Kako se rat u Pojasu Gaze pojačavao, Husi su ulazili u sukob. U početku su Husi na Izrael slali dronove i rakete, a onda i na brodove u Crvenom moru, za koje su tvrdili da idu u izraelske luke. Sada meta mogu biti gotovo svi, osim Kineza i Rusa koji su glasali da SAD idu u rat s Husima.
Foto, ilustracija: Biden, Putin i Xi
Od kada je Hamas 7. oktobra napao Izrael, Sjedinjene Američke Države imale su cilj da se konflikt ne proširi, potpuno svjesne da Bliski istok nije ono što je bio u vremenu napada na Afganistan i Irak, i da bi veliki rat Washingtonu donio više problema nego koristi. Rat u Pojasu Gaze je to sada i dokazao, jer se napadi protiv američkih i izraelskih ciljeva dešavaju u najmanje četiri druge države (Liban, Sirija, Irak, Jemen), dok peta (Iran) vuče konce, legitimišući pravo da napadne svakoga za koga procijeni da je prijetnja. Raketiranje meta u Siriji, Iraku i Pakistanu to je pokazalo.
Tu računicu na umu su imali i Rusi i Kinezi koji od tada žele vidjeti Sjedinjene Države u igri iscrpljivanja, dok kritikuju Izrael i Zapad zbog razaranja Pojasa Gaze. Na tom planu posebno je aktivna ruska diplomatija pri Ujedinjenim nacijama koja ne propušta priliku da izraelska (ne)djela adresira Washingtonu.
Na glasanju u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija situacija nije drugačija. Moskva i Peking su na jednoj strani, a na drugoj Washington, London i Pariz. Ipak, i tu je postojao izuzetak sa ruske i kineske strane, koji, pokazat će se sedmicama kasnije, nije slučajan. Štaviše, vješto je planiran, baš kao i čitav narativ koji ide na štetu Zapada.
Po libijskom scenariju
Prije nešto više od dvije sedmice Vijeće sigurnosti UN-a zatražilo je od Husa da prekinu napade i podržalo grupu na čelu sa Sjedinjenim Državama „da brane svoja plovila od napada, uključujući ona koja potkopavaju prava i slobode plovidbe“. Kako su Husi rekli da neće gađati kineske i ruske brodove, ovo je bila implicitna dozvola Zapadu da vojno interveniše i zaštiti svoje brodove.
Pokrenuta je operacija „Prosperity Guardian“ koju predvode SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, a koja uključuje i neke države sa simboličnom ulogom. Francuska je odlučila da ne napada Huse, jer predsjednik Emmanuel Macron misli da bi to dovelo do širenja konflikta iz Pojasa Gaze.
Odmah nakon što je operacija počela, Kina je tvrdila da je nelegalna i da Vijeće sigurnosti nije dalo odobrenje da se napadnu Husi. Ova „izvrnuta“ kineska logika nije slučajna, jer je Peking glasao za napad, znajući da će rat protiv Husa biti težak i da će njegov kraj zavisiti i od sukoba u Gazi.
Kina i Rusija su mogle tvrditi da su prevarene kada su u martu 2011. godine glasali za zonu zabrane letenja iznad Libije, što je Zapad iskoristio da svrgne Muammara Gaddafija. Kina od odobravanja napada na Huse ponavlja da je prevarena, ali u to je teško povjerovati. U trinaest godina velika sila ne može biti dva puta prevarena na isti način. Uostalom, kako se mogu braniti brodovi od raketa i dronova ako se neće koristiti oružje? Naivno je vjerovati da je Kina glasala da SAD koriste samo presretače projektila i da neće uzvratiti kada budu meta.
Istovremeno dok kritikuje Washington, Kina tvrdi da je operacija propala. Kineski ambasador pri UN-u Zhang Jun je izjavio da je „američko-britanska operacija protiv Husa propala“, u šta je vjerovao dok je glasao da se ista pokrene. Prije dva dana, Financial Times piše da je Washington tražio od Pekinga da preko Irana pritisne Huse da obustave napade. Ako Kina ne uspije, Zapad bi se trebao obratiti Teheranu, što je noćna mora izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Napad na izraelske brodove kao pokazna vježba
Kada su Husi pokrenuli napade na izraelske brodove, bilo je jasno da će se popis meta širiti, odnosno da će svijetu poručiti da ako mogu pogoditi brodove jedne države, onda mogu pogoditi sve druge. Ministar vanjskih poslova Irana Hossein Amir-Abdollahian više puta je ponovio da će Husi prekinuti napade kada prestane rat u Pojasu Gaze.
Ali ulog nije samo dio Crvenog mora, već dva važna plovna puta – onaj prema Sueskom kanalu (prolaz Bab el-Mandeb), kao i moguće Hormuški prolaz. Oba su žile kucavice za svjetsku, posebno evropsku i bliskoistočnu, trgovinu energentima i drugim dobrima. Čini se da su ovih sedmica Husi pokazali da imaju sposobnost da gađaju daleko od obala, što im je dodatna garancija da protiv njih neće biti pokrenuta kopnena invazija od strane Zapada.
Sve više kompanija otkazuje plovidbu uz obale Jemena, cijene transporta rastu i postoje oni koji oplovljavaju Afriku, dok je promet kroz Sueski kanal opao za četrdeset posto u zadnja dva mjeseca. Naravno, na udaru su kompanije sa Zapada koje Husi uvijek mogu optužiti za saradnju sa Izraelom, ali i greškom pogoditi. Navodno su greškom pogodili ruski brod. Husi tvrde da su gađali i pogodili i američke vojne brodove, što je poruka da niko nije siguran.
U obračunu sa Sjedinjenim državama i Ujedinjenim Kraljevstvom, Husi su naredili svim njihovim državljanima koje rade u Jemenu u međunarodnim organizacijama da tu državu napuste. Drugim riječima, Husi su poručili da se s njima mora pregovarati, ili ih se mora vojno slomiti. Još niko nije izrazio spremnost da u razoreni Jemen sa milionima gladnih ljudi pošalje trupe.
SAD i UK napadaju posljednjih sedmica radare, lansere raketa i skladišta sa raketama, ali je pitanje šta pogode. Saudijska Arabija je godinama bombardovala Huse i nije ih slomila, iako je na terenu imala razne trupe. Prošlogodišnje mirenje Rijada i Teherana, uz posredstvo Kine, Zapadu dodatno otežava posao. Normalizacija odnosa sa Teheranom značila je i okončanje rata u Jemenu. Stoga je teško vjerovati da će Saudijska Arabija ponovo poslati trupe i avione na Huse koji su raketama i dronovima pogađali različite mete u susjednoj državi.
Pritisak na Bidena
Namjera Washingtona da se konflikt iz Pojasa Gaze ne širi je propao. Sve oči su uprte u najveću svjetsku silu koja bezrezervno brani Izrael. Znajući da će administracija Josepha Bidena, posebno u izbornoj godini, stajati uz Izrael, rivali su to iskoristili. Rusija koristi smanjenje američke posvećenosti Ukrajini, Peking je sretan što Washington nema vremena da se sada u potpunosti posveti Kini, a Iran pokušava uspostaviti više kontrole nad dijelovima Bliskog istoka.
Ovih dana Washington je potvrdio da se sprema da pregovara sa Bagdadom da se američka vojska povuče iz Iraka, što bi vjerovatno značilo da bi Amerikanci mogli i otići iz Sirije, jer u najvećoj mjeri te snage se snabdijevaju preko Iraka. Koliko će taj proces trajati nije poznato, ali Bagdad više neće da trpi obračune američke vojske i proiranskih milicija.
Rat u Pojasu Gaze i onaj protiv libanskog Hezbollaha košta Izrael. Bloomberg je polovinom novembra pisao da rat protiv Hamasa dnevno košta 260 miliona dolara. Hezbollah je nanio velike štete ekonomiji na sjeveru Izraela, a sve je više glasova otpora Izraelu i u Evropskoj uniji. Proteklih sedmica Izrael su kritikovali čelnici EU i niza država, uključujući Španiju, Finsku, Italiju... U konačnici, fakturu plaća Biden i njegova politika koja je razorena zbog toga što ne uspijeva da zaustavi Netanyahua.
Kineska i ruska odluka da puste SAD i UK da napadnu Jemen pokazala se kao zamka. Peking i Moskva nisu željeli tom odlukom da pomognu brodarstvo, već da Washington uvuku u rat. Bidenovoj administraciji veliki sukob ne treba, a stručnjaci upozoravaju da najveća svjetska sila klizi ka direktnom ratu protiv Irana. Washington taj rat želi izbjeći, baš kao i Iran, ali do tada mora gasiti požare širom Bliskog istoka i očuvati svoju reputaciju najveće vojne sile. Što ta igra bude duže trajala, to će Kina i Rusija više profitirati.
Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.