• Armin Sijamić

Američki lanac oko Kine: Desetljeća prijateljstva sa Filipinima daje rezultate

Geopolitička bitka u Južnom kineskom moru postaje sve intezivnija i strane uključene u sukob više i ne kriju da je cilj poraziti suprotnu stranu. Agresivno kinesko ponašanje dovelo je okolne zemlje u situaciju da se za pomoć obrate Washingtonu. Međutim, jedna država, tačnije njen predsjednik, posljednih godina pokušao je zauzeti stav koji je zbunio čak i njegove najbliže saradnike. Filipini, na čelu sa Rodrigom Duterteom, ipak su ponovo pružili ruku starim prijateljima.

Razvoj Sjedinjenih Američkih Država u najveću silu na svijetu trajao je desetljećima. Jedna od etapa u izlasku ove moćne države na svjetsku scenu bio je i rat sa Španijom 1898. godine, kada su staru evropsku silu potukli do nogu i kada je Washington svoj uticaj proširio u Latinskoj Americi i na Pacifiku. U jednoj od epizoda u tom ratu, SAD su od Španije preuzele i Filipine. Od tada SAD i Filipine imaju bogatu historiju odnosa, čak i jedinice američke vojske koju popunjavaju Filipinci. Zbog strukture ovoga teksta navedimo, ukratko, da je ta saradnja toliko bila bliska da su dvije zemlje zajedno učestvovale u ratovima, imali zajedničke vojne baze i vježbe, projekte i usku saradnju na mnogim poljima. Dvije zemlje veže i čuvena bitka za Bataan i famozni marš zarobljenih vojnika koji su kao japanski zarobljenici prešli oko stotinu kilometara i na tom putu umrlo ih je na hiljade. Veze dvije zemlje potvrđuje i podatak da je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u SAD, poslije Meksika, najviše useljenika bilo upravo sa Filipina.


Odnosi dvije države 2016. godine došli su u fazu koju je teško opisati u nekoliko rečenica. Na vlast je došao Rodrigo Duterte koji je kasnije „ukrao show“ mnogim neobičnim svjetskim liderima. Pored masovnih egzekucija dilera droge na filipinskim ulicama (procjene kažu da ih ubijeno od pet do dvadeset hiljada), nazivanja američkog predsjednika Baracka Obame „kurvinim sinom“, suludih komentara o mnogim temama, pozivanjem na pucanje na one koje krše mjere u borbi protiv koronavirusa, Duterte se „istakao“ i u svojoj politici, u najmanje ruku čudnoj, prema Kini i SAD.


Taj „ples“ između dvije sile ponekad je izgledao kao da prodaje državu i stanovništvo. SAD je poručio da idu sa otoka ako mu ne daju 20 miliona vakcina protiv koronavirusa, dok je Kini poručio da neće odustati od prava svoje države na moru kojeg Peking svojata, ali presudu Stalnog arbitražnog suda u Hagu koja Filipinima potvrđuje pravo koje i sam traži, Duterte je nazvao smećem koje će baciti. U isto vrijeme od Kine je očekivao značajne investicije. Svoje stavove pokušavao je odbraniti tezom da želi da vodi „nezavisnu vanjsku politiku“, ali mu je sada postalo jasno, baš kao i svima drugima na Filipinima, da u sporu između Kine i SAD ne može biti neutralan, posebno ako je tema odbrana suvereniteta zemlje koja želi da vodi nezavisnu politku. Činjenica da će sljedeće godine u maju mjesecu izaći pred birače u borbi za novi mandat, vjerovatno je ubrzala odluku Dutertea da se ponovo prikloni SAD.


Američka diplomatska ofanziva


Od dolaska Josepha Bidena na vlast SAD su se posvetile Kini i Pacifiku. Nije to ekskluzivno Bidenova politika, već se radi o strateškoj procjeni američkih geostratega da se Kini mora suprostaviti. Bidena je, može se slobodno reći, Kina čekala kao izazov za američkog predsjednika u godinama koje dolaze. Sukobi Donalda Trumpa sa Kinom i kineskim kompanijama tu tvrdnju i dokazuju. Biden je već napravio nekoliko važnih koraka u američkom učvršćivanju u blizini kineskih granica. Državni sekretar Antony Blinker i ministar odbrane Lloyd Austin već su postigli važne dogovore sa Japanom i Indonezijom, pa je sada ne red došao i stari saveznik – Filipini.


Lloydova posjeta Manili krajem sedmice prošla je u pregovorima o obnavljanju važnog ugovora koje ove dvije zemlje imaju. Naime, 1999. godine dvije zemlje su potpisale sporazum po kome američka vojska ima baze na Filipinima i u kojima vrši periodične rotacije vojnika, a koji de facto imaju imunitet od gonjenja u toj azijskoj zemlji. Međutim, ono što ja važnije, američke snage obučavaju filipinske i zajednički izvode vježbe u vodama koje Kina vidi kao svoje. SAD ne obraćaju previše pažnje na kineske zamjerke i pozivaju se na međunarodno pravo, tvrdeći da ga Kina krši. Znajući za važnost ovoga sporazuma, a želeći da se približi Kini, Duterte je u februaru prošle godine odbio da produži ovaj sporazum, da bi kasnije dodao da očekuje da SAD plate svoj ostanak na Filipinima.


Proteklih dana Duterte je, ipak, pristao da se ovaj sporazum produži, na čemu mu je Lloyd zahvalio, ističući da dvije zemlje imaju prijateljstvo dugo sedamdeset godina. Iz Duterteovog kabineta je potvrđeno da Filipini više ne traže odlazak američke vojske i da su ponovo se vratili dogovoru dvije države. Treba istaći da sporazum koji je produžen nije bio formalno ni prekidan, iako je Duterte odbio da ga produži tokom prošle godine. Novi sporazum sa Filipinima ulijeva dodatnu sigurnost američkoj strani, ali mnogi upozoravaju da prijetnja od prekida istog postoji sve dok je Duterte na čelu države.


Vijetnam i Singapur: Karike koje nedostaju


U američkoj namjeri da okruži Kinu i ograniči njen uticaj u Južnom kineskom moru, paradoksalno, najviše pomaže sam Peking. Naime, Kina ne priznaje zahtjeve niti jedne države s kojom je u sporu oko Južnog kineskog mora. Argumente Vijetnama, Filipina, Malezije i Bruneja Peking ne uvažava, tvrdeći da manje-više čitavo more pripada Kini i da je to unutrašnje pitanje te zemlje. Stoga se Washington nameće kao zaštitnik ovih država koje se same ne mogu nositi sa Kinom. Prije posjete Filipinima, ministar Lloyd je boravio u Vijetnamu, a sljedećeg mjeseca u tu zemlju stiže Kamala Harris, čime će postati prvi američki potpredsjednik koji boravi u toj nekada neprijateljskoj državi. Na tom putovanju Kamala Harris će posjetiti i Singapur. Cilj obje posjete je suprostavljanje kineskoj politici u Južnom kineskom moru.


Washington smatra da je Vijetnam ključan u borbi protiv kineskih ambicija. Ova komunistička zemlja, koja je uspješno ratovala protiv Kine, nema namjeru da odustane od svojih zahtjeva u Južnom kineskom moru. O tome šta je posljednji Kongres Komunističke partije Vijetnama donio toj zemlji, pisali smo u februaru ove godine. Međutim, ono što se još uvijek nije promjenilo jeste nezavisna politika koju Vijetnam vodi i od koje neodustaje. SAD, Kina i Indija se utrkuju sa ponudama prema ovoj državi, svjesni njenog geopolitičkog značaja. Ako bi Vijetnam počeo da vodi prokinesku politiku, onda bi mnoge američke ambicije u ovom dijelu svijeta pale u vodu, posebno kada govorimo o Južnom kineskom moru. Sama posjeta Kamale Harris pokazuje američku posvećenost da se sa bivšim neprijateljem razviju još bolji odnosi, a koji svake godine sve više napreduju. Američki ratni brodovi uplovljavaju u vijetnamske luke, a SAD su spremne Vijetnamu prodati i moderno oružje.


Singapur, iako površinski veoma malen, također ima značaj. Ne radi se samo o njegovoj ekonomskoj snazi i razvijenim vezama sa mnogim zemljama (uključujući Kinu), nego je riječ i o uključivanju ove zemlje u regionalne tokove, odnosno u blok zemalja koje SAD pokušavaju odvratiti od Kine. Uostalom, Singapur je blizak saveznik Zapada, kao i Malezije i Indonezije. Pomenimo i to da Malezija ima snažne veze sa SAD.


U konačnici, ako američki plan uspije, Kina će biti okružena blokom država koje je vide kao prijetnju i koje međusobno sarađuju. Taj lanac država bi se protezao od Južne Koreje i Japana, preko Tajvana (odmetnutog kineskog otoka), Filipina, Indonezije, Bruneja, Singapura, Malezije i sve do Vijetnama, čime bi najvažniji kineski pomorski putevi bili u rukama SAD i saveznika. Ako tome dodamo da sa druge strane Malajskog prolaza leži Indija, onda bi se Kina mogla naći u teškoj situaciji. Situacija za Kinu bi posebno teška bila ako bi Mjanmar uspio da pobjegne iz ruku Pekinga, o čemu smo ranije detaljnije pisali.


Na ovakve planove Zapada Kina odgovora u Iranu, Siriji, Latinskoj Americi i drugdje, pa se konačan ishod ovoga sukoba još ne nazire. Prije konačne odluke da se u ovom sukobu ide na sve ili ništa, obje strane će sigurno ući u pregovore. Ostaje pitanje da li pregovori mogu zadovoljiti i SAD i Kinu. Odgovor na to pitanje je i odgovor na pitanje kako će svijet izgledati u narednim decenijama, odnosno da li rastuća sila može zamijeniti najveću svjetsku silu. Odatle dolazimo do pitanja da li se može postati svjetska sila bez sukoba i rušenja starog poretka, a što znači da je pitanje Južnog kineskog mora za Peking mnogo više od teritorijalnog spora.