Novi američko-izraelski napadi na Iran i Hezbollah: Pokušaj spriječavanja Teherana da diktira regionalna kretanja

Zadnjih desetak dana bombe ponovo padaju po Izraelu, Iranu i američkim bazama na Bliskom istoku, iako svijet očekuje dogovor Washingtona i Teherana koji bi imao pozitivne posljedice na veliki dio svjetske ekonomije i brojne bliskoistočne države.

Foto: Ilustracija

Nova razmjena vatre uslijedila je jer američki predsjednik Donald Trump nije mogao da privoli izraelskog premijera da se pridržava primirja koje se odnosi i na Liban, a što je ozvaničeno i od Pakistana kao posrednika u razgovorima Washingtona i Teherana.

Izraelska vojska izvela je zračne napade na Bejrut, uprkos prijetnji Teherana da će ako to urade Iran napasti Izrael, pa su iranski dronovi i rakete zasuli izraelsku teritoriju. Zatim je pred obalama Irana, u blizini Hormuškog moreuza, došlo do još jedne razmjene vatre između američkih i iranskih snaga, uz opravdanje obje strane da je takav potez odgovor na prethodni potez protivnika.

Na koncu, oboren je američki helikopter Apache kod obala Omana, što je navelo američku stranu da izvede brojne napade na mete u Iranu. Prema tvrdnjama Teherana, pogođen je i rezervoar za vodu i oko dvadeset hiljada ljudi ostalo je bez vode. Washington tvrdi da je gađao iranske radare i protivvazdušnu odbranu. Iran je istu noć odgovorio i žestoko napao američke baze u Bahreinu i Jordanu, tvrdeći da ih je pogodio. Američka vojska je tvrdila da je presrela iranske rakete i dronove.

Do mira upotrebom oružja

U samo nekoliko dana američka i iranska strana pokazali su spremnost za pregovore, ali i za rat, barem pred očima domaće i međunarodne javnosti. Od takvih poteza ni jedna strana nije bila spremna odustati niti jednog trenutka u proteklim mjesecima.

Ranija razmjena vatre u i oko Hormuškog moreuza mogla se gledati i kao popravljanje pozicija u pregovorima koji traju, jer je već odavno jasno da su zauzete pregovaračke pozicije rezultat vojnih (ne)uspjeha obje strane u ratu koji je trajao četrdesetak dana i koji je počeo zadnjeg dana februara, jer je to želio i tražio izraelski premijer Benjamin Netanyahu.

Ipak, pored sve volje iranske strane i dobrog dijela američke administracije da se dogovor postigne, stvari se ne odvijaju kako to oni žele. Jedna od glavnih prepreka da se dođe do američko-iranskog dogovora je Netanyahu. Mjesecima Netanyahu u Libanu napada položaje šiitskog Hezbollaha, ali i civilne mete i to ne krije. Štaviše, za to ima podršku nekih krugova na Zapadu.

Napadima na Liban Netanyahu provocira iranski odgovor i to je pitanje stalno na Trumpovom stolu, prisiljavajući američkog predsjednika da brani Izrael od iranskih napada, ili da napravi u ovom trenutku nezamislivo – okrene leđa Tel Avivu.

Pored toga, rat s Hezbollahom znači nastavak regionalnih tenzija i mogućnost nove eskalacije.

Ovom politikom prema Libanu, a u čemu mu pomaže američka administracija i neki libanski i arapski akteri, Netanyahu je američko-iransko primirje okončao na par dana.

Trump je, ipak, nakon razmjene udaraca s Iranom i odustajanja u četvrtak od najavljenih novih američkih napada, još jednom pokazao da želi završiti rat u kojem ne zna kako bi mogao pobijediti, a da to ne donese velike gubitke američkoj vojsci i američkom ugledu. Uz to, Sjedinjene Države imaju i druge planove i stratezi u Washingtonu ne žele potrošiti Trumpov mandat na borbu s Iranom i na saniranje posljedica tog rata.

Nova realnost treba verifikaciju

Američko-izraelski rat protiv Irana donio je promjene na Bliskom istoku. Rat koji se vodio i vodi u više država u jednom trenutku se sveo na pitanje kontrole nad Hormuškim moreuzom. Iran je stavljanjem moreuza pod svoju kontrolu uzdrmao regiju i svijet.

Iranska kontrola nad ovim strateški važnim moreuzom dovela je do promjene politike Ujedinjenih Arapskih Emirata i do dogovora sa zvaničnim Washingtonom o novoj vladi Iraka.

Iran se nije zadovoljio samo ovim. Napad na Izrael, nakon što su zvanični Tel Aviv javno upozorili da ne napada Bejrut, pokazala je novu dinamiku odnosa na Bliskom istoku.

Koliko god da su ti napadi bili (ne)uspješni Iran je pokazao da pretenduje na status regionalnog hegemona koji brani svoje saveznike, a što je uloga koju je sebi Izrael namijenio nakon što je u kratkom vremenu napadao na Palestinu, Liban, Siriju, Iran, Jemen, Irak, pa čak i Katar.

Iranski napad na najvažnijeg američkog saveznika na Bliskom istoku je poruka svima u regiji, a desio se dok Iran trpi gubitke u ratu iscrpljivanja sa Sjedinjenim Državama i dok za kratko vrijeme pokušava dogovoriti mirovne i druge sporazume s Washingtonom.

Posebnu važnost ovom manevru daje činjenica da je Teheran napao Izrael zbog treće države, u ovom slučaju Libana. Takav potez na Bliskom istoku dugo vremena bio je nezamisliv. Teheran se sada istovremeno nameće kao regionalni hegemon koji garantuje stabilnost i drži se postignutih dogovora te kao sila koja ruši postojeći poredak koji se oslanjao na američku vojnu i diplomatsku snagu i izraelsku nekažnjivost bez obzira šta njegova vlada napravi izvan granica svoje države.

Iranski napad na Izrael, zbog Libana, odjeknuo je širom Bliskog istoka. Teheran je tako pokazao da se drži svojih obećanja i da ima načine da ih provede, makar se radilo o ratu s Izraelom i Sjedinjenim Državama – dvije nuklearne sile sa superiornim zračnim snagama.

Mnogi nisu očekivali ovakav nastup Irana, posebno libanski oponenti Hezbollahu. Neki od njih, koji žele razoružati tu grupu, ostali su zatečeni iranskim napadom na Izrael, jer je Teheran koristio vojsku da štiti Liban, dok vojsku ove male arapske države vlada u Bejrutu, Washington i Tel Aviv spremaju za rat protiv Hezbollaha, žmireći na okupaciju juga države od strane izraelske vojske.

Ovakav ojačan Iran ne sviđa se ni Washingtonu, ni Tel Avivu ni mnogim arapskim državama. Ali, takav Iran je realnost koja je nastala nakon rata protiv te države. U pregovorima s Trumpom Iran sada traži takvo priznanje i od Washingtona i njegovih saveznika, rizikujući nastavak rata koji nikada nije do kraja predvidiv i čiji se tok može promijeniti.

Trump je jučer poručio da je naredio obustavu napada na Iran i da će se u narednim danima možda potpisati neki sporazum s Teheranom. Ipak, Trumpu se u ratu protiv Irana ne može vjerovati na riječ i izjava je možda data zbog drugih političkih i ekonomskim planova Bijele kuće. Međutim, i nova razmjena vatre s Iranom i novi najavljeni sporazum pokazuje da je Bliski istok istovremeno blizu i ratu i miru i da je za dogovor Washingtona i Teherana potrebno da neko napravi ustupke i protivničkoj strani prizna uspjehe na vojnom ili diplomatskom planu.

Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba

---