Samit Xi i Trump: Pokazivanje kineske snage američkom rivalu kojeg se Peking više ne plaši

Krajem protekle sedmice oči svjetske javnosti bile su uprte u Kinu. Predsjednici i predstavnici dvije najveće svjetske sile i šefovi velikih kineskih i američkih kompanija razgovarali su dva dana.

Foto: Donald Trump i Xi Jinping

Američki predsjednik Donald Trump u svojim javnim nastupima vrlo često govori da nekog stranog političara „poznaje veoma dobro“ i da stoga razumije njegovu politiku bolje od drugih. Svog prethodnika u Bijeloj kući, govoreći o Rusiji ili Kini, kritikovao je uz „objašnjenje“ da je američka politika pogrešna i da bi on to drugačije uradio, jer poznaje lidere tih država.

To znanje, možda prvi put tako jasno i praktično, pokazao je i na samitu u Kini. Nakon opaske kineskog predsjednika Xi Jinpinga da dvije najveće sile ne trebaju upasti u takozvanu „Tukididovu zamku“, ciljajući na teoriju iz političkih nauka da se sila u usponu mora sukobiti sa silom u opadanju u borbi za primat, Trump je na društvenim mrežama naveo da je to razumio kao stav kineskog predsjednika da su Sjedinjene Države „nacija u opadanju“, a onda je to američkoj javnosti predstavio kao ocjenu o najvećoj svjetskoj sili u vremenu Josepha Bidena u Bijeloj kući.

Ova hrabra izjava kineskog vođe, koji se iz jasnog razloga poziva na starogrčke temelje civilizacije Zapada čiji su lider Sjedinjene Države već stotinjak godina, možda najbolje sumira raspoloženje u Pekingu dok su čekali da im gosti ponude plan kako da se Kina prizna kao svjetska sila.

Od Irana do ekonomije

Trump se ovaj put zaista pripremio i u Kinu došao u najboljoj namjeri, nakon što je njegov plan da slomi Iran za sada propao. Rat protiv Irana bio je razlog zašto je samit Xijem bio pomjeren za nekoliko sedmica. Trumpu naprosto, njegovim rječnikom, nije ostalo mnogo „karti" u rukama, jer taj rat nije bio uspješan kao operacija u Venecueli, a što je Kini važno zbog njenih energetskih potreba.

Trumpova impresivna delegacija sastavljena od direktora i vlasnika najvećih američkih kompanija pokazuje da je primarna namjera Washingtona bila ekonomska saradnja, jer je jasno da onaj koji želi ekonomsku saradnju tog nivoa ne želi veće poremećaje u odnosima dvije države, odnosno u najgorem slučaju želi rivalstvo u kome su neki različiti stavovi obje strane predvidivi.

Uostalom, to je jedino što je mogao i uraditi. Prvi Trumpov sastanak sa Xijem u njegovom drugom mandatu u Bijeloj kući bio je fijasko. Kineski vođa nije bio impresioniran trikovima američkog biznismena i zabavljača koji se predstavlja kao čovjek koji ima sve u svojim rukama.

Svojim ekonomskim ratom protiv Kine, ali i protiv drugih država, Trump je odavno naljutio Peking i stavio ga u poziciju da se kao nikada ranije ponaša na međunarodnoj sceni.

Međutim, Trump nije slomio Kinu, iako je kineski izvoz u SAD pao za deset posto, što je posljedica carina koje je nametnuo. Kineski izvoz je u prva dva mjeseca ove godine rastao za dvadeset posto, tri puta više od predviđanja stručnjaka. To je, smatraju stručnjaci, siguran put da Kina nadmaši svoj rekordni trgovinski suficit ostvaren prošle godine. Trgovina s evropskim državama i članicama ASEAN-a, na primjer, porasla je za gotovo trideset posto. Ovo pokazuje da su se mnoge države usljed Trumpovih carina okrenule Kini, što je očigledna greška u procjeni Washingtona.

Ta ekonomska snaga, čak i u kriznim vremenima, pokazuje stanje u Kini. U pomenutom periodu, za koji zbog kineske Lunarne nove godine koja uvijek pada na drugi datum Peking objavljuje zbirne rezultate za januar i februar, rastao je izvoz elektroničkih uređaja, industrijskih i poljoprivrednih proizvoda. Drugim riječima, Kina je proizvela i izvezla sve što druge države traže.

Trump je u Kinu poveo najvažnije ljude iz kompanija koje se bave vještačkom inteligencijom (AI), počevši od onih koji su uključeni u proizvodnju komponenti, pa do onih koji plasiraju finalni proizvod. Njihov dolazak je priznanje da mnogo njihovog posla još uvijek zavisi od Kine, koja je najveći i često jedini ozbiljni igrač na tržištu sirovina koje su potrebne za ovu oblast.

Na vještačku inteligenciju u SAD-u mnogi polažu sve svoje nade. Od Trumpovog povratka u Bijelu kuću očit je savez najvećih kompanija u ovoj oblasti i politike, pa AI sve više uzima primat u američkoj vojsci, dok preuzima dio po dio ekonomskih aktivnosti.

U nekim drugim vremenima Washington bi Pekingu poručio da će im uskratiti mikročipove i tako usporiti kineski razvoj u ovoj oblasti. Ali, i to se promijenilo, jer Kina sada proizvodi i to. Prije nekoliko mjeseci Kina je odbila da im američka kompanija Nvidia isporuči slabije mikročipove u odnosu na one koje prodaje američkim lidera u ovoj oblasti.

Tajvan i Kina kao sila

Da su američko-kineski odnosi ušli u novu fazu govori i to da zvaničnici iz Washingtona nisu govorili o ljudskim pravima u Kini, a što je dugo godina bio slučaj. Američki zvaničnici o ovom pitanju su govorili, uglavnom za američke medije, uz puno opreza i ne želeći da naljute domaćina.

To se posebno vidjelo na temi Tajvana, kojeg Peking želi pod svojom kontrolom. Ovo odmetnuto kinesko ostrvo Washington priznaje kao dio Kine, iako je Taipei tretiran američkim zakonom koji mu garantuje pomoć Sjedinjenih Država u njegovoj odbrani. Ali, i s tako postavljenim stvarima ostaje dilema da li bi Sjedinjene Države branile Tajvan u slučaju napada kineske vojske.

Trump je poslije samita ove dileme dodatno podgrijao. „Ne želim da neko postane nezavisan“, rekao je za Fox News nakon samita. „Znate, trebali bismo putovati 9.500 milja (15.289 kilometara) da bismo vodili rat. To ne tražim. Želim da se oni ohlade. Želim da se Kina ohladi.“

Trump je priznao novinarima na letu za Washington da je „mnogo“ razgovarao o Tajvanu s Xijem, ali je odbio jasno odgovoriti hoće li SAD braniti ostrvo ako Kina odluči da upotrijebi silu. Xi „ima veoma snažne osjećaje“ u vezi s Tajvanom i „ne želi vidjeti pokret za nezavisnost“, rekao je Trump.

Interesovanje Xi Jinpinga za Tajvan nije novost. Neki smatraju da Xi želi ući u historiju Kine kao neko ko je vratio Tajvan pod okrilje Pekinga. Da bi uspio potrebno je da najveća svjetska sila popusti pred kineskim naletom, što bi bilo priznanje snage Pekinga i promjene na terenu.

„Pitanje Tajvana je najvažnije pitanje u odnosima Kine i SAD-a“, rekao je Xi u razgovoru s Trumpom. „Ako se s tim loše postupa, dvije nacije bi se mogle sudariti ili čak doći u sukob.“

Trump, s druge strane, isključio je mogućnost vojnog sukoba s Kinom. „Ne, ne mislim tako. Mislim da ćemo biti dobro. (Xi) ne želi vidjeti rat“, rekao je Trump američkim novinarima.

Trump odbija da kaže hoće li Tajvanu nastaviti isporučivati oružje. Nedavno je tajvanski parlament izglasao da se potroši novih 25 milijardi dolara za američko naoružanje.

Trumpova politika pali alarme na Tajvanu od prošle godine, kada je promjena američke politike prema Ukrajini i Rusiji prijetila da uzdrma postojeće odnose prema saveznicima i spornim teritorijama. Od augusta prošle godine Trump Kini šalje različite signale o Tajvanu.

Odmah poslije samita Xija i Trumpa oglasio se i tajvanski predsjednik Lai Ching-te, koji je poručio da s Tajvanom niko neće „trgovati“ i da odbijaju biti, kako je to američki predsjednik rekao, „vrlo dobar pregovarački adut za nas“ i objasnio da Tajvanci ne govore o nezavisnosti, već o održavanju statusa quo, jer ne žele da izgube svoj demokratski poredak i potčine se komunističkom Pekingu.

Šta je Trump dogovorio s kineskom stranom nije javnosti poznato, ali ostaje činjenica da je od Pekinga tražio da pritisne Iran da otvori Hormuški moreuz i da ne pravi nuklearno oružje. To je suštinsko priznanje da je Kina sila koja ima uticaj tamo gdje Sjedinjene Države nemaju.

Ipak, pitanje Irana vjerovatno nije bilo na vrhu agende Xija i Trumpa, jer se pita i Teheran koji se ne bi slijepo pokorio zahtjevima s bilo koje strane. Međutim, dva pitanja sigurno su bila na stolu. Prvo je pitanje trgovine između dvije sile, a što će nužno uticati na ostatak planete. I drugo, razvoj i regulacija vještačke inteligencije, a shodno tome i Tajvan i po ovom osnovu, jer je to jedan od centara u toj oblasti. Zato bi majski susret ova dva predsjednika mogao biti historijski važan.

Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

---