• Armin Sijamić

EU protiv Kine: Alternativa inicijativi „Pojas i put“

Ono o čemu se mjesecima razgovaralo i što je bilo najavljivano, jučer je objelodanjeno javnosti: Evropska unija usvojila je strategiju kojom Kini želi parirati na polju ekonomije i politike. Inicijativa „Global Gateway“ odgovor je EU na sve veću kinesku prisutnost širom svijeta. Iako se u dokumentu Kina ne pominje, niko nema sumnje da je čitav plan osmišljen kao odgovor na kinesku inicijativu „Pojas i put“.

Posljednjih godina Kina se snažno razvija na različitim poljima, a aktivnom ekonomskom politikom uvećava svoj politički uticaj širom svijeta. Decenije kineskog prisustva u Africi nije upalilo alarme na Zapadu, ali kada je 2013. godine Peking predstavio svoj plan globalnog širenja uticaja preko inicijative „Pojas i put“ na Zapadu se počelo govoriti o značaju i dometima tog kineskog ekonomskog i političkog poduhvata. Kineskim planom obuhvaćen je najveći dio zemalja Afrike i Azije, a krajnje tačke ekonomskog širenja bile bi evropske zemlje. Izgradnja infrastrukture, ulaganje u transport svih vrsta (posebno morske luke i željeznice), trgovina i krediti u osnovi su kineskog plana koji treba da bude proveden u najmanje 70 država i organizacija. Nakon toga, dolazio bi politički uticaj koji bi nekad bio rezultat obostrane koristi za Kinu i pojedine zemlje, a nekad bi bio rezultat nemogućnosti da se otplate krediti. Nakon toga dolazi politički uticaj, što je posljednjih godina očito.


Iako nema tačnih podataka o tome koliko je novca Kina planirala uložiti u svoju inicijativu, različiti izvori procjenjuju da se radi o vrijednosti između 1,5 i 4 triliona američkih dolara. U jučer usvojenom dokumentu stoji da će u projekat „Global Gateway“ biti uloženo 300 milijardi eura (oko 340 milijardi američkih dolara), što je nekoliko puta manje od onoga što je uložila Kina. Međutim, to bi u kombinaciji sa drugim projektima koje su pokrenule Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, zajedno sa članicama G7, moglo dostići pomenuti kineski iznos. Uzimajući u obzir politički uticaje koji Zapad ima, može se reći da je kineska incijativa „Pojas i put“ dobila ozbiljnog takmaca.


Šta nudi EU?


Pomenutom incijativom EU planira da ojača svoje pozicije širom svijeta, a to se posebno odnosi na Afriku, Aziju i Zapadni Balkan. Naime, planom je predviđeno da do 2027. godine EU stavi na raspolaganje 300 milijardi eura za izgradnju infrastrukture (javne i privatne), razvoj digitalne industrije, klimatske promjene, čistu energiju, obrazovanje, nauku, istraživanje i zdravlje, poštujući vrijednosti za koje se EU zalaže (demokratija, radnička prava, održivi razvoj). Gotovo polovicu predviđenog novca (145 milijardi) osiguraće evropske finansijske institucije, a ostatak privatni investitori. Cilj EU jeste suzbijanje kineskog uticaja i nametanje Brisela kao važnog centra odlučivanja. „Države koje imaju iskustva s kineskim ulaganjima i s nama znaju da smo drugačiji. Znaju da iza naših ulaganja ne postoje zamke i dugovi. Mi iza sebe imamo privatni sektor, što nije slučaj s Kinom“, objasnila je namjeru EU, predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen, dodajući da će sve investicije biti u skladu sa demokratskim i drugim vrijednostima koje zastupa Brisel.


Dakle, Evropska unija želi sklapati poslovne dogovore na drugačiji način od Kine. Svojim širenjem uticaja Kina je već došla u Evropu. Grčka, Kipar, Hrvatska, Srbija i Crna Gora samo su neke od zemalja gdje kineski uticaj raste shodno uplivu njenog kapitala. Upravo je to ono što brine Brisel i Zapad, a kao poseban primjer negativnog kineskog uticaja navodi se primjer Crne Gore koja već sada teško otplaćuje dug Kini za infrastrukturne radove, zatim Hrvatske koja je novcem iz evropskih fondova finansirala izgradnju Pelješkog mosta povjeravajući posao kineskoj kompaniji.


Nuđenje EU kao alternative za kineske investicije stoga se čini kao dobar plan, ali to ne znači da će biti lahko ostvariv upravo zbog činjenice da je Kina već izvršila upliv u pojedine zemlje članice unije. Opasnost za evropsku inicijativu jeste i činjenica da mnoge države EU, posebno one najveće među njima, imaju svoje partikularne interese i vrijedne poslove s Kinom. Međutim, planeri ovoga ambicioznog evropskog projekta računaju na SAD, Veliku Britaniju i zemlje koje su bliske Zapadu. Šta više, ne krije se činjenica da „Global Gateway“ računa na transatlantske veze sa inicijativama „Build Back Better World“ (B3W) i „Clean Green“ koje su pokrenule SAD i Velika Britanija u saradnji sa članicama G7 , a što je obznanjeno na summitu koji je održan u Škotskoj ove godine, jasno ističući da je cilj pariranje kineskoj inicijativi „Pojas i put“.


Američka veza


Ovakav plan Zapada do prije samo 18 mjeseci bio je teško zamisliv. Način na koji je američki predsjednik Donald Trump shvatao savezništva i šta je tražio od evropskih partnera bitno je ograničavao gotovo svaki zajednički napor. Nedostatak saradnje SAD i EU, Kina i Rusija su odlično koristili, a pojedini uspjesi su postignuti i na evropskom kontinentu. Dok je Trump još uvijek bio u Bijeloj kući, visoki evropski predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell je otvoreno razmatrao mogućnost da se EU opredjeli između Kine i SAD. Odabiranje Kine kao strateškog partnera EU, umjesto SAD, sigurno bi promijenilo karakter unije. Međutim, pobjedom Josepha Bidena u američkoj predsjedničkoj utrci takva razmatranja su potisnuta. Bidenov plan kooperativnog upravljanja svijetom, saradnje sa saveznicima prije svega na Zapadu, Evropskoj uniji otvorio je nove perspektive koje su se do sada pretočile u nekoliko konkretnih planova.


Pomenuta američka inicijativa „Build Back Better World“ teška je 1,75 triliona dolara i okrenuta je prije svega obnovi američke infrastrukture, zdravstvu, borbi protiv klimatskih promjena, obrazovanju, promjeni porezne politike i uslova stanovanja. Kao takva, uvezivanjem sa evropskim inicijativama, donosi novi kvalitet i nove veze zemalja uključenih u program. SAD i EU su usvajanje ovakvih dokumenata pravdali promjenama i poteškoćama koje je donio koronavirus. Američki izaslanici, promovišući B3W, proteklih mjeseci posjetili su Senegal, Ganu, Kolumbiju, Ekvador i Panamu s ciljem da se navedene zemlje uvjere da je američka ponuda za države u razvoju bolja od one koju nudi Kina, potpuno svjesni činjenice da je Washington tek krenuo u projekat koji Peking provodi već osam godina. Zatim, postoji bojazan da mnoge države neće moći ispuniti zahtjeve koje pred njih postavljaju SAD, poput ljudskih prava, fiskalne discipline i očuvanja okoliša.


Međutim, ovo je samo početak razvoja ove vrste projekata koje želi provesti Zapad, dok se u isto vrijeme zahuktava obuzdavanje Kine u Južnom kineskom moru i na Pacifiku. SAD imaju iskustvo u izgradnji infrastrukture i pomoći u obnovi različitih zemalja. Tako su, na primjer, poslije Drugog svjetskog rata, u okviru Marshallovog plana, zapadni dio Evrope podigli na noge, omogućujući daljni razvoj. Zatim, SAD računaju i na privatni sektor koji bi dao dodatni zamah ovoj ideji.


EU želi da ponudi alternativu


Godinama EU pokušava da se nametne kao važan globalni igrač koji može parirati SAD, Kini i Rusiji. Do sada je to teško išlo zbog različitih politika država članica, a kako stvari stoje to se ubrzo neće promijeniti. Međutim, činjenica da su SAD opet spremne „da vode“, kako je to formulisao Biden, Evropskoj uniji otvara prostor za čvršće istupanje na svjetsku političku pozornicu. Inicijativa „Global Gateway“ zbog toga ima posebnu važnost, budući da je uperena protiv kineske inicijative „Pojas i put“ koja je centralna tačka vanjske politike Pekinga. Takav hrabar korak je veoma rizičan za EU, ali Brisel je bio prinuđen da ga povuče. Kina je već ozbiljno ušla u evropske tokove, posebno kada se radi o Balkanu.


Priznanje američkih zavničnika da kasne za Kinom u ovoj oblasti dodatno osvjetljava poziciju EU suočenu sa snažnim kineskim prisustvom u nekoliko evropskih zemalja. Sama činjenica da sada postoji alternativa kineskom novcu za mnoge može biti važan podsticaj da se udalje od Kine i približe Briselu. To se posebno odnosi na opoziciju brojnim vladama širom Balkana koje svoje ekonomske veze sa Kinom pravdaju odsustvom alternative na Zapadu. Takav pristup sigurno može biti primamljiv i za neke vlade svjesne činjenice da je Brisel na gotovo svaki način bliži od Pekinga. Ali to nije garancija da će se stvari odvijati onako kako to EU želi, što pokazuje dosadašnji kineski upliv na kontinent.


Međutim, teško je neprimjetiti da se front protiv Kine sada prostire od Evrope do njenih granica i da će Peking imati velike probleme da se suoči sa Zapadom na različitim mjestima širom svijeta. Zaoštravanje odnosa na polju diplomatije, vojske, ekonomije prenosi se i na druge aspekte koji ulaze u ono što se naziva mehka moć (soft power) i u čemu je Zapad još uvijek superioran u odnosu na sve konkurente, a tome su sada dodane i „demokratske vrijednosti“ i zaštita okoliša, praćene bogatom finansijskom ponudom. Zato Kina nekim državama mora dati primamljive ponude drugačiji od dosadašnjih, ukoliko ne želi da bude potisnuta iz različitih dijelova svijeta. Autoritarnom kineskom vodstvu porazi takve vrste sigurno bi bili težak udarac. Ovakav novi pristup SAD i EU Kina možda može neko vrijeme da ignoriše u Africi i Aziji, ali na evropskom kontinentu sigurno ne.