Kada je prije dvanaest godina u Yekaterinburgu održan prvi zajednički sastanak lidera Rusije, Brazila, Indije i Kine mnogi su počeli govoriti o političkom i ekonomskom bloku koji će biti protivteža Zapadu. Pridruživanjem Južne Afrike toj grupi zemalja, godinu kasnije, govorilo se već o narastućoj snazi koju neće biti moguće zaustaviti i kako budućnost upravljanja svijetom pripada njima. Posljednjih godina nameću se neka druga pitanja.
Kada se na jednom forumu pojave lideri Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južne Afrike onda se može govoriti izuzetnoj važnost samita. Brazil je najmnogljudnija zemlja Južne Amerike i njena najveća ekonomija, Rusija je površinski najveća zemlja svijeta i nuklearna sila, Indija i Kina su države sa najvećom populacijom na svijetu, a Južna Afrika u trenutku pridruživanja ovoj grupi bila je najveća ekonomija Afrike. Nastanak BRICS-a tih godina je privukao pažnju mnogih, a nakon toga pojavio se veliki broj analiza o dometima ove grupe država. Pored ekonomskog rasta svih država BRICS-a, najvažnija tema tih radova je bila razmatranje mogućnosti da li taj novouspostavljeni savez može odnijeti prevagu u odnosu na Zapad. Tih godina ponešto je i učinjeno u tom pravcu, ali ubrzo je se grupa izgubila kao zajednički glas i zajednička snaga.
Naime, smjena vlasti u Brazilu (konzervativac Jair Bolsonaro je došao na čelo Brazila nakon Lula da Silve i Dilme Rousseff) i Indiji (nacionalista Narendra Modi je zamjenio umjerenijeg i pragmatičnog predsjednika Manmohana Singha) te politički nemiri i previranja u Južnoj Africi znatno su oslabili BRICS. Vladmir Putin i Xi Jinping, koji je na mjesto prvog čovjeka u Kini došao 2013. godine, ostali su okosnica grupe koje je nekada obećavala. Kina je zadržala i snažno prisusutvo u Južnoj Africi, ali to nije dovoljno da se uspostavi vlast koja može da se bavi regionalnim i globalnim temama, što je bila ideja BRICS-a. Etnički, rasni, politički i klasni nemiri potresaju Južnu Afriku godinama. Već ima sedam godina kako su Nigerija i Egipat prestigli Južnu Afriku u ukupnom obimu ekonomije, iako još uvijek BDP po glavni stanovnika je veći u državi sa juga kontinenta. Međutim, ono što se dešava u Južnoj Africi ne daje optimizam da će se ta država brzo vratiti na stanje u kojem je bila kada je postala član BRICS-a.
Toga su svjesni i u Pekingu i stoga pokušavaju da ožive ovaj savez, tražeći dodatni alat u borbi sa Zapadom. Kako se je BRICS prvenstveno bavio ekonomskim temama, logično je da Kina bude predvodnik u oživljavanju zamrlih veza između država. Bolsonaro i Modi ograničeni su izbornim mandatima, pa Kina računa i na tu činjenicu. Ako Bolsonara zamijenje ljevičari Brazil će se vjerovatno vratiti svom snagom u BRICS, a odlazak Modija bi mogao značiti vraćanje Indije na ranije pozicije. Sa Boslonarom i Modijem održavani su samiti, ali veliki koraci nisu napravljeni. Bolsonaro je bio veliki pristalica Donalda Trumpa i kao takav imao je oprez u odnosima sa Kinom i Rusijom, dok je Modi pokušavao da sebe predstavi kao lidera čija velika država neće pasti pod kineski uticaj te da Indija vodi nezavisnu politiku.
Apel kineskog predsjednika
Prije desetak dana održan je samit BRICS-a. Indija je bila domaćin online sastanka, ali značajniji dogovori nisu postignuti, posebno ako se uzme u obzir činjenica da je svijet u velikoj krizi zbog koronovirusa. Na online samitu govorio je i kineski predsjednik Xi Jinping, zalažući se „jačanje praktične saradnje“, svjestan da svakom savezu trebaju konkretne stvari koje će ih držati na okupu. On je predložio da pet država zajednički rade u jačanju saradnje u oblasti javnog zdravlja, u oblasti vakcinisanja i jačanju ekonomske saradnje na korist svih strana uključenih u saradnju.
Kinesko interesovanje za rad BRICS-a nije slučajno. Šta više, Kina je država koja bi iz ovog vida saradnje mogla najviše izvući. Naime, za multilateralizam u međunarodnim odnosima Kina se zalaže decenijama, želeći da Zapad u glavne ekonomske i političke tokove uključi mnoge zemlje, ali ne samo kao učesnike, već kao donosioce odluka. Iako su Sjedinjene Američke Države još uvijek najveća sila, odnosno jedina sila koja može da djeluje u svim dijelovima svijeta, politički i ekonomski procesi vode ka tome da će svijetom u narednim godinama biti upravljano iz više centara moći. Rusija, Kina, Iran i Indija su toliko ojačale da se u dijelovima svijeta gdje su smještene mora poštovati njihov stav.
Od prvih godina po uspostavljanju BRICS-a Kina je snažno jačala, a dobri odnosi sa Brazilom i Južnom Afrikom pomogli su im u lakšoj penetraciji na ostatak kontinenta. Mnoge države u Africi i Latinskoj Americi, zahvaljujući Kini, mogli su doći do naprednih tehnologija za mnogo manje novca nego da su kupovinu obavili na Zapadu. Kineski uticaj u Africi i Latinskoj Americi širio se u oblasti ekonomije, tehnologije, vojske, medicine i u konačnici politike. Taj je trend posljednjih godina nastavljen u Južnoj Africi, ali ta je zemlja teško uzdrmana unutrašnjim krizama. Međutim, u Boslonarovom Brazilu politički uticaj Kine se smanjio, a najveća država Latinske Amerike otvoreno je nastupala protiv kineskih saveznika u regiji, poput Venecuele ili Kube.
Lideri se (ne)mijenjaju
Za samo nekoliko godina BRICS je se našao pred izazovima s kojim se drugi savezi suoče u decenijama svog postojanja. Naime, promjena vlasti u članicama BRICS-a značila je i promjenu državne politike, što je ogroman udarac za ekonomske veze. Posljednjih godina države češće nego ikada posežu za ekonomskim i političkim sankcijama, udaljavajući države jedne od drugih. Američke sankcije kineskim kompanijama navele su mnoge države da se odreknu usluga koje su ranije koristile. Sjetimo se slučaja sa kompanijom Huawei i prekida saradnje sa Kinom u oblasti 5G tehnologije od strane Velike Britanije, Švedske i drugih zemalja.
Xi Jinping, koji dodatno ojačava svoju vlast i namjerava da vlada Kinom i narednih godina, tako se suočio sa pitanjem kako ekonomske dogovore sa velikim državama pretočiti u starteške političke sporazume. Dolazak Trumpa na vlast pokazatelj je da se nagle promjene u odnosima sa Kinom mogu brzo dogoditi, što je rijedak slučaj za odnose sa državama na Zapadu ili onim državama koje su im bliske. Bolsonaro na čelu Brazila otupio je političku oštricu BRICS-a, a Modijevo držanje i kalkulisanje sa podrškom birača na izborima je Pekingu pokazalo da u aktulenom rasporedu snaga ova grupa država zajednički može imati isključivo ekonomske projekte koji neće biti upereni protiv drugih centara moći, odnosno da unosni ekonomski ugovori nisu garancija da će se BRICS etablirati kao važan politički igrač. Promjena lidera ipak je i kineski problem.