Vijesti o pristanku Sjedinjenih Američkih Država da Njemačka, u saradnji sa Rusijom, okonča gradnju gasovoda Sjeverni tok 2, preplavila je medije širom svijeta. Jedni su zaključili da se radi o pobjedi Njemačke i transatlantskog saveza, drugi da je Rusija nadmudrila Washington i Brisel, a treći da su SAD ponovo pokazale da su vodeća sila prema kojoj se evropski partneri odnose sa poštovanjem. Međutim, ovaj sadržaj ovog sporazuma za sada daje više pitanja nego odgovora u kontekstu budućih odnosa strana uključenih u dogovor.
Tokom 2015. godine počela je prva faza izgradnje gasovoda Sjeverni tok 2, što vremenski korespondira sa pojačavanjem sukoba u Ukrajini. Konzorcij nekoliko evropskih firmi počinje ostvarivati plan njemačkog i ruskog rukovodstva da se te dvije zemlje povežu novim gasovodom, pri tome eliminišući druge zemlje kao tranzitne. Nosilac glavnih aktivnosti sa ruske strane je kompanija Gazprom, energetski ruski div koji je snažna ekonomska i politička poluga ruske vlasti.
Pored različitih trzavica, o kojima su svjetski mediji izvještavali detaljno sve ove godine, Sjeverni tok 2 je bio gotovo završen u trenucima kada je Bijelu kuću napuštao Donald Trump, a na svjetsku političku scenu se vratio Joseph Biden. Oko 11 milijardi dolara vrijedan i 1.230 kilometara dug gasovod godišnjeg kapaciteta 55 milijardi kubnih metara, udvostručuje količinu gasa koju Rusija ruski izvozi u Njemačku. Biden je, govoreći o ovoj temi, izjavio da je gasovod „99 posto završen“ i da je sada kasno poduzeti mjere da se obustavi njegova izgradnja. Dok se čeka septembar kada bi gasovod trebao biti u potpunosti izgrađen, diplomatske aktivnosti između SAD, Njemačke, Rusije, Ukrajine i drugih zemalja nisu prestale. I pored izjava Bidena i njegove administracije da je Sjeverni tok 2 loš za Evropu, morao se pronaći način da se stvar do neke mjere „ispegla“ i predstavi kao rezultat zajedničkih napora.
Dobar ili loš sporazum
Namjera Njemačke i Rusije da izgrade gasovod koji će povezati te dvije države, a koji će zaobilaziti zemlje istočne i centralne Evrope (prije svih Ukrajinu i Poljsku), nije blagonaklono dočekana na mnogim adresama. Američki republikanci su uvodili sankcije, prijetili Njemačkoj, pozivali na savezničke odnose i tražili da se Ukrajina ne zaobilazi, ali iz Berlina nisu odustajali. Njemački cilj je da osiguraju stabilno snabdijevanje gasom i da tamošnja privreda ne zavisi od odnosa Rusije i Ukrajine, ili od sukoba u nekoj od zemalja kroz koju bi gasovod prolazio. Polaganje cijevi na dno Baltičkog mora bilo je praktično rješenje kome se i Rusija obradovala, jer pored dobijanja stabilnog kupca i platiše (Njemačke), izbjegla i Ukrajinu koja više neće moći obustavljati tranzit gasa i koja mora graditi bolje odnose sa Moskvom.
Njemačka godinama pokušava da smanji emisiju C02, zatvarajući termoelektrane na ugalj i okrećući se čistijim izvorima energije. Na red za zatvaranje su došle i nuklearne elektrane, a to je jedna od glavnih politika njemačkih Zelenih koji jurišaju na osvajanje vlasti. Stoga je zaobilaženje nestabilne Ukrajine logičan izbor. Angela Merkel nije imala puno opcija, pa je krenula u dogovor sa Vladimirom Putinom. Podsjetimo da je se ranije dešavalo da Ukrajina ili Bjelorusija jednostavno obustave protok gasa iz različith razloga. Tako je, na primjer Ukrajina, teretila Rusiju da im nije isporučila ugovorenu količinu gasa po ugovorenim cijenama, a Moskva teretila Kijev da odbija da plati dug i uzima gas koji je namjenjen potrošačima u trećim državama.
Gotovo tri milijarde dolara godišnje je Ukrajina prihodovala kao tranzitna zemlja. Izgradnjom novog gasovoda taj iznos bi mogao biti znatno umanjen. Međutim, ono što više brine zvanični Kijev jeste gubljenje na geopolitičkoj važnosti zemlje. Naime, sljedeći spor Rusije i Ukrajine oko gasa neće biti primarna briga, na primjer Njemačke ili Evropske unije, već ukrajinskih potrošača te u manjoj mjeri potrošača u centralnoevropskim ili balkanskim državama.
Kako je već rečeno, Rusija izgradnjom Sjevernog toka 2 dobija izvor stabilnih prihoda, što je ključno za zemlju čije funkcionisanje zavisi u velikoj mjeri od prodaje energenata. Eliminisanje Ukrajine, kao i drugih zemalja, iz procesa snabdijevanja gasom najveće evropske ekonomije za Rusiju je odličan ekonomski ali i politički posao, mada to nužno ne mora značiti, a o čemu ćemo kasnije više govoriti. Ruska tvrdnja da je ovaj gasovod isključivo ekonomski projekat bliža je istini od tvrdnje da će njime Moskva zauvijek potkopati evropsku sigurnost. Naime, desetljećima Rusija prodaje gas Evropi i novi gasovod tu činjenicu neće bitno promijeniti. Štaviše, novi gasovod bi mogao postati predmet spora ako se promijeni vlast u Njemačkoj. Njemački Zeleni nisu oduševljeni gasovodom koji spaja Njemačku i Rusiju i to potencijalno može biti problem, posebno zbog činjenice da su prihodi od prodaje gasa krucijalni za funkcionisanje Putinove Rusije .
Između ubice i partnera
Polovinom marta Biden je Putina nazvao ubicom. Nekoliko mjeseci nakon toga njih dvojica su imali sastanak u Ženevi. Bidenova odluka da ukine sankcije prema njemačkim i evropskim firmama uključenim u izgradnju Sjevernog toka 2 u redovima američkih republikanaca izazvala je bijes. Kratko rečeno, pojedini republikanci su konstatovali da je Biden predao Evropu ubici iz Moskve te da je to katastrofa za američke interese i za evropske saveznike. Malo blaži ton, ali sličan zaključak, imali su u ministarstvima vanjskih poslova Ukrajine i Poljske. U njihovom zajedničkom saopštenju kaže se da američki pristanak na završetak izgradnje gasovoda nanosi teški udarac evropskom jedinstvu. Oni su izgradnju gasovoda opisali kao prijetnju na „političkom, vojnom i energetskom planu“.
Sam Biden je Sjeverni tok 2 opisao kao loš projekat koji može ugroziti Evropu, a njegov državni sekretar Antony Blinken je izjavio da je „gasovod ruski geopolitički projekat kojim bi trebalo da se podijeli Evropa i oslabi njena energetska sigurnost“, što je stav koji su zastupali republikanci. Međutim, kako je konstatovao Biden, sada je kasno da se projekat prekine. U suštini to bi značilo kažnjavanje Njemačke u trenucima kada SAD imaju viziju vodstva i obnove transatlantskih veza. Od polovine maja SAD su počele da ukidaju sankcije protiv kompanija uključenih u izgradnju gasovoda, želeći da Washington postane dio projekta koji je u svojoj završnoj fazi.
Ako na trenutak zamislimo da je na američkim predsjedničkim izborima pobjedio Trump, onda bi se postavilo pitanje da li bi Trump ukinuo sankcije njemačkim kompanijama (a neke sankcije je i sam donio) i kako bi izgledao američki odnosa sa najmoćnijom državom Evropske unije. Biden i njegova administracija su očigledno procijenili da prijateljstvo sa Njemačkom, kao i vjerovatni dogovori sa Rusijom na pomenutom summitu, mogu dati bolje rezultate nego daljnje podjele unutar Zapada. Uostalom, ne treba gubiti iz vida činjenicu da je ruski plin još uvijek najjeftiniji i najdostupniji za evropske potrošače. U trenucima ekonomske krize koja prati koronavirus poskupljenje energenata kao ulazne sirovine u mnogim granama ekonomije nije najbolja opcija. Također ne treba gubiti iz vida da su mnoge kompanije sa Zapada direktno ili indirektno uključene u ovaj posao i da po tom osnovu postoji snažan lobi koji želi završetak izgradnje gasovoda, baš kao što su neke druge kompanije imale različite planove i želju da se ovaj gasovod ostane nedovršen.
Biden i njegova administracija su uspjeli dogovoriti sa Njemačkom da ta država uloži milijardu dolara u zelene tehnologije u Ukrajini kako bi ta država dobijala energiju iz obnovljivih izvora. Zauzvart, njemačke firme neće biti pod udarom američkih sankcija. Međutim, ono što je još važnije jeste obaveza Njemačke da odgovori na svaki pokušaj Moskve da energiju koristi kao alat u političkoj borbi protiv Ukrajine ili drugih evropskih država. Takva formulacija omogućava SAD i Njemačkoj da „sakriju“ svoje namjere u slučaju da treba izvršiti određeni pritisak na Moskvu, ili provesti neki plan ili dogovor.
Gubitnici i pobjednici
Pred summit Putina i Bidena iz Ukrajine su apelovali na američkog predsjednika da ta velika istočnoevropska država ne postane dio trgovine dvije velike sile. Da li je Ukrajina izbjegla taj scenarij pokazaće naredne godine, ali je jasno da u ovom trenutku Kijev mora da plati najveću cijenu – barem kratkoročno. Dogovor SAD i Njemačke da se izgradnja gasovoda završi doveo je Kijev u situaciju da osim izgubljenih milijardi dolara mora u određenoj mjeri promijeniti svoj stav prema Putinovoj politici ukoliko želi da (p)ostane važna tranzitna zemlja. Prije nekoliko dana došla je vijest da ukrajinski Naftagaz i ruski Gazprom pregovaraju o nastavku transporta gasa preko Ukrajine, a zatim i izjava Putina da će se to desiti ukoliko se Kijev bude ponašao kako treba, što bi u prenesenom značenju bilo ukoliko uvaži i ruske pozicije.
Treba napomenuti da Ukrajina ima velike rezerve prirodnog gasa i da bi njemačka pomoć mogla biti iskorištena da ta zemlja proizvede dovoljno gasa za vlastite potrebe. Neke od velikih nalazišta kontrolišu ruski pobunjenici, ali velike rezerve postoje i uz zapadne ukrajinske granice koje u potpunosti kontroliše Kijev. Posljednjih dana u Ukrajini se govori i o novim mogućnostima u trgovini gasom, poput ideje da ta zemlja postane svojevrsni gasni hub gdje će se susretati iranski i azerbejdžanski gas, ili gas dopremljen brodovima iz Perzijskog zaljeva, kao i gas iz Crnog mora. Međutim, da bi se takvi planovi proveli potrebno je mnogo vremena, novca i političkog umijeća.
Njemačka odluka da se poveže gasovodom sa Rusijom bila je strateška i jednostrana. Naime, Njemačka se na ovaj potez odlučila bez dobijene dozvole od strane Evropske komisije i ostalih članica EU, čime je prekršila načela energetske politike unije. Na primjer, susjedna Poljska je oštro protestvovala protiv njemačkih namjera, ali Berlin nije odustajao. Takva odluka Berlina mogla bi navesti neke druge članice EU da povlače jednostrane poteze u bilo kojoj oblasti, a što bi moglo biti ozbiljna prijetnja jedinstvu unije.
SAD su godinama pokušavale uvjeriti evropske zemlje da se okrenu ukapljenom plinu, ali uglavnom bez velikog uspjeha. Glavni razlog tome je cijena, odnosno činjenica da je ruski gas naprosto jeftiniji i da postoje gasovodi koji ne zahtijevaju ulaganja kao novi terminali potrebni za ukapljeni gas. Da bi se iz igre izbacila Rusija Evropi su potrebni novi gasovodi. Geopolitička igra koja se odvija na Mediteranu, o čemu smo ranije detaljnije pisali, mogla bi u narednim godinama u potpunosti promijeniti tržište gasa u Evropi. Pojačani američki i njemački interes za gas u Mediteranu može dovesti do toga da se Evropa u potpunosti oslobodi ruskog gasa, a to će Moskva na sve načine pokušati spriječiti. Naime, Izrael, Egipat i Kipar u narednim godinama mogli bi postati okosnica evropskog tržišta gasa ukoliko se postigne dogovor sa Turskom i Libijom, odnosno ukoliko te tri države budu mogle gasovod dovesti do obala Grčke. Američko-njemački dogovor bi mogao uključiti i ovo pitanje, budući da SAD imaju cilj eliminisati ruski gas sa evropskog tržišta i Izrael približiti evropskim ekonomskim i političkim tokovima.
Postoje i oni koji vjeruju da dogovor Bidena i Putina uključuje podjelu interesnih zona i da je tržište gasa važna stavka u eventualnim dogovorima. Za takve tvrdnje teško je pronaći dokaze, ali ne treba gubiti iz vida da je Biden u samo četrdesetak dana imao sastanke sa njemačkim i ruskim državnim rukovodstvom, a da su nakon toga neke stvari pokrenute, poput smirivanja sukoba na istoku Ukrajine ili pomenuti dogovor o gasovodu Sjeverni tok 2.
Iz svega navedenog može se zaključiti da kompleksno i važno pitanje energetske sigurnosti Evrope nije zatvoreno i da i u narednim godinama možemo očekivati različite dogovore i preokrete. Stoga se Sjeverni tok 2 može posmatrati samo kao još jedna bitka koja vjerovatno neće odrediti ishod rata. Fatalistički zaključci dijela autora sa Zapada o konačnom porazu SAD i Evrope, ili fanatični zaključci rusofila o konačnoj ruskoj pobjedi u polju energetike još uvijek nemaju mjesta. U godinama koje su pred nama potražnja za prirodnim gasom će rasti, baš kao što će i tehnologija napredovati velikom brzinom. U tom međuodnosu iznova će se pojavljivati novi igrači, nove ideje i novi dogovori, a u takvim procesima svi akteri se moraju iznova boriti za svoje pozicije.