Bitka za prevlast na Pacifiku se zahuktava. Sjedinjene Američke Države i Kina svakim danom ojačavaju svoje kapacitete u i oko Južnog kineskog mora. Države u tom dijelu svijeta zauzimaju stranu, računajući na ostvarivanje svojih interesa. Indonezija, najmnogoljudnija većinski muslimanska država i treća po veličini demokratija na svijetu, okrenula se Washingtonu, a što je proteklih dana ozvaničeno važnim strateškim dogovorom dvije zemlje.
Da će se fokus američke diplomatije prebaciti na Pacifik, godinama je poznato. To je direktno najavio bivši američki predsjednik Barack Obama, a prije i nakon njega, mnogo američkih zvaničnika. U tom okretanju ka Pacifiku i konfrontaciji sa Kinom, Južno kineskom kinesko more predstavlja jednu od najvažnijih karika, ali i jednu od najopasnijih tačaka na svijetu u kojoj bi mogao buknuti sukob koji će zahvatiti mnoge države. Kinesko agresivno ponašanje i tvrdnje da ovo more, manje-više čitavo, pripada njima natjeralo je države poput Vijetnama, Malezije ili Indonezije da zaštitu potraže u Washingtonu. SAD takav (ne)formalni poziv nisu odbile, a i da ga nije bilo Washington bi došao u „kinesko dvorište“, baš kao što Kina snažno ulazi u „američko dvorište“ širom Srednje i Južne Amerike.
Približavanje stavova između Indonezije i SAD u petak je postalo i očito, a sama vijest govori i o namjeri dvije velike i moćne države. Kako izvještava Reuters, dvije države su skolopile dogovor da grade zajednički trening centar za mornarice dvije države. Vriijednost ugovora je 3,5 milijardi dolara, a biće smješten na Riau otocima, u strateški važnom području Batam. Trening centar će faktički biti na vratima Južnog kineskog mora i Malajskog prolaza, u blizini Singapura. Drugim riječima, na pomorskoj ruti koju je za Kinu žila kucavica u trgovini sa Evropom, Afrikom i velikim dijelom Azije, Indonezija i SAD uspostavljaju mornaričke kapacitete za obuku, odnosno gomilaju snage koje mogu imati različite zadatke. Dakle, cilj je kontrola strateški važnog morskog prolaza što u konačnici može da podriva brojne kineske planove.
Kina i susjedi
Godinama je vidljivo kinesko nastojanje da se nametne kao vodeća i neupitna sila u Južnom kineskom moru. Kinesko jačanje, vojno i ekonomsko, brine države u bližem susjedstvu zbog odbijanja Pekinga da razgovara na ravnopravnim osnovama o razgraničenju u Južnom kineskom moru. Službeni Peking gotovo čitavo more vidi kao unutrašnje vode Kine, a što osporavaju Vijetnam, Malezija, Bruneji, Indonezija i Filipini. Zvanična Manila je čak 2016. godine dobila presudu Stalnog arbitražnog suda u Hagu da su prava Filipina povrijeđena, ali Peking je odbio da prizna presudu. Takav stav Kine otežava poziciju te države posebno u godinama koje dolaze, budući da su SAD odlučile da se Južnim kineskim more pozabave na najvišem nivou. Čak i tokom mandata Donalda Trumpa, koji je želio SAD u što većoj mjeri povući iz svjetskih političkih tokova, američki vojni brodovi su ulazili u vode koje Kina smatra svojim. Oštri protesti iz Kine dobijali su američki odgovor da se radi o međunarodnim vodama.
Neki su skloni reći da je Indonezija najpotcjenjenija sila na svijetu. Bez da ulazimo u raspravu da li je tvrdnja tačna navedimo sljedeće podatke. Indonezija ima preko 273 miliona stanovnika i četvrta je na svijetu u toj kategoriji uz činjenicu da joj je prirast stanovništva veći nego u tri bolje plasirane države (Kina, Indija, SAD), zatim 16. su po veličini je ekonomija svijeta sa procjenjenim rastom od 4,5 posto u ovoj godini i značajnim prirodnim resursima. Vojska Indonezije ima oko 400 hiljada vojnika, a raspolažu modernim američkim, ruskim, francuskim, njemačkim i britanskim naoružanjem. Iz svega navedenog jasno je da se radi o državi koja ima potencijal da se razvija, a ako pomoć pruže veće sile onda se rivali Indonezije mogu ozbiljno zabrinuti.
Iz najnovijeg dogovora Indonezije i SAD postaje jasno da je ova država na radaru Washingtona, a prošle godine je australijski premijer Scott Morrison izjavio da je za njegovu zemlju Indonezija najvažnija država u jugoistočnoj Aziji. Ako se tome dodaju američki saveznici poput Japana i Južne Koreje, pa čak i Vijetnama, onda je jasno da bi Kina na svojim granicama mogla dobiti ozbiljne izazove. Peking ovo treba da brine i zbog činjenice da Kini nedostaje iskustvo u upravljanju kriznim situacijama. Već sada je jasno da je Kina izašla iz stanja gotovo neutralne sile u gotovo svim svjetskim krizama, a da ulazi u period kada se treba nositi sa različitim konfliktima kako su to decenijama radile SAD. Koliko će u tome biti uspješne dio je i odgovora kakva će biti budućnost Kine. Odnosi u Južnom kineskom moru, ali i sa Tajvanom, biće ozbiljan test za kinesku želju da postanu globalna sila koja nosi dio odgovornosti za međunarodni poredak, kao što to decenijama rade SAD.
Šta želi Indonezija?
Američke i kineske pozicije su u najvećoj mjeri jasne i javno saopštene više puta. Međutim, šta je to što želi Indonezija i da li se želje ove snažne države mogu zanemariti? Zbog strukture teksta navedimo dvije aktuelne političke doktrine koje ova zemlja provodi. Od sticanja nezavisnosti Indonezija vodi „aktivnu i slobodnu“ vanjsku politiku, što je tokom hladnog rata podvedeno pod osnove Pokreta nesvrstanih, čiji je jedan od osnivača bila ova zemlja. Nestankom blokovskih podjela Indonezija je nastavila voditi politiku na sličnim premisama.
Druga doktrina je novijeg datuma i činjenično je plan novog pozicioniranja zemlje u ekonomiji i diplomatiji. Naime, od dolaska na mjesto predsjednika zemlje 2014. godine Joko Widodo radi na ideji da njegova zemlja postane nezaobilazna karika u plovidbama, koristeći činjenicu da njegova država ima više od 17 hiljada otoka koji se protežu od Kine do Australije i između kojih prolaze najvažnije morske tranzitne rute. Widodova ideja nosi naziv „Globalni morski oslonac“, odnosno jednostavnije rečeno to je plan da Indonezija postane mjesto gdje će se ukrštati morski putevi, a ta zemlja pružati logističku i svaku drugu pomoć. Ovako predstavljeno zvuči kao jednostavan zadatak, ali to uopšte nije.
Widodo je kao važne koncepte za ostvarenje ovoga plana naveo nekoliko stubova te politike, poput jačanje ljudskih resursa i izgradnja luka i ekonomskih veza, zatim jačanje sigurnosnih snaga na moru koje će uspostaviti red i osigurati poštivanje zakona, zatim zaštita zainteresovanih strana (pravna i svaka druga), briga o ekologiji i sl. U konačnici Indoneziju etablirati kao ekonomsku i diplomatsku silu, ali preduslov je izgradnja infrastrukture i sticanje znanja u ovim poljima, posebno transfer znanja iz drugih razvijenih država. Widodo je 2019. godine dobio i drugi petogodišnji mandat i konačno je dočekao da SAD pokloni više pažnje ovoj zemlji.
Naime, Obama, iako je proveo dobari dio svog djetinstva u Indoneziji, nije posvećivao preveliku pažnju ovoj zemlji, a Trump gotovo da nije ni pokušao. Administracija Josepha Bidena pokušava da prevaziđe nastali jaz. Američki državni sekretar Antony Blinker vrlo je aktivan u ovom dijelu svijeta i pokušava obnoviti porušene mostove te izgraditi nove. Javnost u Indoneziji pamti američku podršku separatistima u ovoj zemlji tokom hladnog rata, pa je stoga dug put da se izgradi jače prijateljstvo. Međutim, prije toga se mogu ostvariti zajednički interesi, jer rivali neće sjediti skršenih ruku.
Američka računica je jasna – jačanje svih država koje se opiru Kini donosi korist američkim nastojanjima da obuzda Kinu. Računica Džakarte također je jasna, ali ima objektivne slabosti. Američka pomoć u izgradnji luka i jačanje vojne mornarice sigurno može biti presudna u planovima Indonezije, ali prevelika zavisnost može da ugrozi „aktivnu i slobodnu“ vanjsku politiku. Navedimo da je kineska strana godinama nudila različite ustupke i projekte, ali Indonezija je zadržala oprez. U isto vrijeme, Indonezija se približila Indiji i godinama gradi odlične odnose sa Japanom, Južnom Korejom i Australijom.
Jačanje Indonezije
Iz svega navedenog jasno je da Indoneziji treba pomoć u izgradnji luka, jačanju vojne mornarice i obuke stručnih lica za rad na ambicioznim planovima zemlje. Također je jasno da tu vrstu pomoći može pružiti najveća pomorska sila u historiji svijeta. Još od kraja Drugog svjetskog rata SAD su gospodari svjetskih okeana i mora i ni moćni SSSR tu poziciju nikad nije mogao ugroziti. Kina zadnjih godina ubrzano proizvodi vojne i druge brodove s ciljem da se približi američkoj snazi i upusti u borbu za prevlast nad svjetskim okeanima i morima. Međutim, prije toga, kako stvari stoje, Kina će morati da „pokida“ prsten koji se oko nje formira od strane država koje su uplašene od narastajuće snage Pekinga.
Blinken je već dogovorio jačanje mornarica Japana i Južne Koreje, a već je ranije ruku saradnje pružio Vijetnam. Indija je već ranije zauzela stav da se suprostavi Kini, a narod u Mjanmaru je dao podršku snagama koje žele zemlju okrenuti ka Zapadu. Pored njih postoje i druge zemlje koje podržavaju američku politiku na Pacifiku, baš kao i one koje u saradnji sa Kinom vide svoju korist. Ta utrka Kine i SAD može biti korisna za Indoneziju koja situaciju može iskoristiti da dodatno ojača i etablira se kao regionalna sila. Paradoks je da bi glavni impuls Indoneziji u toj preobrazbi mogla biti pomoć iz SAD, a ne iz Kine koja se zalaže za uspostavljanje multipolarnog svijeta u kome će regionalne sile zauzeti važnu poziciju. Odatle dolazimo do zaključka da vizije unipolarnog ili multipolarnog svijeta često imaju izuzetke, a što nas u konačnici vraća na sami početak ove priče o borbi dvije države da dominiraju u skladu sa vlastitim realpolitičkim ciljevima.