Posljednjih dana brojni mediji širom svijeta izvještavaju da je pokretanje ruske invazije na Ukrajinu samo pitanje dana, jer je više od stotinu hiljada vojnika raspoređeno blizu granice. Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky apeluje na svijet da ne širi paniku i da rata neće biti, dok iz Rusije poručuju da nemaju namjeru napasti susjednu zemlju. Na prvi pogled čini se da Njemačka vjeruje svim stranama i u skladu s tim kreira svoju politiku. Međutim, to je samo dio istine.
Mediji sa Zapada, posebno oni iz Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, danima se bave mogućom ruskom invazijom na Ukrajinu. Lideri različitih država oglasili su se po tom pitanju i izabrali svoje pozicije. Dok su jedni bezuslovno stalni na stranu Zapada da će braniti Ukrajinu i pomoći joj na svaki mogući način da se odbrani, drugi su zauzeli stav da se neće uplitati u krizu i pozvali sve strane za pregovarački stol. Od silnih rekacija i viđenja krize posebno se istakao stav Njemačke, najmoćnije države Evropske unije. Ponuda Njemačke da Ukrajini pošalje pet hiljada šljemova, zbrine ranjene ukrajinske vojnike i da dostavi medicinske potrepštine, izazvala je reakcije širom svijeta. Bivši bokserski šampion i današnji gradonačelnik Kijeva Vitali Klitschko ponudu je opisao kao „šalu“ i zapitao se da li će Njemačka poslati „jastuke“ ukrajinskoj armiji koja bi trebala da se bori protiv „perfektno opremljenih ruskih snaga“. Izjava Klitschka je odjeknula širom svijeta, a posebno u Njemačkoj u kojoj je kao bokser održao najveći broj svojih borbi i u kojoj je nagrađen državnim odlikovanjem.
Ovakva njemačka ponuda, ako se računa s tim da Ukrajina treba da ratuje protiv snažne ruske vojske i ruskih pobunjenik u Donbassu, zaista djeluje bizarno. Čini se da je takva ponuda iznuđena nakon brojnih upita zašto se Njemačka aktivnije ne uključi u krizu i ne zaštiti Ukrajinu. Zbog toga se treba pozabaviti razlozima zašto je službeni Berlin zauzeo baš ovakav stav, kao i šta je to što Njemačka želi u odnosima Rusije i Ukrajine.
Historija, politika, ekonomija
Odgovor zašto je njemačka zauzela ovakav stav nije toliko čudan ako se uzme u obzir u nekoliko činjenica koje obilježavaju njemačku politiku posljednjih decenija. Promjena kancelara nije dovela do promjene osnovnih postavki njemačke politike prema Rusiji. Naime, dvije zemlje veže duga i teška historija, ratovi, sukobi, ali i periodi odlične saradnje. A ako pogledamo u budućnost, perspektive za saradnju dvije zemlje mogle bi biti veće. Uz to, Njemačka, kao poražena sila u Drugom svjetskom ratu, sama je sebi nametnula brojna ograničenja kada su u pitanju bitne i važne teme. Promovišući pacifizam, Njemačka često odbija da šalje oružje u određene dijelove svijeta, ili čak neće ni da ga proda, mada se od toga pravila često odstupa.
Ovaj put Njemačka neće da šalje oružje u područje gdje ratuje jedna velika sila (u ovom slučaju Rusija), ali je bila spremna poslati oružje i vojnike u manje regionalne konflikte (na primjer oružje iračkim Kurdima ili vojnike na Balkan ili Afganistan). U prethodnim godinama Njemačka je odbila da izvozi oružje Turskoj zbog operacije te države protiv sirijskih Kurda, ali je oružje izvezla u Saudijsku Arabiju i Ujedinjenje Arapske Emirate koji ratuju u Jemenu. Ukrajina sa pravom može da pita zašto ona nije na listi izuzetaka kao pomenute zemlje.
Njemački kancelar socijaldemokrata Olaf Scholz, ministar finansija u vladi Angele Merkel i njen zamjenik, suštinski je nastavio njemačku politiku prema Rusiji i Ukrajini i nije je mijenjao, iako je bilo najava da bi se to moglo desiti zbog Zelenih koji su u koalicionoj vladi dobili ministarstvo vanjskih poslova. Mnogi su pretpostavili da će Annalena Baerbock slijediti američku administraciju Josepha Bidena, što je vjerovatno i tačno, ali Njemačka je i ovaj put napravila izuzetak.
Scholz je na pozicijama da Ukrajina i Rusija, uz učešće SAD, Njemačke i Francuske moraju pregovarati i na taj način otkloniti prijetnju sukoba. Pored toga što je za pregovore i što Ukrajini Njemačka pruža finansijsku pomoć, Scholz vjeruje da je prijetnja sankcijama prema Rusiji dovoljan razlog da Vladimir Putin ne pokrene oružani napad. „Mislim da nije realno vjerovati da bi izvoz oružja (u Ukrajinu) mogao preokrenuti vojnu neravnotežu. Najbolja zaštita je prevencija daljnje agresije. Najjače oružje je, ako hoćete da koristite tu riječ, jeste da mi, ujedinjeni, članovi NATO, EU i G7 jasno kažemo da će svaka nova agresija imati enormne posljedice“, rekao je Scholz objašnjavajući stav njemačke vlade da Ukrajini ne proda, ili ne donira, oružje.
Scholz smatra da Njemačka može biti posrednik u svim dogovorima sa Rusijom i posebno sa Putinom s kojim je Angela Merkel imala odličnu saradnju, a poslovne zajednice dvije zemlje su jako uvezane. Njemačko insistiranje na dijalogu je, ustvari, insistiranje na zaštiti vlastite ekonomije. Američke najave da bi Rusiju mogli izbaciti iz mreže SWIFT mogle bi zadati ogroman udarac njemačkoj privredi koja ne bi iz Rusije mogla naplatiti svoja potraživanja, a obustava uvoza prirodnog gasa iz Rusije bi nanijelo ogroman udarac njemačkoj privredi. Naime, oko polovine prirodnog gasa kojeg njemačka uveze dolazi iz Rusije. Uzgred, izbacivanje iz mreže SWIFT neke balkanske ili bliskoistočne države, ili zabrana uvoza iz tih zemalja, za Njemačku ne bi predstavio nikakav problem i vjerovatno bi bili spremni slijediti američku politiku u takvim potezima.
Njemačka ovisnost o ruskom prirodnom gasu nije nova činjenica. Desetljećima njemačka privreda uvozi gas iz Rusije i za sada nije razvila alternativu. Zeleni smatraju da bi obnovljivim izvorima energije mogli zamijeniti ruski prirodni gas, ali u ovom trenutno to nije realno. Izgradnja gasovoda „Sjeverni tok 2“ tek je još jedna tačka u zavisnosti njemačke privrede i ruskog gasa. To je primjetio i bivši američki predsjednik Donald Trump, poznat po volji za uvođenju sankcija širom svijeta, uključujući i za projekt „Sjeverni tok 2“. On jučer izjavio da Rusija „kontroliše“ Njemačku zbog ovisnosti o prirodnom gasu, dodajući da je Ukrajina evropski problem u koji se SAD ne bi trebale uplitati.
U kojoj mjeri Rusija zaista kontroliše Njemačku, teško je reći, baš kao što je to teško reći za SAD koji u Njemačkoj imaju desetine hiljada vojnika još od Drugog svjetskog rata. Međutim, činjenica je da su Rusi na različite načine duboko ušli u ekonomske i političke prilike Njemačke. Bivši kancelar Gerhard Schröder je veliki ruski lobist u Njemačkoj. Ovaj socijaldemokrata godinama se zalaže za jake veze Moskve i Berlina, a nije tajna da je glavni zagovornik izgradnje gasovoda koji direktno povezuje dvije zemlje i bio je uposlenik Gazproma i Rosnefta. Stoga će mnogi reći da je „Sjeverni tok 2“, ustvari, projekat socijaldemokrata koji trenutno vode njemačku vladu.
Oni koji traže dublje veze od onih od aktuelnih, često navode mogućnost izgradnje osovine Moskva-Berlin koja bi upravljala Evropom, ali to decenijama nije realno zbog postajanja NATO i EU. Neki upozoravaju i na moguće veze ruskih tajnih službi sa stotinama hiljada njemačkih državljana, nakon što je propala Istočna Njemačka. Naime, tajna služba te države imala je stotine hiljada agenata i doušnika koji su ostali da žive u ujedinjenoj Njemačkoj. Međutim, ni za takve tvrdnje neka nikakvih dokaza, osim što mediji godinama upozoravaju da njemačku krajnju desnicu AFD (Alternativa za Njemačku) podržava Rusija, a da su najjača uporišta ove stranke na istoku današnje Njemačke.
Podjele na Zapadu?
Ovakav razvoj situacije naveo je mnoge da zaključe da se na Zapadu stvaraju ozbiljne podjele između saveznika i da to slabi EU i NATO. Posebno se takav zaključak nametnuo nakon što Berlin nije dozvolio avionima Velike Britanije da lete preko teritorija Njemačke i dostave oružje Ukrajini. Međutim, ovo nije prvi put da se javljaju disonantni tonovi na Zapadu. Tako je gotovo kod svih velikih kriza, ili kod kriza koje bi to mogle postati. Njemačka je stopirala NATO da 2008. godine pomogne Gruziji koju je Rusija napala, Francuska i Njemačka su bile protiv američke intervencije u Iraku 2003. godine. Italija je bila protiv intervencije u Libiji 2011. godine, SAD su 2018. godine napustile nukelarni sporazum sa Iranom i sl. Velike krize često u početku naprave podjele na Zapadu, ali savezi preživljavaju krize, dok se stavovi država mijenaju i usaglašavaju. Ne treba imati dilemu da će se isto desiti i sa pitanjem Ukrajine onoga trenutka kada to bude interes Zapada.
SAD i Rusija sedmicama pregovaraju o Ukrajini, širenju NATO, raspoređivanju strateškog naoružavanja i drugim temama. Rezultat tih pregovora odrediće i poziciju Njemačke, pa je stoga najlogičniji zaključak o njemačkom ponašanju u ukrajinskoj krizi da službeni Berlin čeka rezultate pregovora i u međuvremenu štiti svoje ekonomske i političke interese, baš kao što to rade SAD i Rusija razgovarajući o Ukrajini. Njemačka je na takvu politiku prinuđena iz gore navedenih razloga, a njena vojna snaga ni približna američkoj i ruskoj. U konačnici, američki sigurnosni kišobran i jeftini ruski energenti Njemačkoj su svih ovih godina donosile veliku korist.