Povlačenje Sjedinjenih Američkih Država i njenih saveznika iz Afganistana otvorilo je mnogo više pitanja nego što je dalo odgovora. Prepuštanje Afganistana njenim stanovnicima, u ovom slučaju talibanima i njihovim saveznicima u regiji, prostor Centralne Azije ostavljen je regionalnim silama na upravljanje. Rusija je već jednom bezuspješno pokušala da uspostavi poredak u Afganistanu, a Kina očajnički treba stabilnost na svojim kopnenim granicama u trenucima kada Južno kinesko more i Pacifik postaju zona sukoba.
Nisu prošla ni tri mjeseca od kada su medije prepravile dramatične slike sa aerodroma u Kabulu. Nakon postignutog dogovora SAD i talibana o evakuciji, čak i dijela afganistanskog stanovništva, na aerodrom u Kabul su nagrnuli ljudi koji su željeli da pobjegnu iz zemlje u kojoj su talibani ponovo postali glavna snaga. Kačenje ljudi za krila aviona sigurno su slike koje ostaju urezane u sjećanje za sve one koji su to gledali. Međutim, već sada Afganistan nije glavna vijest u većini zemalja svijeta. Mediji često posjete na novu stvarnost pod talibanskom vlašću, kao i na humanitarnu katastrofu koja se sprema u toj zemlji u mjesecima koji dolaze, ali to je daleko od naslovnica koje su popunjene izvještavanjem o drugim krizama širom svijeta.
Takvo izvještavanje iz Afganistana ne znači da je stanje u toj zemlji stabilizovano, da su susjedi zadovoljni talibanskim ponašanjem, ili da se u toj zemlji, kao i na njenim granicama, ne dešavaju važni procesi koji mogu odrediti sudbinu Centralne Azije. Teroristički napadi na šiitske džamije već su zabrinule Iran. Rusija otvoreno prijeti vojnim odgovorom ukoliko se ugroze njene pozicije u regiji, dok zajedno sa Kinom pružaju ruku saradnje talibanima i svim drugim faktorima u regiji. U tim aktivnostima trenutno prednjači Peking, jer tamo znaju da bi nestabilan Afganistan mogao zapaliti regiju, a posebno kinesku provinciju Xinjiang, naseljenju od strane Ujgura, koja je predviđena kao logistička baza u kineskom političkom i ekonomskom projektu „Pojas i put“.
Kinesko pozicioniranje
Ranije smo na ovome mjestu pisali o tome šta je dovelo do američkog povlačenja iz Afganistana, kao i o tome da je ova azijska država postala briga Rusije i Kine. Posljednjih sedmica Kina svoju brigu za Afganistan ne može ni da sakrije. Pored diplomatskih kontakata sa talibanima, nuđenja pomoći i ekonomske saradnje, Peking se odlučio i na sigurnosne operacije. Krajem prošlog mjeseca iz Tadžikistana je saopšteno da je ta država pristala da na njenom teritoriju Kina finansira izgradnju „sigurnosne ispostave“, uz samu granicu sa Afganistanom. Prema saopštenom, to će biti obavještajni centar opremljen kineskom tehnologijom, smješten na planini Pamir, u provinciji Gorno-Badakhshan, kod sela Vakhon. Kina je za ovu namjenu izdovojila 8,5 miliona dolara, a prema različitim navodima biće izgrađeno desetak zgrada. Lokacija nije slučajno izabrana, budući da će se nalaziti uz najuži dio afganistanskog teritorija, stješnjenog između Tadžikistana i Pakistana, na putu ka čuvenom Wakhan koridoru koji povezuje Afganistan i Kinu.
Tadžikistan tvrdi da će ova baza pomoći toj zemlji da se izbori sa tadžikistanskim grupama koje djeluju sa afganistanske strane granice, o čemu će kasnije biti riječi, a Kina smatra da bi preko Tadžkistana ujgurski militanti mogli ući u Kinu. Tu zabrinutost je lično izrazio kineski predsjednik Xi Jinping.
Tadžikistan insistira da u ovom obavještajnom centru neće biti Kineza, ali da je ta država spremna na saradnju sa Pekingom. Međutim, instaliranje kineske opreme govori da će Kina biti veoma važna u radu ove baze, a neke od mogućnosti kineskih stručnjaka u polju ovakvih tehnologija vidjeli smo nedavno na Kubi. Kina i Tadžikistan imaju sigurnosnu saradnju već petnaestak godina, kako kroz Šangajsku organizaciju za saradnju tako i kroz bilaterlane dogovore. Pojedini mediji sa Zapada su pisali, pozivajući se na neimenovane izvore, da je Tadžikistan tajnim sporazumom dozvolio Kini izgradnju između 30 i 40 baza na svom teritoriju, a uz samu granicu sa Afganistanom. Međutim, ono što već postoji je vojna baza Shaymak u Tadžikistanu, smještena gotovo na tromeđi pomenute zemlje, Afganistana i Kine. Mediji su također pisali da će Tadžikistan upravljanje tom bazom predati Kini u zamjenu za ekonomsku pomoć, iako već godinama Peking pomaže rad te baze i vojnika koji djeluju u pograničnom prostoru.
Saradnju Tadžikistana sa Kinom, posebno po pitanju Ujgura, mnogi su ocijenili kao saučesništvo u kineskom zločinu protiv toga naroda. Naime, Tadžikistan je , između ostalog, isporučio oko tri hiljade Ujgura Kini.
Strah u Dushanbeu
Ovakav kineski upliv u Tadžikistan nije iznenađenje. U Tadžikistanu, koji zauzima površinu približno dva puta veću od Irske sa nešto malo manje od deset miliona stanovnika, smatraju da im stabilnost mogu donijeti Rusija i prije svih Kina, kada je već jasno da su SAD taj prostor napustile. Na 1 300 kilometara dugoj granici sa Afganistanom nije moguće uspostaviti efektivnu kontrolu bez pomoći veće države. Predsjednik države Emomali Rahmon upravlja ovom državom od 1992. godine, a posljednjih mjeseci kod njega se sigurno budi nelagoda i strah zbog razvoja odnosa u Afganistanu. Naime, ovladavanjem sjevernim dijelom zemlje, odnosno teritorijem uz granicu sa Tadžikistanom, talibani su komandu nad tim područjem predali Mahdiju Arsalonu, vođi organizacije Jamaat Ansarullah, poznatije kao „Tadžikistanski talibani“. Ova organizacije je proglašena kao teroristička u Tadžikistanu, a njen vođa Mahdi Arsalon (pravo ime mu je Muhammad Sharifov i ima 25 godina) želi Rahmona zbaciti sa vlasti. Ruski mediji su pisali da savezništvo Tadžika i talibana plaši Dushanbe, a Rusija je obećala vojno zaštititi Tadžikistan ukoliko budu napadnuti.
Rahmon nije priznao talibansku vladu, što je njegovu poziciju kod talibana i saveznika dodatno pogoršalo. Talibani su odbacili tvrdnje Rahmona da će Afganistan biti korišten kao baza za napade na Tadžikistan i da su svojim borcima zabranili da pucaju na afganistanske snage koje su ovo ljeto prebjegle preko granice. Međutim, izvještaji sa terena govore drugačije i jasno je da su borci grupe Jammat Ansarullah učestovali u borbama u Afganistanu protiv Amerikanaca i tadašnje vojske odane vlastima u Kabulu. Tadžikistanske službe su neke svoje državljanje, zahvaljujući snimcima iz Afganistana, identifikovali, ali su i dalje njihovi dometi i način rada tajna. Ono što se zna je da grupa postoji od 2010. godine i da ju je osnovao Amriddin Tabarov od ostataka snaga koje su ratovale u Tadžikistanu od 1992. do 1997. godine, u namjeri da sa vlasti zbace Rahmona. Tabarov je ubijen 2015. godine od strane afganistanske vojske, ali je očigledno da je ova grupa preživjela.
Tadžici čine, prema različitim procjenama, od 20 do 40 procenata stanovništva četrdesetmilionskog Afganistana i gotovo dvostruko ih je više nego u Tadžikistanu gdje ih ima oko 7 miliona. Rahmonova briga za stanje tadžikistanskog naroda u Afganistanu talibani su više puta ocijenili kao mješanje u njihove unutrašnje stvari. Međutim, Tadžikistan se mora baviti grupom koja je povezana sa talibanima, Al-Qaidom, Islamskim pokretom Uzbekistana (dio ISIL-a od 2015. godine) i drugim grupama poput ISIL Khorasan (ISIL-K), a vjerovatno i sa Turkistanskom islamskom partijom koju sačinjavaju Ujguri kojih se Peking najviše pribojava.
Kina mora preuzeti odgovornost
Pored pobrojanih grupa u Afganistanu i Centralnoj Aziji djeluju i druge. Njihove veze i odnosi su često zamršeni i teško razumljivi za posmatrače. ISIL-K se bori protiv talibana i ima dobre veze sa ujgurskim grupama koje su često bile saveznik talibana u borbama protiv SAD i afganistanske vojske. Stoga, kineski pokušaj da dobrim vezama sa talibanima osiguraju da će biti pošteđeni napada od ovih grupa nisu garancija koja može zadovoljiti veliku silu kao što je Kina. Kinesko prisustvo u Tadžikistanu sigurno je dočekano od talibana kao akt nepovjerenja, a to je samo dio neprijateljstava i rivalstava u regiji koje su SAD godinama u određenoj mjeri kontrolisale zbog zajedničke „borbe protiv terorizma“, odnosno talibana i kasnije ISIL-a.
Koliko je ova regija zapaljiva pomenimo da je ljetos Rahmon izveo 20 hiljada vojnika na granicu sa Afganistanom, a da je stotine hiljada ljudi stavio u pripravnost. Malo prije toga, tačnije polovinom aprila, u sukobima zbog vode između Tadžikistana i Kirgistana najmanje 13 osoba je ubijeno. Tadžikistanska eksklava Vorukh, okružena kirgistanskom teritorijom često je izvor napetosti. Zatim je Rusija organizovala vojne vježbe sa Uzbekistanom i Tadžikistanom vježbajući odbranu od talibanskih napada, a Abdul Rashid Dostum i Atta Mohammad Nur sa svojom vojskom iz Afganistana pobjegli u Uzbekistan. Dostum koji se borio protiv talibana decenijama pobjegao je iz Afganistana, a Nur je tvrdio da su oni izdani i da su trebali biti zarobljeni. Poslije ulaska talibana u Kabul, ISIL-K je izvršio nekoliko napada na civile, ciljajući i sunite i šiite. Talibani su borbe nastavili širom zemlje da slome otpor neposlušnih grupa, a u zemlju su se vratili najvažniji autoriteti ovoga pokreta. Sve ovo, kao i mnogo toga drugog, odigralo se za samo šest mjeseci.
Pored ovoga, navedimo da su Ujedinjene nacije u svom izvještaju iz juna ove godine procijenile da u Afganistanu djeluje preko deset hiljada stranih boraca koji potiču iz okolnih država Centralne Azije. Najveći broj njih je dio talibana ili ISIL-a. Pored toga, hiljade boraca iz Sirije i Iraka se vratilo svojim kućama u Centralnoj Aziji i na koncu u Afganistanu i Pakistanu djeluje poznata i moćna mreža „Haqqani“ koja ima između četiri i petnaest hiljada boraca.
Pored prisustva SAD i saveznika, afganistanskih službi i saradnje sa okolnim državama, grupe koje djeluju u Afganistanu i Pakistanu su od 2008. do 2018. godine samo u Kazahstanu, Tadžikistanu i Kirgistanu izvele 19 terorističkih napada sa bilansom od 138 mrtvih. Zbog toga smanjeno američko prisustvo u regiji ne raduje nikoga, osim one koji žele da sruše postojeći poredak. Plemenske, etničke i vjerske veze taj poredak mogu ojačati ili znatno oslabiti.
U ovakvom okruženju Kina želi razvijati ekonomske veze i želi izgraditi autoputeve, gasovode i željeznice prema ostatku Azije i dalje prema Evropi. Svima je jasno da je ekonomski razvoj moguć jedino ako na tom teritoriju nema rata. Kineski projekat „Pojas i put“ tako je dobio ozbiljnu prepreku na samoj granici zemlje pokretača.
Konflikti: Rješavanje ili upravljanje
Iz manjeg dijela centralnoazijskog mozaika kojeg smo prethodno spomenuli vidi se koliko je težak zadatak koji imaju Rusija, Iran i prije svih Kina da sačuvaju mir i stabilnost u regiji, čak iako to znači saradnja sa talibanima koji također imaju svoje neprijatelje, koji kao grupa nisu pod jednom komandom zbog različitih ograničenja i karakteristika pokreta. Odlazak SAD iz Afganistana zbog toga nije u potpunosti pozitivna vijest za Peking, jer je Washington značajno doprinosio stabilnosti u regiji. Povlačenje najveće svjetske sile, naviknute na upravljanje različitim konfliktima širom svijeta, ostavlja Kinu u ulozi koju nije navikla da igra. Naime, velika kineska armija nema iskustvo u borbi kakvo ima američka vojska, što je sigurno otežavajući faktor za Peking. Također, kineske obavještajne službe nemaju domet kao američke.
Zbog svega navedenog kineska strategija u Centralnoj Aziji neće biti lahko sprovodiva, posebno zbog činjenice da bilo kakav dogovor sa talibanima ne znači i dogovor sa ISIL-K, ujgurskim, ili drugim grupama. U takvim okolnostima teško je dolaziti do konačnih rješenja, pa je logičnije okrenuti se upravljanju silnim konfliktima i krizama u Centralnoj Aziji. Iz završnog računa kojeg je američka vlast podnijela svojim građanima očito je da to jako puno košta.