Jučer je u Hanoju održan 13. Kongres Komunističke partije Vijetnama i na njemu je aktuelnom rukovodstvu mandat za upravljanje partijom i državom produžen za još pet godina. Kako pokazuju medijski izvještaji, delagati u popunjenoj sali gdje je se kongres održao nisu imali nikakve mjere zaštite od koronavirusa i uz postojeća neslaganja različitih frakcija odlučili su da Vijetnam nastavi sa dosadašnjom praksom. Budući da je Vijetnam važna država u geopolitičkim kalkulacijama Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Indije, onda je i vijest o izboru partijskog i državnog rukovodstva veoma važna za ukupne odnose u jugoistočnoj Aziji.
Hanoi, glavni grad Vijetnama
Vijetnam je jedna od rijetkih država na svijetu za koju se može reći da vodi nezavisnu politiku i da ne služe interesima većih sila. Novija historija Vijetnama pokazuje zašto je to tako i da je moguće i takva pozicija u politici. Naime, Vijetnam je jedina država koja je vojno porazila tri članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija u rasponu od samo 25 godina (1954. – 1979. godina). Prvo su porazili Francusku, zatim u iscrpljujućem ratu SAD i na koncu Kinu protjeravši armiju najmnogoljudnije države svijeta iz svojih gradova na sjeveru zemlje. Prije obračuna sa Kinom, Vijetnam je vojno intervenisao i u susjednoj Kambodži i sa vlasti uklonio zloglasnog Pola Pota.
Nakon deset godina okupacije Kambodže Vijetnam je povukao vojsku i od tada počinje priča o ekonomskom rastu Vijetnama koji u nekim projekcijama bi trebao da zamijeni Kinu. Ako je to previše smjela tvrdnja, onda u sinergiji sa Indijom ta politika izgleda realna i ostvariva. Zbog toga sukob Zapada i Kine u svojim osnovnim postavkama ima Indiju i Vijetnam.
Sadašnje rukovodstvo Vijetnama je postiglno odlične rezultate u polju razvoja države, posebno kada se govori o segmentu ekonomije. Tako je, na primjer, prošla godina bila neuspješna za gotovo sve zemlje na planeti. Uprkos koronavirusu vijetnamska ekonomija je rasla i u 2020. godini i to zahvaljujući odlučnoj borbi u suzbijanju virusa i uspješnoj vanjskoj politici partijskog vođe Nguyena Phua Tronga koji je na toj poziciji već deset godina. Iako je bilo informacija da bi se Nguyen Phu Trong mogao povući sa čela partije i na taj način i države, to se ipak nije desilo.
Kongres i pravila
Na pomenutom kongresu, koji je zbog koronavirusa ipak bio kraći neko što je prvobitno planirano, ova komunistička država je odlučila da zadrži dosadašnji politički kurs. 1587 delagata je izabralo Centralni komitet od 200 članova. Komitet je onda izabrao Politbiro koji je za generalnog sekretara partije izabrao pomenutog Tronga te predsjednika, premijera i predsjednika Generalne skupštine, čime su izabrana „četiri stuba“ u vođenju države.
Doktor Nguyen Phu Trong već ima 76 godina i mediji su javljali o njegovom narušenom zdravlju, a ranije je postojala i starosna prepreka za tu funkciju. Međutim, na prošlom Kongresu održanom 2016. godine on je dobio izuzeće od tog pravila i nastavio upravljati zemljom. I na ovogodišnjem Kongresu Trong je bio „žrtva“ postojećih okolnosti, jer se ovaj put vjeruje da unutar partije nije bilo konsenzusa o njegovom nasljedniku. Smatra se da je sam Trong imao želju da na toj poziciji naslijedi Tran Quoc Vuong koji ipak nije dobio podršku. Naime, do sada je uslov bio da sekretar KP bude mlađi od 65 godina i da ima najmanje jedan mandata, a poželjno je dva, u Polibirou. Šezdesetsedmogodišnji Vuong ne ispunjava niti jedan ot tih uslova, ali je godinama bio u partijskim organima zaduženim za borbu protiv korupcije.
Analitičari smatraju da če Trong odstupiti sa svoje funkcije čim se postigne dogovor o njegovom nasljedniku, a Tronga mnogi vide i kao garanciju jedinstva partije te kao prepreku novim kadrovima da mijenjaju dosadašnji politički kurs. Trong je na ovome kongresu očekivao da će biti pokazani javnosti i onda proslavljeni uspjesi njegovog vođena države od proteklog Kongresa. Međutim, to se nije desilo zbog pojave zaraze koronavirusom u blizini Hanoja. Iz mjera opreza, što je i poruka stanovništvu, od toga se odustalo iako je javnost informisana putem medija o važnim dostignućima zemlje.
Vijetnam pod lupom velikih sila
Važna dostignuća Vijetnama posljednih desetljeća privlače pažnju i najvećih svjetskih stratega. Tako je Zbigniew Brzezinski još prije više od dvadeset godina smatrao da Vijetnam u jednom trenutku može postati veliki regionalni rival Kini i tako pomoći planove Zapada da se Kina opkoli neprijateljskim režimima. Stvaranje neprijatelja na svojoj granici Kini ide od ruke. Naime, zbog svog arogantnog stava o odnosima u Južnom kineskom moru i poricanja bilo kakvih prava susjednih država na teritorijalne vode i zajedničko korištenje morskih prostranstava, Kina od sebe udaljava i Vijetnam koji ne odustaje od svojih zahtjeva. Međutim, Kina pokušava da održava najbolje odnose sa Vijetnamom, a neki smatraju da je Trong prokineski orijentisan.
Međutim, prije nego se osvrnemo na odnose Vijetnama i velikih sila, treba i pomenuti zašto je Brzezinski vidio Vijetnam kao regionalnu silu koja će obuzdavati Kinu. Pored dokazanog nacionalnog ponosa i hrabrosti da se suprostavi drugim državama Vijetnam doživljava i demografsku eksploziju. Naime, u zadnjih 40 godina, uprkos ratovima, populacija ove zemlje je porasla za 45 miliona ljudi, pa današnjih 96 miliona Vijetnamaca postaju i ozbiljan ljudski faktor kao izvor jeftine i stručne radne snage. Sa druge strane, populacija Kine se smanjuje. Računa se da će za 80 godina Kina imati manje od milijardu stanovika, a stotine miliona ljudi neće biti u godinama koje su preduslov za naporan posao. Ta činjenica će postati važan ekonomski i vojni faktor, a ako se tome doda Indija kao veliki kineski neprijatelj onda je jasno zašto svi gledaju u Vijetnam. U konačnici, Vijetnam može postati problem Kini na način kako su Venecuela i Kuba problem SAD.
Naime, ako Vijetnam bude vodio prokinesku politiku onda ove kalkulacije Zapada padaju u vodu. Međutim, ukoliko se Vijetnam okrene ka Zapadu i Indiji onda se i odnos snaga u Južnom kineskom moru mijenja, budući da bi druge zemlje jugoistočne Azije mogle izabrati isti put. Geopolitički položaj Vijetnama je itekako važan, pa su sile sa Zapada u toj zemlji stoljećima imale važne luke. SSSR je također imao luku u Vijetnamu, ali ju je Vladimir Putin zatvorio tokom prvih godina svoje vladavine Rusijom, navodno iz finansijskih razloga.
Vijetnam je neodlučan, a sukob prijeti
Kada se jednom zemljom bave suprostavljene sile situacija je sama po sebi opasna za tu zemlju, pa čak iako se radi o Vijetnamu. U takvim okolnostima politička vrhuška Vijetnama u zadnjih nekoliko decenija igra uspješno, a ta politika bi mogla biti sumirana formulacijom da se Vijetnam nikome previše ne približava niti udaljuje i uvijek insistira na svojim interesima. Na primjer, kada je riječ o Južnom kineskom moru Vijetnam ne odustaje od svojih zahtjeva konfrontirajući se Kini, dok u isto vrijeme želi najbolje odnose u polju politike i ekonomije. Samo zbog pozicije koju Vijetnam ima, ta politika je dala rezultate.
SAD imaju dugu historiju odnosa sa Vijetnamom. Krvavi rat i ogromne štete koje je Vijetnam pretrpio svakako su prepreka boljim odnosima. To je što je vlast i dalje komunistička sve je manji problem. Naime, prije nekoliko godina SAD su donijele odluku da se Vijetnamu mogu slobodno prodavati i „smrtonosna oružja“, nakon desetljeća (od 1975. godine) provedenih na listi zemalja kojima je to onemogućivano. Na ovaj način Vijetnam se našao u poziciji da bude korisnik američke vojne pomoći, a što bi u konačnici značilo i američke finansijske pomoći koja se ogleda u stranim investicijama. Mnogi smatraju da bi baš zbog toga Vijetnam mogao postati nova Kina.
U namjeri da ojača Vijetnam i da na taj način oslabi Kinu, Indija godinama pokušava na različite načine da se približi Vijetnamu. Indija se u proteklih nekoliko godina sporazumima obavezala da će pomoći razvoju vijetnamskog ratnog vazduhoplovstva i ratne mornarice. Naime, Indija je ozbiljna sila u ratnom vazduhoplovstvu budući da već godinama kupuju avione na Zapadu i od Rusije. Na taj način bi Vijetnam mogao dobiti kvalitetno i skupo oružje i dodatno ojačati. Ne treba ni sumnjati da iza svih indijskih poteza prema Vijetnamu stoji namjera da se ograniči kineska snaga u regiji. Shodno tome, Indija je Vijetnamu isrporučila i patrolne čamce u jeku krize u Južnom kineskom moru, čime se otvoreno stavila na stranu Vijetnama u sporu sa Kinom. Ako se uzme u obzir da Kina većinu svojih potreba za energentima ostvaruje dugim plovidbama koje idu i uz obale Vijetnama jasno je da modernizacija vijetnamske ratne mornarice predstavlja logičan izbor stratega, čime se zajedno sa Indijom stvara svojevrsna dupla blokada Kine.
Amerika kao zaštitnik?
Bivši američki predsjendik Barack Obama je svojevremeno otovoreno najavio da će težište američke politike u narednim godinama biti šira pacifička regija i da će svoje prisustvo u drugim dijelovima svijeta smanjiti u korist ove regije. Donald Trump je politiku sukoba s Kinom nastavio i toj zemlji nanio teške ekonomske i političke udarce kao rijetko koji američki predsjednik ranije. Jasno je da će i administracija Josepha Bidena nastaviti sa snažnim prisustvom na kineskim granicama, iako treba uvijek imati na umu da su se još prije četrdesetak godina mnogi u SAD pitali kako su izgubili Kinu.
Henry Kissinger, uz pomenut Brzezinskog desetljećima vodeći teoretičar američke vanjske politike, bivši američki državni sekretar i savjetnik za nacionalnu sigurnost u intervju datom britanskom Independentu prije nekoliko godina istakao je da u budućnosti možemo očekivati rat Kine i SAD. Kao okidač za otpočinjanje sukoba Kissinger vidi neriješen status pojedinih otoka u Južnom kineskom moru u kome Kina nikome ne priznaje prava koja sama koristi činjenicom da je najjača vojna sila u tom dijelu svijeta. Tako je, na primjer, presudu Stalnog arbitražnog suda u Hagu da je Kina povrijedila prava Filipina po Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravu mora (UNCLOS), Peking odbacio kao neosnovanu i ne prizna je tvrdeći da čitavo more pripada Kini.
Vijetnam stoga ne može očekivati bolji tretman od strane Kine, baš kao ni Malezija, Bruneji, Singapur i Tajvan, ali ni Japan u drugim spornim tačkama razgraničenja na moru sa Kinom. Odatle se nameće kao logičan potez jačanje ratnih flota Indije, Vijetnama i Japana kako bi parirali Kini. U međuvremenu, američki ratni brodovi patroliraju tim područjem tvrdeći da se radi i otvorenom moru, a Kina to naziva provokacijama. U posljednje vrijeme kineska vojska je pojačala svoje manevre na tom području čime raste rizik od sukoba Kine i SAD ili Kine i nekih od susjednih država.
Vijetnam na istom kursu
Iz svega navedenog jasno se vidi zašto je Vijetnam važan za velike sile, a zašto je jučerašnji Kongres KP Vijetnama imao važnost i izvan granica te zemlje. Oprezan odnos SAD, Kine i Indije prema Vijetnamu poboljšava pozicije te države, budući da aktuelna politika još uvijek nalazi saveznike širom svijeta. Da li će ta politika biti uspješna i u narednim godinama to zavisi i od SAD, Kine i Indije, međutim postaje već sada jasno da će u Južnom kineskom moru biti poražen ili Vijetnam ili Kina. Naime, Kina ne želi praviti ustupke bilo koje vrste budući da bi taj presedan mogli koristiti i druge okolne države, a Vijetnam ne traži ništa drugo što nemaju druge države širom svijeta koje imaju morsku obalu.
Međutim, niko u Vijetnamu ne želi sukob sa Kinom koja je neuporedivo jača od vijetnamske države. Zbog toga je prisustvo SAD u tom dijelu svijeta poželjno. Obama je posjetio Vijetnam 2016. godine, a poslije njega i političke i vojne delegacije. U martu prošle godine američki nosač aviona USS Theodore Roosevelt posjetio je vijetnamsku luku u Danangu, dvije godine nakon što je u vijetnamske vode uplovio USS Carl Vinson, što je politički događaj bez presedana i jasna poruka Kini.
Nguyen Phu Trong je proteklih deset godina uspješno vodio vijetnamsku politiku prema velikim silama, dok je u isto vrijeme ekonomski preporodio Vijetnam. Ostaje pitanje koliko dugo će moći nastaviti sa takvom politikom u trenucima dok se odnosi u Južnom kineskom moru zaoštavaju, odnosno dok se rasplamsava globalni sukob Kine i Zapada. Trongu je, baš kao i njegovim mogućim nasljednicima, potpuno jasno da nekada nečinjenje u politici de facto znači pomoć jednoj od strana uključenoj u sukob. Vijetnamska politika ima šansu da nastavi sa ekonomskim razvojem i jačanjem države, baš kao što ima i šansu da dosta toga izgubi. Odgovor kakva će biti budućnost Vijetnama i dalje je koncentrisana u rukama tamošnje KP koja još uvijek drži sve poluge moći u svojim rukama.