Američko-izraelski napad na Iran: Da li Rusija i Kina pomažu svog saveznika?

Dvanaest dana je prošlo od početka američko-izraelskog napada na Iran. Kao i kod prethodnih napada na ovu državu, mnogi se pitaju da li Rusija i Kina pomažu svog saveznika.

Foto: Vladimir Putin i Xi Jinping

Odluka američkog predsjednika Donalda Trumpa da zadnjeg dana februara, po volji i želji izraelskog premijera Benjamina Netanyahua napadne Iran, bila je iznenađujuća zbog dinamike američko-iranskih pregovora. Mnogo toga je ukazivalo da je neki dogovor moguć.

Ali, velike sile se oslanjaju i na druge pokazatelje u procjeni političkih tokova. Uostalom, Trump je mjesecima gomilao vojsku na Bliskom istoku i s Netanyahuom prijetio Teheranu, čak podržavao proteste koji su trebali voditi do promjene vlasti u Iranu.

Stoga napad nije smio biti iznenađenje za Rusiju i Kinu. Samo vrijeme početka napada moglo je biti iznenađenje, a sve nakon toga trebalo bi biti obuhvaćeno pripremljenim planom djelovanja.

Tačna procjena

Iran, Rusija i Kina, u danima pred američko-izraelski napad, izvodile su vojnu vježbu od Hormuškog moreuza, preko Omanskog zaljeva i Arapskog mora do obala Južne Afrike, odnosno u vodama gdje se tih dana nalazio američki nosač aviona USS Gerald R. Ford. Neki mediji tvrde da i danas tamo plovi kineski brod s opremom za praćenje i komunikaciju i da je na usluzi Iranu.

Pomoćnik predsjednika Rusije Nikolaj Patrušev, dugo godina blizak saradnik Vladimira Putina, vježbe je, prije oko tri sedmice, opisao kao „pravovremene i strateški relevantne“.

Da Kinezi pomažu Iran bilo je jasno i u danima pred napad. Mediji su objavljivali snimke s kineskih satelita koji su bili usmjereni prema američkim vojnim bazama na Bliskom istoku. Takve snimke i danas dospijevaju u javnost i pokazuju stanje u američkim vojnim bazama nakon iranskih napada. Drugim riječima, kineska i ruska vojska pokušavaju Iranu osigurati ono što već imaju Sjedinjene Države i Izrael – informacije s bojnog polja u realnom vremenu.

Također, dok je Trump gomilao snage na Bliskom istoku, u Iran je sletjelo više ruskih teretnih aviona i mnogi smatraju da je Teheran tada dobio nešto od opreme koja mu je potrebna da se što bolje pripremi za predstojeći napad.

Ovakvo kinesko i posebno rusko držanje pokazuje da su te dvije sile hrabrije nastupile u odnosu na prošli američko-izraelski napad na Iran.

To je posebno bitno u kontekstu Rusije, jer Putin decenijama ne želi za Iran uraditi ništa što će ugroziti Izrael. To se vidjelo u ratu u Siriji, ali i u odsustvu osude Izraela nakon silnih napada na Iran i druge države na Bliskom istoku...

Ako padne Iran...

Međutim, dobar dio ruske javnosti i političara nedvosmisleno je stao na stranu Irana. To se desilo i u Kini, a što pokazuje i jedan neobičan događaj. Iranska ambasada u Pekingu je izdala saopštenje da ne prima donacije od kineskih građana koji masovno šalju upite u vezi s tim. To pokazuje da dio Kineza rat protiv Irana vide kao nešto što je važno i za njih same.

Ruski filozof Aleksandar Dugin, za kojeg neki tvrde da ima veliki uticaj na Putina, komentarišući likvidaciju iranskog ajatolaha Alija Khameneija, zaključio je da isto čeka Rusiju ako ne promijeni politiku. „Danas Iran, sutra Rusija“, poručio je Dugin i tražio od ruske države da konačno pokaže svoju pravu snagu, postavi crvene linije i da likvidira sadašnju vlast u Ukrajini i sve druge koji će doći.

Dugin rat protiv Irana vidi kao vjerski, kao sukob civilizacija. Vojnu operaciju protiv Irana Amerikanci su nazvali „Epski bijes“ (Epic Fury), a Dugin ju je preimenovao u „Epsteinov epski bijes“ (Epstein’s Epic Fury), ciljajući na veze američkog državnog vrha i zloglasnog Jeffreya Epsteina čiji slučaj mjesecima izaziva interesovanje širom svijeta.

Dosadašnje držanje Irana, sposobnost da se brani i napada širom Bliskog istoka, raduje Kinu i Rusiju, kao i sve one koji traže multipolarni svijet, a što je ideja pod kojom Peking i Moskva decenijama okupljaju američke neprijatelje. Kina od ovog koncepta ne odustaje, čak i onda kada se čini da je napuštena od drugih država.

Za razliku od pozivanja na vjerske ratove i sukobe civilizacija (iz Izraela, Sjedinjenih Država, Irana i sada iz Rusije), kineski komunisti imaju drugačiji pristup politici. Važan segment toga djelovanja je ekonomsko povezivanje u vremenu kada Trump uvodi carine i najbližim saveznicima.

U nedjelju je Kina, u sjeni rata na Bliskom istoku, saopštila da za 53 afričke države od 1. maja ukida sve carine na uvoz. Izuzetak je Esvatini - država koja ima diplomatske veze s Tajvanom. Ovo je saopštio kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi, a što je ranije odlučeno. Naglašavanje ekonomske saradnje u vremenu kada Trump pod raznim izgovorima napada širom svijeta (Iran, Jemen, Venecuela, Nigerija, Irak...) važna je politička poruka iz Pekinga.

Koliko dugo Iran može da izdrži?

Važnost Irana za kinesku strategiju dobro je poznata. To nije samo još jedno kinesko savezništvo. Radi se o kineskom izvoru energenata, važnoj tački na mapi inicijative „Pojas i put“ i kineskom uporištu na Bliskom istoku gdje neki vode vjerske ratove i imaju oružje za masovno uništenje.

I tu nije kraj važnosti Irana za kineske planove. Naime, kineskim stratezima je poznat američki plan da se posvete obuzdavanju Kine, ali da ih u tome ometa nedovršen posao na Bliskom istoku. O tome je govorio američki predsjednik Barack Obama. Dakle, zauzetost Washingtona na Bliskom istoku znači manji pritisak na Kinu i trošenje američke snage i ugleda. Na koncu, proučiti američko ponašanje u ratu protiv jake vojske odlična je prilika za Kinu, dok Washington troši resurse kojih svakako nema mnogo.

Pored Duginove brige o tome „ko je sljedeći“ na američkom spisku za napad, Rusija računa i s drugim stvarima koje su vezane za ovaj rat. Prvo, trošenje Sjedinjenih Država i drugih država znači manje pomoći za Ukrajinu. Drugo, odluka Irana da zatvori Hormuški moreuz dovela je do povećanja cijene nafte i to je za Rusiju odlična vijest, pa Putin ovih dana govori o mogućnosti da Evropi ne prodaje ni naftu ni gas, odgovarajući na plan Brisela da se to desi do kraja ove godine.

Tako je Trump za manje od dvije sedmice doveo Sjedinjene Države u situaciju da izgube mnogo, čak i kad Iranu nanose ogromne štete. Američkim stratezima, a što je Trump godinama zastupao, dugotrajan rat nije u interesu. Trump sada, ako ne želi ratovati i upustiti se u igru s neizvjesnim ishodom, mora pronaći izlaz, bilo da se jednostrano povuče s bojnog polja, čeka početak šireg rata u regiji ili naprosto traži dogovor s Iranom.

Ali, tim putem je Trump već išao. Pregovore je prekinuo napadima, slavio smaknuća vjerskih i političkih vođa države s kojom pregovara. Ko želi pregovarati s Trumpom i ko mu može vjerovati? Ovakve greške u promišljanju politike zvaničnom Washingtonu su se rijetko dešavale i na mnogo manje važnim temama. Rusija i Kina imaju priliku koju su dugo čekale, ali ishod zavisi od sposobnosti Irana da nastavi uspješno ratovati protiv Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i njihovih saveznika.

Članak je ranije objavljen na portalu nap.ba

---