svoje zemlje. Ovakvo usmjeravanje pažnje javnosti i ostvarivanje rekordne gledanosti televizijskih programa u svim terminima (jutarnjim, popodnevnim i večernjim satima u kojima neki programi imaju neograničeno vrijeme emitovanja) efikasan su alat kontrole emocija gledalaca. Nakon toga ozbiljna debata u javnosti ne može se povesti, jer je „opozicija“ već rekla svoje stavove koji su očito pogrešni, a o čemu su svjedočile desetine miliona gledalaca.
Predstavljajući sebe u jednom nastupu Surkov će reći: „Ja sam autor – ili jedan od autora – novog ruskog sistema“. Zatim će dodati: „Moj portofolio u Kremlju i vladi obuhvata ideologiju, medije, političke partije, religiju, modernizaciju, inovacije, odnose sa inostranstvom i savremenu umjetnost.“ Drugom prilikom će reći da je predsjednika poslao Bog i da je on „shvatio da sa Putinom može ostvariti sve što je želio“ i plastično opisati šta je dio njegovih zadataka u čuvanju političke scene u zadatim okvirima. „Svugdje se država štiti. U svim zemljama ilegalni skupovi se guše silom. Zašto bismo mi trebali biti prihvatljivi. Navalny (Alexei) je neprihvatljiv i ne bi trebao biti dio ruske politike. Nijemci ga vole, neka onda bude izabran u Bundestag. Mogu mu dati njemački pasoš“, rekao je svojevremeno u poznatom intervjuu za Financial Times.
Međutim, pogrešno bi bilo reći da je Surkov svoj pečat ostavio samo u ruskoj politici. Kako je i sam za sebe rekao, on je osoba koja je određivala i druge društvene tokove dovodeći neke od njih do besmisla. Oblast njegovog interesovanja je i kultura, a za sebe je isticao da je veliki poklonik gangsta rap muzike i da fotografiju američkog repera Tupac Shakura drži na svom radnom stolu odmah pored Putinove. Jednom prilikom mediji su zabilježili da uz fotografiju američkog repera drži i fotografiju američkog predsjednika Baracka Obame, a mnogo puta u ruskim medijima odzvanjale su njegove poruke o dekadentnom Zapadu kome se Rusija mora da odupre.
Pisac je i knjiga, doduše pod pseudonimom Natan Dubovitsky, za koje kaže da im nije autor. Međutim, u drugim nastupima dao je naslutiti da je on autor, a u prilog toj tezi mediji navode da je pseudonim Dubovitsky sličan prezimenu njegove druge supruge Dubovitskaye, da je Surkov napisao uvod (u kome poriče da je autor djela kome piše početne stranice) za knjigu „Oko nule“. Glavni junak knjige je PR stručnjak Yegor Samokhodov koji pokušava da popravi reputaciju regionalnog guvernera. Samokhodov je spreman na sve, pa čak kupuje i poeziju od nepoznatih pjesnika da bi je prodao drugim bogatim pjesnicima i gangsterima koji te tekstove objavljuju kao svoje. Izdavačke kuće objavljuju te pjesme te imaju svoje bande koje ubijaju u namjeri dobijanja prava da objave djela Pushkina i Nabokova. I guverner objavljuje tuđe pjesme da bi dobio nagrade i pohvale birača, a Samokhodov potplaćuje novinare da prepravljaju tekstove koji optužuju guvernera da se iz hemijske fabrike njegovog rođaka ispuštaju otrovni plinovi koji štete djeci koja žive u blizini. U tom romanu svijet je predstavljen kao mjesto u kome se sve kupuje i prodaje.
Surkov piše i tekstove rock pjesama, poklonik je moskovske kulturne scene i posebno alternativne umjetnosti. Jedan je od idejnih tvoraca Skolkova – centra za razvoj novih tehnologija koji je trebao da parira američkoj Silicijumskoj dolini. Surkov je izvrstan poznavatelj i mnogobrojnih drugih tema koje su godinama zaokupljale ruski javni prostor, uključujući i vanjsku politiku. Peter Pomerantsev će u svojoj knjizi „Ništa nije istina i sve je moguće“ napisati da je Surkovljev genije „sastavio autoritarizam i savremenu umjetnost, upotrijebio jezik prava i protesta da opravda tiraniju, da sjecka i naljepljuje demokratski kapitalizam sve dok on ne počne da znači nešto sasvim suprotno u odnosu na svoju prvobitnu svrhu.“
Kraj revolucije
Neki smatraju da je odluka Rusije da izvrši aneksiju Krima potekla od Surkova ili nekog drugog „političkog tehnologa“ koji savjetuje Putina, baš kao i ideja da se stvaraju paradržave u Ukrajini i ranije u Gruziji. I njegov kućni pritvor, špekuliše se, ima veze sa događajima u Donbassu 2014. godine. Međutim, za sada još nema zvaničnih potvrda ili demantija o razlozima hapšenja, ako je do toga i došlo. Portparol Kremlja Dmitry Peskov je izjavio da nema informacija o pritvaranju Surkova, čime nije ni potvrdio niti opovrgnuo da je njegov bivši kolega i Putinov „politički tehnolog“ zatočen.
Polovinom februara ove godine Surkov je napisao članak u kome poziva Rusiju da ratom izvrši pripajanje baltičkih država, Ukrajine i Bjelorusije, a što je gotovo godinu dana nakon što je drugi put protjeran iz Kremlja. Kada je 2011. godine napuštao Kremlj, nakon više od 12 godina provedenih u srcu ruske politike, novinari su pitali Surkova za razlog njegovog odlaska. Tada je, namjerno pogrešno citirajući slogan iz Francuske revolucije, rekao: „Stabilizacija jede svoju djecu“. Od trenutka kada su se pojavile vijesti o njegovom hapšenju Surkov se u javnosti nije oglašavao. U međuvremenu, neki tvrde da je mjesto glavnog „političkog tehnologa“ u narednim godinama već zauzeo Aleksandr Dugin.