Sporazumom kojeg su prije nekoliko dana potpisali predsjednik Rusije Vladimir Putin, predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev i armenski premijer Nikol Pashinyan sukobi u Nagorno Karabakhu i u drugim dijelovima Azerbejdžana su privremno okončani. Iako se činilo, na početku, da se vodi još jedan totalni rat između armenske i azerbejdžanske strane, sada je jasno da je postojao scenarij kako okončati sukob, a da je ključni akter bio premijer Pashinyan. Stepen njegovog (ne)snalaženja u sukobu odredio je pravac kretanja ovoga sukoba koji je sada po mnogo čemu sličan sirijskom Idlibu.
Sedmicama u Armeniji riječima „izdaja“ i "kapitulacija" kvalifikuje se djelovanje tamošnjeg premijera Pashinyana. Da li je Pashinyan zaista namjero izdao armenske interese, u ovom slučaju izgubio rat protiv Azerbejdžana, ili se radi o njegovom nesnalaženju u složenim geopolitičkim kalkulacijama sila prisutnih na Kavkazu, ostaje otvoreno pitanje. Međutim, sa sigurnošću se može reći da je Pashinyan, rečeno sportskom terminologijom, pojedinac koji je odlučio ishod posljednjeg sukoba. Da li će to historija jednog dana ocijeniti kao historijski doprinos, za sada nema odgovora, ali je jasno da će se u politici na Kavkazu od novembra 2020. godine govoriti u terminima prije i poslije sporazuma iz Rusije.
Rat koji to nije?
Prije nego počnemo govoriti o ulozi Pashinyana u događajima koji su se odvijali zadnjih nekoliko sedmica u Armeniji i Azerbejdžanu, važno je napomenuti nekoliko stvari o tome ko je današnji armenski premijer. Naravno, taj dio biografije nužno nije determinisao njegovo ponašanje u konfliktu, ali je važan da bi se stekao dublji uvid u situaciji u tom dijelu svijeta. Nikol Pahinyan, bivši armenski novinar vlast je preuzeo u maju 2018. godine, nakon protesta protiv tadašnje proruske vlade u Jerevanu. Pashinyan se nalazio na čelu protesta koji su neki autori opisali kao jednu od mnogobrojnih „šarenih revolucija“ koje je pomogao Zapad.
Iako je agenda demonstranata zvučala kao napisana na Zapadu (distanciranje od Rusije, približavanje Evropskoj uniji, bolji odnosi sa susjedima, borba protiv korupcije i sl.), ta agenda bez problema bi se mogla pripisati i armenskim nacionalistima, jer Armenija je siromašna država koja ubrzano gubi stanovništvo dok u isto vrijeme elita postaje sve bogatija. Odanost Moskvi tadašnjih vlasti bila je nešto protiv čega se Pashinyan grčevito borio, iako je u Armeniji stacionirana ruska vojska koja, između ostalog, doslovno štiti Armeniju od toga da ih Azerbjedžan ne potuče do nogu. Pashinyan je došao na vlast uz negodovanje Moskve, ali daleko od toga da je Moskva ovaj važan dio svijeta u svojim geopolitičkim planovima ostavila političkom amateru. Pregovori u Moskvi su pokazali da je Rusija pažljivo pratila svaki potez Armenije, Azerbejdžana, Turske i Izraela i smišljala plan koji jedino oni mogu provesti na Kavkazu u ovome trenutku.
Dugogodišnji problem Nagorno Karabakha sačekao je i ovoga armenskog zvaničnika i morao se nositi s njim. Izbijanjem novih sukoba u toj spornoj regiji Pashinyan je zauzeo veoma čudnu poziciju. Naime, na žestoke napade Azerbejdžana na armenske položaje u Nagorno Karabakhu Pashinyan odgovara kao da je želio da sukob izgubi, a da broj poginulih mladih ljudi dosegne nekoliko hiljada u samo mjesec dana. Lokalno armensko stanovništvo iz Nagorno Karabkha je mobilisano na front, a kao pomoć iz Armenije upućeni su dobrovoljci. U tom Pashinyanovom igrokazu stvari su postale tragikomične, pa se u jednom trenutku među dobrovoljcima pojavila i njegova supruga koja je se preko društevnih mreža javljala sa ratišta, slikajući se u vojnim uniformama.
Armenska opozicija, kao i dio ruskog establišmenta u medijima i politici, od Pashinyana su tražili da u Nagorno Karabakh uputi regularnu armensku vojsku koja je preglomazna i skupa za tu malu i siromašnu državu. Pashinyan je na kritike odgovarao da Rusija neće da pomogne Armeniju, iako je ta država članica vojnog saveza kojeg predvodi Rusija. Naime, napad na jednu članicu Organizacije za kolektivnnu sigurnost i saradnju (ODKB), a koju pored Rusije i Armenije čine Kazahstan, Bjelorusija, Kirgistan i Tadžikistan, znači napad na svaku od njih. Iz Rusije, čak iz samog državnog vrha, saopšteno je da Rusija ne može da se uključi u sukob u Narogno Karabakhu jer je to dio Azerbejdžana i da Armenija nije napadnuta. Opozicija je onda tražila da Pashinyan prizna Nagorno Karabakh kao dio Armenije i tako dobije rusku podršku, ali on je to odbio. Na kraju, Pashinyan nije ni priznao tu teritoriju kao nezavisnu državu, baš kao što to nisu uradili niti njegovi prethodnici na toj poziciji. Oni koji su posvećeni vojnim analizama pitali su zašto armenska vojska ne napadne Nakhchivan, koji je odsječen od ostatka Azerbejdžana, a da se zauzvrat zahtjeva prestanak napada na Nagorno Karabakh. Pashinyan nije razmišljao na taj način.
Posljednjih dana opozicija traži njegovu ostavku i naziva ga izdajnikom, a i pojedini bivši armenski zvaničnici izražavaju neslaganje sa njegovom politikom.
Pogrešan čovjek na pogrešnom mjestu?
Ovu neodlučnost, ili možda odlučan plan Pashinyana koji se (ni)je ostvario u potpunosti, Azerbejdžan je žestoko kaznio i munjevitom vojnom operacijom vratio pod kontrolu veliki dio svoje međunarodno priznate teritorije. Dogovor iz Rusije predviđa da će u narednim sedmicama Baku pod svoju kontrolu dobiti i nove teritorije bez borbe. U konačnici je to navelo predsjednika Aliyeva da proglasi pobjedu u ratu. Sporazumom je, barem prema zvaničnim reakcijama, zadvoljna i Turska koja je snažno podržala Azerbejdžan na sve načine, a posebno ustupanjem naprednih dronova koji su nanijeli najveće gubitke protivničkoj strani.
Izrael je također pomogao Azerbejdžan prodajom svojih dronova, a da li će ta pomoć sada biti dodatno naplaćena i da li će Izrael imati dodatne zahtjeve prema Bakuu brine i Iran koji je upozorio Azerbejdžan, ali i Armeniju, da neće dozvoliti nikakve izraelske baze uz svoju granicu. Ranije se Azerbejdžan pominjao kao moguća početna tačka za izraelski napad na Iran, a da se odatle može voditi i obavještajni i medijski rat protiv Teherana nije tajna. Naime, u Iranu živi dvostruko više Azera nego u Azerbejdžanu i to u lošijim uslovima od onih u matičnoj državi. Takva opcija u podrivanju Irana sigurno bi naišla na podršku na mnogo adresa na Zapadu. O posljednjim dešavanjima u Nagorno Karabkhu Izrael se nije pretjerano oglašavao, a Pashinyan je izražavao čuđenje kako jevrejska država nakon holokausta može podržati rat protiv Armenaca koji su bili žrtve genocida.
Nakon što su četiri sedmice rata odnijele nekoliko hiljada žrtava na obje strane, a najveći broj njih su mladi vojnici i dobrovoljci, Pashinyan je pristao da potpiše sporazum koji je, čini se, bio ranije napisan ili u hodu ograničeno mijenjan, a prema kome Armenija dobija malo toga, Azerbejdžan malo više, dok Rusija i Turska najviše. Naime, Armenija je morala vratiti Azerbejdžanu dosta teritorija (dio Nagorno Karabakha i najveći dio azerbejdžanske teritorije koje su zauzeli u ratu tokom devedesetih godina), koridor prema Stepanakertu (glavni grad Nagorno Karabakha) kontrolisaće Rusija, a biće uspostavljen koridor kroz Armeniju kako bi se povezao azerbejdžanski Nakhchivan sa ostatkom matične države. Pashinyan je sporazum opisao kao „jako težak“ za njegovu zemlju i dodao da „ovo nije pobjeda, ali neće biti ni poraz“ u „početku nove ere nacionalnog jedinstva“ za sve Armence. Nakon ovoga sporazuma u Jerevanu su građani izašli na ulice, pa čak i provalili u stan kojeg koristi Pashinyan, koji je u tom trenutku bio u Rusiji, a supruga raspoređena na frontu. Opozicija je tražila ostavku, a narod poručivao da se desila „izdaja“. Pashinyana očekuju izbori, a ono malo pozicija što je zadržao u Nagorno Karabakhu zavisi od Rusije koju je želio potisnuti iz Armenije.
Ruske mape
Azerbejdžan, posebno predsjednik Aliyev, može biti puno zadovoljniji ishodom rata. Kao iskusan političar iskoristio je za njega povoljan momenat i vratio veliki dio teritorije svojoj državi, podigao svoju popularnost u zemlji i poslao narodu jasnu poruku da njegova politka može donijeti i konačnu pobjedu. Podsjetimo, Aliyev vlada Azerbejdžanom već 17 godina i na toj poziciji je naslijedio svoga oca Heydara koji je nezavisnom državom vladao 10 godina, a prije toga u Sovjetskom Savezu je zauzimao važne pozicije gotovo 25 godina. Pored snažnog ekonomskog razvoja koji je doživio Azerbejdžan pod vlašću Ilhama Aliyeva, sada u svoje uspjehe predsjednik može upisati i dobijeni rat.
Međutim, ta dobijena bitka na bojnom polju mogla bi postati omča oko vrata Aliyevu, ili barem otežavajući faktor za njegovu državu. Naime, po ovome sporazumu ruski vojnici će biti raspoređeni na posmatračka mjesta između dvije zaraćene strane i tu će ostati pet godina, a mandat će im biti automatski produžen za još pet godina „osim ako jedna od strana ne zatraži da se ova klauzula ukine šest mjesci prije isteka tekućeg mandata.“ Sporazumom će biti raspoređeno „1960 ruskih vojnika, 90 borbenih vozila i 380 motornih vozila i specijalna oprema“, a veliki dio njih na teritoriji samog Azerbejdžana.
Praktično, ruska vojska je dobila dozvolu da napravi svoje baze na teritoriji Azerbejdžana, a što može biti velika opasnost za tu zemlju. Iskustvo iz Sirije, pa i Iraka, Moldavije i Afganistana, govori da se jedna sila teško odlučuje za povlačenje iz druge države osim ako ne doživi vojni poraz. Osiguravanje koridora prema Nakhchivanu interes je i Azerbejdžana i nakon pet godina teško da će zatražiti odlazak Rusa. U konačnici, Rusi mogu odbiti da odu iz te države, baš kao što velike sile odbijaju da odu iz mnogih država. Ako se to desi, Azerbejdžan nema načina da ih potisne. To dalje znači da bi armenski entitet, priznat sporazumom tri države, unutar Azerbejdžana mogao opstati pod ruskom zaštitom onoliko dugo koliko to Moskva želi. Napad na ruske pozicije sigurno bi dobio odgovor, a to ne bi uključivao nikakvo slanje dobrovoljaca kao što je to uradio Pashinyan.
Garancija da se to neće desiti, vjerovatno smatraju u Bakuu, jeste i tursko prisustvo. Iako se u dogovoru iz Rusije nigdje ne pominje Turska, ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov je saopštio da će Turska nadgledati implementaciju dogovora putem dronova, a kasnije su iz Azerbejdžana saopštili da će se turska vojska rasporediti i na terenu. To je potvrdio i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Moskva i Ankara već su uspostavili zajednički centar za monitoring prekida vatre. Na ovaj način Turska je još dalje prodrla na Kavkaz i pokazala da sa Rusijom može upostaviti različite dogovore. Sličnim dogovorom u Siriji, kojeg su postigle Rusija, Iran i Turska, u provincijama Idlib i Hama raspoređeni su vojnici ove tri države kako bi osigurali prekid ratnih dejstava i omogućili slobodu kretanja i trgovine. Čini se da je Pashinyanova politika dovela do toga da je Nagorno Karabakh, ali i dio Armenije uz koridor prema Nakhchivanu, postao drugi Idlib, ali sa zamijenjenim ulogama. Naime, u Siriji centralnu i međunarodnu vlast podržava Moskva, a pobunjenike Turska, dok u Azerbejdžanu Turska stoji uz međunarodno priznatu vlast, a Rusi uz pobunjenike. Ovakav razvoj situacije je idealan za daljnu saradnju Rusije i Turske, ali i za njihovu trgovinu. Promjenom administracije u Washingtonu i najavljenim jačanjem NATO saveza, Turska bi se Sjedinjenim Američkim Državama mogla nametnuti kao nezamjenljiv faktor u politici prema Kavkazu, a prema kojem NATO godinama pokazuje veliki interes.
Sve ovo se desilo u vremenu američkih predsjedničkih izbora, pa SAD nisu snažnije mogle biti uključene u ovaj sukob i kasniji dogovor, a pitanje je kakve bi poteze povukao Donald Trump u regiji koje je toliko osjetljiva na velike promjene. Francuska je pokušavala da smiri situaciju, ali bezuspješno. Pashinyan je godinama bezuspješno tražio saveznike na Zapadu, pa nikakva velika pomoć mu nije pružena tokom posljednjeg sukoba.
Prema reakcijama Irana, kako smo ranije naveli, čini se da ni oni nisu u dovoljnoj mjeri bili uključeni u dogovor svojih susjeda, a da li će kasnije biti uključeni u implementaciju mjera nije poznato. Koridor između Nakhchivana i ostatka Azerbejdžana Iran za sada izostavlja kao moguću opciju za kopneno povezivanja dijelova susjedne države. Stoga, svi pogledi su upereni ka Moskvi i Ankari, mada Rusija vjerovatno nije sretna s ovim razvojem situacije. Rusija je decenijama dominantna sila u ovome dijelu svijeta, ali se čini da je ovaj put mjesto pored sebe morala ostaviti za Tursku. Odlučna turska politika i snažna podrška Azerbejdžanu, koji je pobjeđivao u ratu, natjerala je Moskvu na sporazum koji računa sa turskim interesima.
Nastavak sukoba
Postignuti dogovor Armenije i Azerbejdžana, pod pokroviteljstvom i tutorstvom Rusije i uz uvažavanje turskih interesa, nije konačan kraj nedaća i sukoba. Štaviše, može biti dodatni razlog za daljnje sukobe zbog, recimo, nepravde na koju se može pozvati neka od strana. Dogovor može biti dobra početna tačka za daljnje pregovore i rješavanje problema, ali može biti i značajna kočnica. Uplitanjem dvije sile, Turske i Rusije, taj problem može biti još više udaljen od lokalnih aktera, pa i mjesto političke trgovine. Ovakav slučaj imamo u Siriji gdje rat traje već deset godina, a kraj sukoba još nije ni blizu. Pitanje Idliba, zatim pozicija sirijskih Kurda, iranski uticaj u Damasku, američko povlačenje iz Sirije i napadi iz Izraela samo su dio sirijske svakodnevnice, iako su mnogi progalasili kraj rata u Siriji. Preciznije rečeno, Rusija nije u stanju Siriji donijeti konačan mir. Sličan scenarij, čini se, desiće se narednih godina i u Nagorno Karabakhu, a glavni krivac za to je Nikol Pashinyan.
Ako je Pasinyan imao namjeru da okonča pitanje Nagorno Karabkha onda su bolja opcija pregovori bez rata. A ako je već bio zatečen sukobom i političkim igrama velikih sila, onda se barem trebao povući ili mandat dati na raspolaganje državnom parlamentu. Šta god da je bio plan Pasinyana, čini se, nije uspio. Rusija je dodatno ojačala svoje pozicije u Armeniji i Azerbejdžanu, Turska je ojačala svoje pozicije također, Azerbejdžan slavi pobjedu svoje vojske i vraćanje dijela teritorija, a Armeniji ostaje da zbraja gubitke i da se kreće u začaranom krugu borbe protiv ruskog uticaja, dok u isto vrijeme traži da Moskva bude njihov zaštitinik. Pashinyan očito nije bio sposoban presjeći taj začarani krug.
Comments