Obuzdavanje Kine nova je velika geopolitička briga Washingtona. Već decenijama o tome govore razni autori, kao i najviši američki zvaničnici posljednjih godina. Južno kinesko more je arena u kome se ta politika testira, dok Pacifik postaje centralna pozornica američko-kineskog okršaja.
Jedan od nepisanih zakona historije kaže da će se narastajuća sila sukobiti sa vodećom prije ili kasnije, odnosno da će druga sila po jačini u jednom trenutku željeti da preuzme titulu vodeće. Obično to bi se dešavalo upotrebom sile, što pokazuju, na primjer, američki okršaji sa Španijom, Ujedinjenim Kraljevstvom ili Francuskom, ako govorimo o trenutno najvećoj svjetskoj sili.
U Washingtonu nemaju sumnje da Kina želi da Sjedinjene Države obori sa trona najveće svjetske sile, a u „doktrini“ američkog predsjednika Josepha Bidena, odnosno u najvažnim dokumentima njegove administracije o nacionalnoj sigurnosti, stoji da Kina ima snagu i resurse da to uradi.
Ipak, Kina je specifična po mnogo čemu, pa i u ovoj stvari. Nema sumnje da Kina želi jačati, ali način na koji to radi je specifičan, dok kineski predsjednik Xi Jinping poručuje Washingtonu da je „planeta Zemlja dovoljno velika da dvije zemlje uspiju“. Trenutno kineski način je pogrešan. Naime, Kina u svom dvorištu, u Južnom kineskom moru, svojim susjedima odriče sva prava. Te države očajnički traže pomoć iz vana, a SAD takav poziv čekaju otvorenih ruku.
Čije je Južno kinesko more?
U septembru prošle godine kinesko ministarstvo za resurse ponovo je objavilo mapu predstavljenu u političkom i pravnom konceptu „linije od deset crtica“, koja prikazuje da Kina polaže suverena prava na gotovo čitavo Južno kinesko more, istovremeno odričući prava Vijetnamu, Maleziji, Brunejima i Filipinima čije obale zapuljuskuje to more. Peking smatra, pozivajući se na historiju, da gotovo čitavo more samo njima, a da druge države nemaju tu šta da traže.
Ovakav stav proizilazi i iz kineske snage, pa nikakvi apeli ni presude međunarodnih sudova nisu naveli Peking da promjeni svoje pozicije. I dok Kina presreće brodove ovih država u Južnom kineskom moru, američke brodove i avione ne dira. Oni redovno tuda plove i nadlijeću sporne vode, a Peking se zaustavlja na verbalnim protestima.
Južno kinesko more je važan pomorski put, a ima i prirodne resurse. Tuda je tokom 2016. godine prevezeno je 3,37 triliona dolara vrijedna roba, a tokom 2017. godine 40% svjetskog tranzita prirodnog gasa. To je glavni kineski pomorski put prema zapadu Azije i dalje ka Africi i Evropi, odnosno ka Malajskom prolazu koji je žila kucavica za kinesku privredu. Zato je čudno da se Kina tako ponaša, jer je Malajski prolaz izvan njihove kontrole, dok prava odriču susjednim državama.
Pomenute 2016. godine Filipini su dobili presudu protiv Kine na Stalnom arbitražnom sudu u Hagu, koji im je priznao da su njihova prava povrijeđena od strane Pekinga. Kina je odbacila presudu, rekavši da je ne priznaje. Tadašnji predsjednik Filipina Rodrigo Duterte je rekao da presuda iz Haga ne vrijedi, jer Kina ima silu i nastavio da sarađuje sa Pekingom. Njegov odlazak sa vlasti i dolazak Ferdinanda Marcosa Juniora, sina i imenjaka bivšeg filipinskog diktatora, promjenio je stvari, budući da je Bidenova administracija otvorenih ruku dočekala pozive iz regije.
Čak je i komunistička vlast Vijetnama pružila ruku Washingtonu, otvarajući svoje luke za američke ratne brodove. Vijetnam zbog svoje geografije posebno je zainteresovan za Južno kinesko more, a Paracelska ostrva i Spartly, gdje je Kina napravila vještačka ostrva na postojećem arhipelagu i tamo smjestila ozbiljnje vojne snage sa aerodromima i hangarima čak i za bomabardere, presjecaju vijetnamski izlaz na međunarodne vode. Slično je i u Istočnom kineskom moru gdje se Kina spori s Japanom oko otoka Senkaku, ili kako ih Peking naziva Diaoyu Dao.
Malezija, koja kontroliše Malajski prolaz, i Bruneji također se žale na kinesko svojetanje gotovo cjelokupnog mora. Kineski stav prema maloj državi poput Bruneja vjerovatno može proći nekažnjeno, ali iritiranje Malezije koja kontroliše važan pomorski put, Vijetnama s kojim su već ratovali i Filipina čija se teritorija proteže gotovo do Tajvana, koji također po logici da sebe vide kao Kinu polaže pravo na sporne vode, teško je shvatljiva.
Američki fokus na Kinu i Pacifik
Sve ono što se posljednjih godina dešava u Ukrajini i na Bliskom istoku otežava Washingtonu da se snažnije uključi u borbu u kineskom dvorištu. Bivši predsjednik Barack Obama je govorio da se njegova država mora okretati ka Pacifiku, odnosno tamo prebaciti fokus. Odatle su Kini ratovi u Evropi i na Bliskom istoku došli kao dodatno vrijeme za pripremu. Zato ne treba čuditi Bidenov pokušaj da se dogovori sa Rusijom na početku mandata, samit u Švicarskoj sa Vladimirom Putinom, kao i njegove želje da rat Izraela i Hamasa ne eskalira u regionalni. Naprosto, Washington ima druge planove i oni su vezani za Kinu.
Ono što je Obama najavio nastavili su Donald Trump i Biden. Obuzdavanje Kine je jedna od rijetkih politika koja je zajednička za dva posljednja američka predsjednika. Sjetimo se silnih Trumpovih sankcija Pekingu i tamošnjim tehnološkim kompanijama, zatim uvođenja carina na kineske proizvode i prijetnji američkim kompanijama da se povuku iz Kine i vrate kući. Biden, u mnogo ljepšem maniru, tu je politiku nastavio. Bidenova administracija otišla je korak dalje i traži od saveznika da Kini ne prodaju poluprovodnike, čime želi zaustaviti razvoj naprednih kineskih tehnologija. Potvrdu kontinuiteta te politike u februaru smo dobili i u zvaničnim brojevima koje su objavile američke vlasti – prvi put u posljednjih dvadeset godina, tokom 2023. godine, Sjedinjene Američke Države su kupile više dobara od Meksika nego od Kine.
Ovakav odnos Sjedinjenih Država prema Kini dao je i rezultate, odnosno nanio je štetu Pekingu. Zaoštravanje odnosa dvije najveće ekonomije na svijetu desilo se tokom pandemije koronavirusa, pa je teško izračunati koliko se ta šteta odnosi na svaku od te dvije stvari. Ali, navednimo nekoliko podataka za posljednje četiri godine, kao i za četiri godine koje dolaze. Tokom 2020. godine ekonomija Kine rasla je samo 2,2 posto, 2021. visokih 8,5 posto, 2022. godine 3 posto, 2023. godine 5,2 posto, a projekcije kažu da je ekonomija Kine ušla u krizu i smanjivaće se do 2028. kada će rast iznositi 3,4 posto, prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda. To je puno ispod magične brojke od šest posto rasta za koju neki stručnjaci kažu da je potrebna Kini da se razvija u skladu sa svojim potrebama i planovima.
Ipak, Kina je i dalje prejaka za susjede i njen razvoj oružanih snaga, posebno mornarice, sve teže prate i SAD, iako u apsolutnim brojevima najveća svjetska sila prednjači. Budžet za odbranu Sjedinjenih Država u 2023. godini iznosio je 858 milijardi dolara, osam posto više nego prethodne godine. Bidenov prijedlog bio je za 45 milijardi dolara manji, ali republikanci i demokrate u zakonodavnim tijelima tražili su povećanje, što je ukazuje da eventualni Trumpov povratak u Bijelu kući za Kinu ne mijenja mnogo. Kinezi su za odbranu prošle godine izdvojili 224 milijarde dolara, što je povećanje od sedam posto u odnosu na prethodnu. Neki u Sjedinjenim Državama smatraju da je kineski budžet za vojsku dva puta veći od onoga što se javnosti predstavlja, a stručnjaci su saglasni da jedan američki dolar ne vrijedi isto u te dvije države.
Utrka Sjedinjenih Država i Kine za druge države je neuhvatljiva. Zato je Washington odlučio da preko različitih foruma okuplja saveznike u regiji, koristeći njihov strah od Kine. Pored Indije koja je stari kineski rival, Washington prije svih računa na Filipine, Japan, Južnu Koreju, Tajvan i na koncu na Australiju u širem Pacifiku.
Ovog mjeseca Biden je na samitu u Washingtonu ugostio Marcosa i japanskog premijera Fumija Kishidu. Našoj javnosti je poznato da su američke snage u Japanu stacionirane od kraja Drugog svjetskog rata, ali malo je poznata činjenica da su američke veze sa Filipinima i starije. To ilustruje i podatak da su Filipinci prvi mogli služiti u američkoj armiji, a da sporazumi dvije države u polju odbrane datiraju i sedamdeset godina unazad. „Kao što sam već rekao, svaki napad na filipinske zrakoplove, plovila ili oružane snage u Južnom kineskom moru bi se pozvao na naš sporazum o međusobnoj odbrani“, poručio je sa samita Biden. „Odbrambene obaveze Sjedinjenih Država prema Japanu i Filipinima su čelične. One su čelične”, rekao je Biden.
Prošle godine, Filipini su Sjedinjenim Državama dali pristup u još četiri vojne baze, a Amerikanci će obučavati filipinske snage. „Današnji samit je prilika da definišemo budućnost koju želimo i kako to zajedno namjeravamo da postignemo“, rekao je Marcos. A ta budućnost, prema dogovoru, značiće zajedničke patrole i vježbe na Pacifiku vojski tri pomenute države, uključivanje Filipina u ekonomske dogovore unutar grupe G7. Biden je rekao da tri na samitu pristuna lidera stvaraju „novu eru“ i predvidio da će „na Indo-pacifiku u narednim godinama biti napisan veliki dio historije našeg svijeta“.
Ovog mjeseca SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Japan su najavile zajedničke vojne vježbe u Indo-pacifiku 2025. godine, nekoliko dana nakon što su se pojavile informacije da se razmatra uključivanje Japana u AUKUS, grupu formiranu 2021. godine s ciljem da Australija nabavi podmornice na nuklearni pogon i napredno konvencionalno naoružanje. Širenje AUKUS-a na Japan upućuju samo na jedno – grupa služi američkom planu obuzdavanja Kine, u okviru „mreže“ (termin korišten od strane zvaničnika Bidenove administracije) saveznika u tom dijelu svijeta.
Dokaz tome je i prošlosedmično usvajanja paketa pomoći američkim saveznicima, od čega osam milijardi ide Tajvanu koji je ozbiljna vojna sila i vjerovatno najvažnija tačka spora sa Pekingom.
Okršaj koji se zahuktava
Kineske kalkulacije su jasnije i prostije, dijelom i zbog toga što trenutno u Južnom Kineskom moru i na Pacifiku mogu računati samo na Sjevernu Koreju i Rusiju. Ostali potencijalni kineski saveznici imaju malu moć i na njih Kina ozbiljno ne računa, osim na neka pacifička ostrva. Međutim, glavni kineski adut je njena neuporedivo veća vojna snaga u odnosu na susjede, čak i kada se radi o ekonomski razvijenim državama. Uz to, Kina računa na američki umor i zauzetost drugim dijelovima svijeta.
Bidenova administracija već gotovo četiri godine pokazuje da neće odustati. Biden je dva puta bio u Japanu, a posjetio je i Kambodžu, Indiju, Indoneziju, Južnu Koreju i Vijetnam. Potpredsjednica Kamala Harris je više puta posjetila Aziju nego bilo koji drugi kontinent, državni sekretar Antony Blinken je tokom mandata posjetio šest puta Japan, četiri puta Indoneziju i Indiju, tri puta Južnu Koreju, dva puta Australiju, Kambodžu, Vijetnam, Filipine, Tajland, a stigao je i do Papue Nove Gvineje, Tonge i Fidžija. Ovoliki interes američkih zvaničnika za ovaj dio svijeta pokazuje njegovu važnost, a posao im olakšava to što su tamo, na različite načine, Sjedinjene Države prisutne od Drugog svjetskog rata, kao i činjenica da se mnoge države boje rasta kineskog uticaja.
Koliko je taj dio svijeta važan za Washington, odnosno koliko je važan odnos prema Kini govori i Bidenova izjava da će odnosi Sjedinjenih Država i Kine obilježiti 21. stoljeće. A kako će ti odnosi izgledati možda opisuju riječi Bidena i njegove ministrice finansija Janet Yallen. Biden smatra da „konkurencija“ dvije sile „ne bi trebala preći u sukob“, a Yallen kaže da se da se grade dva ekonomska sistema, oko Sjedinjenih Država i Kine, koji nekad sarađuju, a nekad su rivali. Južno kinesko more je jedna od arena gdje će se isprobati dva ekonomka sistema, saradnja i rivlastvo.
Tekst je ranije objavljen na portalu pisjournal.net.