Sastanci izraelskog državnog vrha sa kolegama iz okolnih većinskih muslimanskih i arapskih država u prošlosti su bili relativno rijetki i kao takvi prava su politička i medijska senzacija. Čini se da je i tome došao kraj, a sastanak ministara vanjskih poslova Izraela, Egipta, Maroka, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina, uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, mogao bi biti prekretnica i za ukupne regionalne odnose.
U sjenci ukrajinske krize, ispod radara velikog broja medija, u izraleskoj pustinji Negev desio se sastanak koji bi „prije samo nekoliko godina bio nezamisliv“, kako je to slikovito opisao američki državni sekretar Antony Blinken. Na krajnjem jugu Izraela, u kibucu Sde Boker, u nedelju počeo i dan kasnije završio samit, uz posredovanje SAD, ministara vanjskih poslova Izraela, Egipta, Maroka, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina. Samit je još specifičniji i činjenicom da na njemu nije bilo palestinskih, ali ni jordanskih predstavnika.
Ovakav događaj je gotovo bez presedana u historiji izraelsko-arapskih odnosa i plod je višegodišnjeg rada bivših i sadašnjih administracija SAD i Izraela sa njihovim partnerima. Pristup prošle i sadašnje administracije SAD, čini se, nije isti, ali suštinski to neće spriječiti sve strane da razvijaju međusobne veze, ukoliko bude dobre volje.
Trump i Biden: Pitanje Palestine
Samit, koji će najviše koristi donijeti Izraelu, održan je zahvaljujući bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. koji je UAE i Bahrein uvjerio u potpisivanje Abrahamskog sporazuma u augustu 2020. godine, čime je stvoren preduslov da se odnosi tih zemalja prvo normalizuju, a kasnije i da veze između njih postanu jače. Potom je Trump u decembru iste godine privolio i Maroko da normalizuje odnose sa Izraelom, u zamjenu za američku podršku Rabatu po pitanju Zapadne Sahare. Trump je otišao sa vlasti, baš kao i Benjamin Netanyahu, a na vlast u Izraelu je došla garnitura za koju se smatralo da će zbog svojih političkih i ideoloških stavova zapasti u još veći sukob sa susjednim državama. Međutim, izraelska desnica očigledno ne želi propustiti priliku koju je omogućio Trump.
Administracija Josepha Bidena je odlučila da podrži ove dogovore, iako je Blinken na samitu istakao da taj proces nije „zamjena za napredak u odnosima Palestinaca i Izraelaca", čime je, barem formalno, i za ovaj pregovarački stol vratio najduži bliskoistočni konflikt. Takav stav Blinkena o Palestini izrečen na samitu sigurno nije obradovao Izrael koji je ostale učesnike na samitu dobio po osnovu obostranih političkih, ekonomskih i sigurnosnih interesa. Blinkenova namjera da se pregovora o odnosima Izraela i Palestine iskazana je i sastankom sa palestinskim čelnikom Mahmoudom Abbasom kojeg je posetio na Zapadnoj obali, a isto je učinio i jordanski kralj Abdullah koji je odbio učešće svoje zemlje na samitu u Negevu. Abbas je samit opisao kao „oštar napad na Palestince“.
Izraelski ministar vanjskih poslova Yair Lapid bio je oduševljen samitom, ističući da „ono što mi ovdje radimo jeste stvaranje historije, izgradnja nove regionalne arhitekture zasnovane na napretku, tehnologiji, vjerskoj toleranciji, sigurnosnoj i obavještajnoj saradnji“. Samit je prilika koju Lapid ne želi da propusti, posebno kada se radi o sklapanju međusobnih dogovora zemalja učesnika. Radne grupe na ovome samitu bavile su se pitanjima borbe protiv terorizma, odbrane, turizma, obrazovanja, energije, zdravstva, vode i hrane, čime je iskazana jasna želja da se stvore trajne i jake veze. Izjava učesnika da žele da se ovakvi samiti održavaju najmanje dva puta godišnje samo je potvrda navedenog, posebno Lapidovih riječi da je to „izgradnja nove regionalne arhitekture“ koju priželjkuje Izrael.
Ta nova regionalna arhitektura, bez sumnje, u izraelskoj interpretaciji znači ojačani front prema Iranu i njegovim saveznicima. Lapid to nije ni krio i uputio je jasne poruke Teheranu, a potom se saglasio sa Blinkenom da je neprihvatljivo da se Iran domogne nuklearnog oružja.
Borba za izlazak iz izolacije
Djeluje paradoksalno da se dva bliskoistočna neprijatelja, Iran i Izrael, decenijama bore za izlazak iz izolacije. Iranu su decenijama zatvorena gotovo sva vrata na Zapadu, a Izrael ima isti problem u svom susjedstvu, uz izuzetak Egipta i Jordana. Iran godinama pokušava da postigne sporazum o svom nuklearnom programu sa Zapadom u zamjenu za ukidanje sankcija, a Izrael na sve načine pokušava da pronađe saveznike na Bliskom istoku. Čini se da su obje zemlje na dobrom putu da to postignu, budući da su proteklih sedmica Zapad i Iran na korak do dogovora, a Izrael pronalazi saveznike i u Perzijskom zaljevu.
Uspjeh bilo koje od te dvije države plaši onu drugu. Iranski dogovor sa Zapadom značio bi kraj ekonomske izolacije za državu od 84 miliona stanovnika i mogućnost da svoje ekonomske i političke veze širom regiona dodatno ojača. Iranske rezerve nafte i prirodnog gasa, kao i ogromno tržište te obrazovana i brojna radna snaga koju ta zemlja ima, prilika su koju velike svjetske kompanije žele iskoristiti. Dodatno jačanje Irana djeluje kao noćna mora za Izrael, ali ne samo i za njih, već i za neke većinski sunitske države. Taj strah posebno imaju u Bahreinu gdje sunitska dinastija upravlja državom u kojoj su šiiti većina. Strah od snažnog Irana imaju i veće države od Bahreina, posebno UAE i Saudijska Arabija.
Zato je očigledna izraelska računica u ovim diplomatskim naporima. Naprosto, potrebno im je što više država na frontu prema Iranu i njenim saveznicima u Libanu, Siriji, Iraku, Jemenu i drugdje. Na toj platformi moguće je mobilisati mnoge političke snage širom regiona, iako je arapskim državama veliki rizik sklapati veze sa Izraelom zbog ogorčenosti Arapa prema tretmanu Palestinaca. Saradnju sa Izraelom u različitim poljima mnogi priželjkuju, a jedna od takvih država je i Maroko koji želi izraleska i američka ulaganja, njihovu diplomatsku pomoć u sukobu sa Alžirom oko Zapadne Sahare te dodatno jačanje armije.
Da je ovaj sastanak uperen protiv Irana nisu imali ni brojni izraelski mediji koji su događaj opisali kao „samit protiv Irana“, iako druge delegacije, osim domaćina i Bahreina, nisu spominjali Iran u svojim istupima. Druge delegacije su govorile o svojim prioritetima, a iz egipatske su poručili da se palestinsko pitanje ne smije zanemariti.
Izlazak iz pat pozicije
Posljednjih nekoliko godina probleme Bliskog istoka u drugi plan gurale su druga velika pitanja međunarodne politike, kao što su koronavirus, dešavanja u Južnom kineskom moru i na Pacifiku, rat u Ukrajini i serija događaja u Centralnoj Aziji. Međutim, to nikako ne znači da u ovome dijelu svijeta i dalje ne traju velike krize i da se ne nastavljaju važni politički i društveni procesi. Smanjenjem američkog interesa za ovaj dio svijeta, usljed bavljenja Kinom, bliskoistočnim državama ostavljen je veći manevarski prostor za samostalnije djelovanje, jer sile poput Rusije i Kine taj prazan prostor u ovome trenutku ne mogu da popune.
Protekle godine i proteklih mjeseci Turska pokušava da popravi odnose sa Egiptom, UAE i Saudijskom Arabijom, Teheran i Rijad pokušavaju isto, čak i Sirija ponovo postaje dio regionalnih kalkulacija. Jordan je "non paperom" pokušao približiti Zapad i Bashara al-Assada, a sirijski lider je prije desetak dana otišao u posjetu UAE, što je njegovo prvo putovanje u neku arapsku državu od 2011. godine. Izrael je iznova pokazao želju da sarađuje sa Egiptom, a od kontakata sa Jordanom ne odustaje. Nakon samita u Negevu, jordanskog kralja Abdullaha posjetio je izraelski ministar odbrane Benny Gantz s kojim je razgovarao o sigurnosti u Jerusalemu, posebno tokom trajanja mjeseca ramazana.
Ovoliki broj pregovora, čak i između suprostavljenih strana, vjerovatno će dovesti do određenih regionalnih pomjeranja i obrata, ako sve navedeno nije upravo baš to. Ukrajinski rat, koji je doveo do energetske, a vjerovatno i do prehrambene krize u mnogim zemljama koje iz Ukrajine i Rusije uvoze hranu u ogromnim količinama (Egipat, na primjer), zemljama Bliskog istoka ostavlja prostor za novo pozicioniranje. Također, odnosi između SAD, Kine i Rusije još jednom se redefinišu i to je dodatni razlog za djelovanje. Mnogobrojni ratovi koji se vode u ovome dijelu svijeta (Sirija, Libiija, Jemen, Irak...) godinama ne daju pobjednika na bojnom polju. Logičan izlaz iz takve situacije bio bi dijalog, a to često Bliskom istoku nedostaje. Međutim, dijalog jednih na račun drugih država na Bliskom istoku je često završavao tamo gdje je i počinjao - u međusobnom sukobu.