U posljednjih nekoliko godina hrvatski mediji pišu o namjeri vlasti u toj državi da ojačaju svoje zračne snage. Hrvatska vlada je u proteklom periodu razgovarala sa ponuđačima iz Sjedinjenih Američkih Država, Švedske, Izraela i Francuske. Prihvaćena je francuska ponuda što je odličan politički potez službenog Zagreba.
Nekoliko godina, u najsiromašnijem dijelu Evrope, traju priče o modernizaciji armija država bivše Jugoslavije. U toj priči prednjače Srbija i Hrvatska, ali čini se da slične ideje podržavaju i građani drugih država nastalih poslije raspada Jugoslavije. Ratne rane još uvijek su svježe, a posljedice razaranja država i društava su još uvijek svakodnevnica. U tim okolnostima kupovina oružja za vlast je politički isplativa i zbog toga se taj narativ produžava što je duže moguće, jer osim pozitivnih reakcija velikog broja građana donosi i priliku da se prikrije sve ono što je loše u toj državi.
Bez obzira na političke akrobacije vladajućih elita ta kupovina je potrebna, budući da te države imaju, uglavnom, zastarjelu vojnu tehniku naslijeđenu od bivše države ili dobijenu u donacijama. Tako se nabavka, na primjer polovnih borbenih aviona, u ovom dijelu svijeta predstavlja kao značajna modernizacija vojske, iako je to suštinski pokušaj da se uhvati korak sa svijetom u kome se tehnologija razvija nevjerovatnom brzinom. Na primjer, Grčka ima više modernih aviona, brodova i tenkova nego sve države bivše Jugoslavije zajedno. Odatle su siromašne balkanske države, čiji vanjski dug raste dok broj mladog stanovništva ubrzano opada, osuđene na polovne avione ili na samo nekoliko sistema protivzračne odbrane.
Takve okolnosti koriste velike sile koje su spremne, za velike novce ili određene dogovore u polju ekonomije, prodati ono što ne žele više koristiti. Politička dezorijentacija Srbije i pokušaj da u isto vrijeme imaju dobre odnose sa Zapadom, Rusijom i Kinom dovelo je do toga da ta država oružje nabavlja sa svih strana i onoliko koliko se to može, dok je pozicija Hrvatske u mnogome lakša budući da je ta država članica NATO saveza i Evropske unije. Stručnjaci su upozoravali da srbijanska kupovina oružja od svih geopolitičkih tabora znači značajne probleme i samoj vojsci Srbije da te sisteme uveže u jednu cijelinu kojom se može efektivno upravljati, ali to nije naišlo na podršku ni kod javnosti koja nabavku oružja vidi kao prioritet u odnosu na sve probleme u državi.
Pariz se ipak pita
Završetkom rata na Kosovu francuski angažman u regiji se smanjivao iz godine u godinu, ili barem postajao je manje vidljiv. Ovaj dio Evrope u to vrijeme bio je mjesto na kome su se ukrštavali interesi SAD, Rusije, Turske i Evropske unije koju je u najvećoj mjeri „zastupala“ Njemačka. Najveća evropska ekonomija i nova domovina za milione iseljenika iz bivše Jugoslavije pokušavala je voditi političke i ekonomske procese, nudeći kao krajnju nagradu članstvo u Evropskoj uniji. Međutim, već je svima jasno da mnogi politički akteri Balkana ne žele članstvo svoje zemlje u EU i uređen sistem spreman da se odupre korupciji. Tako je njemačka politika prema ovome dijelu svijeta značajno ograničena, a druge sile su pokušale da ostvare svoje interese.
Gomila problema koje ima sama EU natjerala je francuskog predsjednika Emmanuela Macrona da zauzme stav da nema proširenja unije, čime je politika Brisela prema Balkanu dobila dodatno ograničenje. Izlaskom Velike Britanije iz EU Francuska je sa Njemačkom postala centralna snaga unije i shodno tome pokazala je povećan interes za Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Sjeverenu Makedoniju, Kosovo i Albaniju kao aspirante za članstvo u EU, budući da je to jedini teritorij gdje se unija može proširiti narednih godina, potpuno svjesni da od članstva Ukrajine ili Turske u doglednoj budućnosti nema ništa.
Rukovodstvo Srbije i Hrvatske shvatilo je da bez podrške Pariza, baš kao i bez podrške Berlina, svaka politike prema EU je osuđena na propast. U konkretnom slučaju, Hrvatska treba podršku Francuske da postane članica eurozone i Šengenske zone te da dobije više sredstava iz zajedničke kase u Briselu u vremenu koje dolazi, a Srbija treba Francusku u svojoj namjeri da se približi EU, što djeluje kao naučna fantastika ako se uzme u obzir stanje pravosuđa u Srbiji, sloboda medija i srdačne veze zvaničnog Beograda sa Rusijom i Kinom. To je jasno rekao i sam Macron, obraćajući se Konferenciji o sigurnosti u Minhenu u februaru prošle godine. Tada je poručio da sve što se dešava u Srbiji određuju Rusija i Kina. Šest mjeseci prije toga Macron je posjetio Srbiju i toj državi prodao protivvazdušne sisteme Mistral 3. Iako se radi samo o 18 sistema sa više nego skromnih 50 raketa, poruka je bila jasna: Srbija želi ka EU, a Francuska otvara vrata Brisela za Srbiju.
Rafale avioni za Hrvatsku
Kako smo već spomenuli Hrvatska se u konačnici odlučila za francusku ponudu i za 12 polovnih aviona Rafale F3-R od čega je deset jednosjeda i dva dvosjeda. To će koštati Hrvatsku, zajedno sa obukom pilota i naoružanjem, čak 999 miliona eura. Nema sumnje da se radi o odličnim avionima, o čijim specifikacija detaljno pišu hrvatski mediji. Njihovom isporukom Hrvatska će imati snažnu avijaciju s kojom se u ovom dijelu Evrope mogu porediti samo nekoliko država koje su puno veće od Hrvatske. Pored velike podrške Andreju Plenkoviću za ovu kupovinu, mnogi su u Hrvatskoj izrazili negodovanje. Njihovi argumenti su visoka cijena aviona i pitanje da li ih Hrvatska uopšte treba. Argument da se taj novac mogao utrošiti na bolji način sigurno je vrijedan razmatranja, budući da se Hrvatska nalazi u teškoj ekonomskoj situaciji zbog smanjenog broja turista te zbog zemljotresa koji su pogodili Zagreb i Baniju nanoseći ogromne štete koje država treba sanirati.
Međutim, Plenković je očigledno imao i ovu računicu. Naime, ovom kupovinom Hrvatska će prvi put dostići 2 posto BDP-a izdvojenog za sektor odbrane, a što je obaveza zemalja članica NATO saveza i na čemu je posebno insistirao bivši američki predsjednik Donald Trump. To je potvrdio i sam Plenković, naglašavajući da će njegova zemlja dobiti „moćno strateško sredstvo odvraćanja za sljedećih 30 do 40 godina“, što je poruka koja je poslana javnosti koja godinama traži od vlasti da Hrvatska slijedi primjer Srbije i ojača svoju vojsku.
Tvrdnja da će ovi avioni biti sredstvo odvraćanja za tri ili četiri desetljeća, kako to Plenković kaže, teško da može biti tačna u vremenu napretka tehnologije i razvijanja borbenih sistema kakve svijet nije vidio. Ali to je za Plenkovića manje važno. Kupovinom aviona od Francuske uspio je u nekoliko stvari. Prije svega, pozicije svoje države približio je zvaničnom Parizu i milijarda eura koje će siromašna Hrvatska isplatiti bogatoj Francuskoj važna je stavka u međusobnim odnosima u budućnosti. Pored decenijskog vezivanja za Berlin, Hrvatska se sada okreće i prema Parizu što će ojačati njene pozicije. U isto vrijeme, Plenković nije izazvao bijes ostalih sila sa Zapada budući da su iz SAD podržali kupovinu francuskih aviona koji su „interoperabilni“ sa drugim članicama NATO saveza. Vučić je, na primjer, pobrao kritike svaki put kada bi nabavio rusko ili kinesko oružje.
Pojačani interes SAD i EU za Balkan
Dolazak Josepha Bidena na čelo SAD očigledno je probudio EU i natjerao zvanični Brisel da se okrene Balkanu. Insistiranje Bidena i njegove administracije na jačanju prekookeanskih veza i jačanja NATO saveza prilika je i za EU da povrati dio ugleda na Balkanu. Širenje najjačeg vojnog saveza i njegovo jačanje nije moguće ukoliko Balkan ostane izvan tog bloka. Stoga je opravdano očekivati da će SAD i EU zajednički pokušati da djeluju na tom prostoru, a to se posebno odnosi na doprinos Njemačke i Francuske kao dvije najmoćnije države u uniji.
Macronovo približavanje Beogradu i prodaja aviona Hrvatskoj može biti najava povratka Francuske na Balkan, iako je francuski predsjednik posjetio glavni grad Srbije u vremenu dok je Trump boravio u Bijeloj kući. Namjera EU da se više posveti Balkanu zahtjeva i predanost Francuske koja zajedno sa Njemačkom ima najveću odgovornost za budućnost unije. Dobri odnosi Pariza sa Beogradom i Zagrebom mogu biti dobra osnova za daljnje korake, jer ranije se pokazalo da SAD i EU zajedničkim snagama mogu mijenjati stanje na Balkanu. Ako je interes nove američke administracije da obnovi prekookeanske odnose i osnaži najjači vojni savez na svijetu, onda postoji i posebna odgovornost za krajnji rezultat, jer strateški interes same EU na kraju krajeva jeste miran i stabilan Balkan.