Trumpov udar na Venecuelu i kineski odgovor u Kolumbiji i Peruu

Obračun prve i druge svjetske sile svakim danom se zaoštrava. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trump u svom drugom mandatu djeluje protiv interesa Kine širom svijeta, počevši od najbližeg susjedstva.

Foto: Ilustracija

Donald Trump u prvim danima svog novog mandata u Bijeloj kući jasno je pokazao kakvu će politiku Washington voditi u području koje neki nazivaju „američko dvorište“. Ali to nije novost za Washington. To je suštinski nastavak primjene „Monroeve doktrine“, nazvane po američkom predsjedniku Jamesu Monroeu, prema kojoj niti jedna druga sila nema pravo da se utabori u onome što Washington vidi kao samo svoju zonu uticaja – Sjeverna, Srednja i Južna Amerika.

Monroe kao peti predsjednik Sjedinjenih Država (1817. – 1825.) prije dvjestotinjak godina nastojao je iz američkog susjedstva protjerati evropske sile i u tome na koncu uspio, što nije iznenađenje činjenicom da je moć Evropljana u to doba, uglavnom, bila u opadanju, da su se Evropljani međusobno sukobljavali na starom kontinentu i širom svijeta, i da su Sjedinjene Države rasle u demografskom, ekonomskom i vojnom smislu te da im je geografija, odnosno tadašnja tehnologija dostupna konkurentima, davala ogromnu prednost.

Dvije stotine godina kasnije, Sjedinjene Države suočavaju se s Kinom, državom koja je jedina sposobna Washingtonu parirati u svim poljima. Prošle godine zamjenik američkog državnog sekretara Kurt Campbell, jedan od najvećih zagovornika politike okretanja Washingtona ka Aziji, reći će da je Kina „najznačajniji izazov u našoj historiji“.

„Iskreno, Hladni rat blijedi u usporedbi s višestrukim izazovima koje Kina predstavlja“, rekao je Campbell.„To nije samo vojni izazov, on je sveobuhvatan. To je na globalnom jugu. To je u tehnologiji. Moramo pojačati našu igru na svim poljima.“

Od Srednje Amerike ka jugu

U svom prvom mandatu Trump je krenuo s politikom sankcija prema Kini, a u drugom otišao je korak dalje – uveo je carine na uvoz kako bi smanjio dotok kineske i druge robe na domaće tržište. U geopolitičkom smislu, iscrtao je nove karte američkog uticaja. Grenland, Kanada i Panamski kanal moraju pripasti Sjedinjenim Državama, poručio je kada je drugi put osvojio Bijelu kuću, ne isključujući upotrebu vojne sile.

Kako je južno od granica Sjedinjenih Država prostor na kome se većinski govori španski jezik, onda nije čudo zašto je američki državni sekretar postao Marco Rubio, dijete kubanskih migranata, republikanac i protivnik svega ono što bi se moglo podvesti pod termin „ljevica“ i „komunizam“. Ratoborni Rubio, bivši senator, dobio je zadatak da, u dijelu svijeta koji odlično poznaje, traži nove/stare saveznike s prijetnjom da povezivanje s Kinom znači sukob s Washingtonom.

Prva država koja je pala pred Rubijovim naletom bila je Panama. Ubrzo nakon što je imenovan na funkciju državnog sekretara, Rubio je posjetio Panamu kako bi izborio bolji status za američke brodove u Panamskom kanalu i otuda potisnuo Kinu. Domaćini su Rubiju rekli da neće produžiti učešće u kineskoj inicijativi „Pojas i put“ prema sporazumu koji ističe 2026. a kome se Panama prodružila 2017. godine. To je bila važna i brza pobjeda Trumpove administracije.

Južnije, također uz Karipsko more, prošle sedmice bila je najava nove velike bitke. Trump je javno obavjestio Chevron, veliku multinacionalnu naftnu kompaniju, da se povuče iz Venecuele i da tamo obustavi svoje poslovanje zaključno sa 27. majem, što oni nisu sa oduševljenjem dočekali.

Chevron je imao dozovolu od administracije Josepha Bidena da radi u Veneculi i njihovo poslovanje je bilo izuzeto iz američkih sankcija Caracasu. Biden je, poslije uvođenja sankcija Rusiji nakon agresije na Ukrajinu, pokušao nadomjestiti nedostatak nafte na tržištu Zapada. Ali, Trump sada želi politikom „maksimalnog pritiska“ ostaviti vlast u Venecueli bez novca, odnosno srušiti vladu Nicolása Madura i venecuelansku naftu staviti pod američku kontrolu, a o čemu je javno i jasno govorio više puta.

Izvršni direktor Chevrona Mike Wirth izjavio je dan pred istek dozvole koju im je dao Biden, da ukoliko se oni povuku otuda, naftu će preuzeti Kinezi. Tako je Trump najavio obračun sa Kinom i potvrdio riječi Marca Rubia iz marta: „Sjedinjene Države neće tolerisati nijednu treću državu ili njenu naftnu kompaniju da proizvodi, crpi ili izvozi naftu i proizvode povezane sa naftom, sa Madurovim režimom u Venecueli. To je režim koji konstantno krade izbore, pljačka svoj narod i dogovara se sa našim neprijateljima. Svaka država koja dozvoli da njene kompanije proizvode, crpe ili izvoze iz Venecuele biće predmet novih tarifa, a svaka kompanija biće predmet sankcija.“

Velika država čiji je dio bila Panama

Oko dvije sedmice prije drame sa Chevronom, Kina je Trumpu zadala težak udarac u Kolumbiji. Ljevičarski predsjednik Gustavo Petro, koji je došao na vlast nakon niza proameričkih političara centra i desnice, odlučio je Kolumbiju priključiti inicijativi „Pojas i put“. Kolumbijska ministrica vanjskih poslova Laura Sarabia napisala je polovinom maja na društvenoj mreži X da je odluka o pridruživanju kineskoj inicijativi„najsmjeliji korak desetljećima“ njene države i dodala da „plan saradnje otvara horizont beskrajnih mogućnosti u trgovini, ulaganjima i turizmu. Nema povratka: Kolumbija se odlučno otvara svijetu.“

Pristupanje Kolumbije inicijativi Pojas i put, četvrte po veličini ekonomije Latinske Amerike, bitno je i u kontekstu Paname, države sa nekih 4,5 miliona stanovnika. Naime, ova država nastala je od dijela Kolumbije, kao dio američkog plana da se prokopa Panamski kanal i skrati plovidba između istočne i zapadne američke obale. Pored porodičnih veza stanovnika sa dvije strane granice, Bogota ima veliki uticaj na Panama City i činjenicom da je drugi najveći uvoznik u državu koja je nekad bila dio Kolumbije.

Kolumbija sa više od 52 miliona stanovnika važna je u politici Washingtona prema ovom dijelu svijeta. Bogota je dugo bila saveznik Washingtona u borbi protiv ljevičarskih vlada u Latinskoj Americi, posebno u susjednoj Venecueli. Bivši venecuelanski predsjednik Hugo Chávez jednom je prilikom Kolumbiju nazvao Izraelom Južne Amerike, opisujući njen proamerički i navodno antilatinoamerički kurs. Međutim, pod Petrom Kolumbija se udaljava od Washingtona, pa je čak prekinula diplomatske veze s Tel Avivom zbog zločina u Pojasu Gaze, ostavivši kolumbijsku vojsku bez nekih rezervnih dijelova za opremu ranije kupljenu od Izraela.

U prvim danima Trumpovog mandata Petro je bio prvi predsjednik koji se suprostavio Trumpu kada je vršio deportacije ilegalnih migranata u Sjedinjene Države. Petro je tada rekao da prihvata sunarodnike migrante, ali da ih Trump ne može slati u Kolumbiju svezane kao kriminalce, što je dovelo do kratkorajnih Trumpovih carina i ekspresnog odgovara Bogote istom mjerom. Potom su carine obje strane povukle, a migranti su deportovani na humaniji način.

Ulaskom Kolumbije u inicijativu Pojas i put, gdje je već preko dvadeset latinoameričkih država, Kina će pokušati nadomjestiti eventualno povlačenje susjedne Paname i povećati svoj uticaj u ovom dijelu svijeta, ali ovaj put u državi koja je decenijama bila vjerni američki saveznik.

Kina također, budući da je saveznik Venecuele, sada može dodatno ojačati svoje prisustvo tamo, jer Petro nije neprijatelj Madura. Ono što je problem u odnosu Madura i Petra je prevashodno činjenica da je Venecuela dugo vremene bez novca, usljed američkih sankcija i nesposobnosti vlasti u Caracasu, pa je priliv Venecuelanaca u Kolumbiju višemilionski već nekoliko godina i to stvara ogromne socijalne, ekonomske i političke probleme svima onima koji održavaju veze sa Madurovom vladom.

Još južnije

Tu nije bio kraj kineskih uspjeha u Latinskoj Americi u maju. Nakon što je u zadnjim danima aprila otvorena direktna pomorska linija između kineskog Guangzhoua i peruanskog Chanchaya (luke u koju je u novembru kineska kompanija COSCO završila ulaganje 1,4 milijade dolara), iz Lime je došla vijest da planiraju od Kineza tražiti pomoć u izgradnji željeznice koja bi povezala dvije strane kontinenta.

Prošle sedmice peruansko ministarstvo ekonomije saopštilo je da će tražiti od Brazila i Kine zajednički projekat kako bi željeznicom povezale dvije obale okeana (Tihi i Atlantski). Tim projektom bi se povezale brazilske i peruanske luke, čime bi Kina izbjegla plovidbu kroz Panamski kanal, ili oko vrha Južne Amerike (uz obale Argentine i Čilea). Tako bi Kina, bez obzira na status Panamskog kanala, dobila priliku da slobodnije djeluje u Latinskoj Americi u odnosu na Sjedinjene Države.

Pored željeznice koja bi povezala dva okeana, Peru nudi Kinezima da izgrade i novu luku na peruanskim obalama. Ministar ekonomije Raul Perez Reyes sastao se sa kineskim ambasadorom u Peruu i obavjestio ga o tome, a on odgovorio da bi detalje trebalo da dogovori vrh triju država. Međutim, niko ne sumnja da je Kina sposobna za ovakve projekte, a slične su izvodili kod kuće i u Africi, te da bi posao vjerovatno obavili u rekordnom roku.

Brazilu, kao dijelu BRICS-a i kojim upravlja ljevičar Luiz Inácio Lula da Silva, sigurno ne smeta dodatni kineski upliv u Latinsku Ameriku i zbog toga što Peking pokazuje spremnost za ekonomsku i drugu vrstu saradnje bez obzira na ideološke stavove vlada drugih država.

Peru, koji granici sa Kolumbijom, tako je produžio lanac država koje od Kineza traže aktivnije učešće i koji ne žele sve karte baciti na odnose sa Sjedinjenim Državama. To je posebno važno za Peru kojim vlada Dina Boluarte, koja je došla na vlast nakon što je kroz parlamentarne i sudske procese zbačen ljevičarski predsjednik Pedro Castillo.

Borba se nastavlja

Kina decenijama pokazuje državama Latinske Amerike da u svakom pogledu može biti zamjena za Sjedinjene Države. Tehnologije koje, na primjer, Evropa ili Rusija ne proizvode u dovoljnoj mjeri ili čak nikako, Kina ima u više varijanti i nudi tržište čije potrebe ne može zadovoljiti niti jedna država svijeta. Tu činjenicu mnogi već koriste, pa je kineska tehnologija godinama prisutna u Venecueli, Boliviji, Brazilu i drugdje i Kina je davno prestigla Sjedinjene Države u mnogim oblastima trgovine sa Latinskom Amerikom. Kineski uvoz i izvoz iz država Latinske Amerike konstantno raste.

Ipak, to nije jednosmjerna ulica koja Kinu vodi ka sigurnoj prevlasti u ovom dijelu svijeta, čak iako mnogi na Peking gledaju blagonaklono. U brojnim državama djeluju razni nacionalni i politički pokreti koji ne zaboravljaju narod posjetiti da Kina nije bila kolonijalna sila u tom dijelu svijeta i da za dugogodišnje patnje tamošnjeg stanovništva Peking ne snosi nikakvu odgovornost.

Za razliku od Kine mnogi se time ne mogu pohvaliti, a posebno ne Sjedinjene Države koju su podržavale neke od najkrvavijih diktatura u Latinskoj Americi. Svoje loše epizode u odnosu prema nekim državama Latinske Amerike imale su i evropske sile, uključujući Rusiji, odnosno SSSR.

Također, saradnja s Kinom ne zahtjeva nikakve političke ili ekonomske pretpostavke, što nije bio slučaj sa Sjedinjenim Državama. Raznoraznim vladama širom svijeta, od kojih neke vladaju na najbrutalniji način, Kina to ne uzima za zlo, već s njima radi na projektima koji su korisni za obje strane. Sa druge strane, Sjedinjene Države su često neke države uslovljavali stanjem ljudskih prava, (ne)održavanjem izbora, odnosom prema trećim državama…

Peking može biti zadovoljan sa postignutim u samo nekoliko decenija u Latinskoj Americi, gdje Washington neprekidno djeluje dva stoljeća. Trumpova želja da obuzda Peking je očita, kao i činjenica da se Kina već utaborila u „američko dvorište“ i da postoje mnogi u tom dijelu svijeta koji Kinezima pružaju ruku saradnje prije nego Washingtonu. To je samo po sebi velika pobjeda Kine.

Članak je ranije objavljen na PISjournal.net

---