Nakon gotovo dvije sedmice rata između Izraela i Hamasa širom svijeta se analizira ishod sukoba. Da li jedna, ili obje, strane mogu proglasiti pobjedu? Ili su obje strane zabilježile poraz? I u konačnici, šta još jedna runda u sukobu dvije strane znači za budućnost obje strane?
Mjesec maj 2021. godine ostaće mnogima u sjećanju kao vrijeme još jednog u nizu obračuna Izraela i Hamasa, a neki će u ovome događaju vidjeti prekretnicu za mnoge procese na Bliskom istoku. Materijalna šteta koju su pretrpjele obje strane još uvijek nije izračunata, a sa sigurnošću se može reći da se mjeri u milijardama dolara. Broj nastradalih još uvijek nije konačan, a trenutno se operiše sa cifrom od 248 ubijena Palestinca, uključujući 65 djece i 39 žena i gotovo dvije hiljade ranjenih. Izrael je saopštio da je ubijeno 12 njihovih građana, od čega je dvoje djece i jedan vojnik te je 114 ranjenih. Hamas nije objavio svoje gubitke, a Izrael tvrdi da su usmrtili 25 komandanata Hamasa i oko 200 njihovih operativaca.
Da li ima pobjednika i poraženih?
Iz gore navedenih brojeva jasno se vide srazmjere stradanja Palestine. U poređenju sa ratom iz 2014. godine to je ipak deset puta manje stradalih i znatno manja materijalna šteta. Reklo bi se da je ovaj put manje žrtava nego je bilo ko očekivao na početku sukoba, a ovaj put takvi brojevi omogućavaju Hamasu da proglasli pobjedu. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu također je proglasio pobjedu i poručio da je njegova država ostvarila sve ciljeve u ratu. Međutim, najveći Netanyahuov uspjeh je broj spašenih života svojih sugrađana zahvaljujući razvijenom sistemu odbrane, kako zbog naprednih sistema za presretanje projektila tako i zbog velikog broja skloništa i rada izraleskih službi koje su omogućile funkcionisanje države i u ratnim uslovima. Sve drugo što se desilo u ovome jedanaestodnevnom ratu za Netanyahua otvara mnoga pitanja i nameće ozbiljne izazove u budućim sukobima.
Naime, Hamas je prvi put pokazao sposobnost da uzvrati i da napadne Izrael sa preko 4 300 raketa, što je presedan. Raniji okršaji Izraela i Hamasa od samog početka do kraja izgledali isto: Nekoliko nepreciznih raketa koje presretne Gvozdena kupola i demonstracija izraelske sile onoliko dugo koliko to Tel Aviv hoće. Hamasov napredak u razvoju raketa, a na čemu su se otvoreno zahvalili Iranu koji im je osigurao tehničku i finansijsku pomoć, ovaj put Izraelu je predstavio popriličan problem.
Pored nastradalih Izraelaca posljedica je bila i gotovo desetodnevno zatvaranje cjelokupnog Izraela, što je u konačnici donijelo velike finansijske gubitke. Zatim, pozivanje rezervista i njihovo raspoređivanje te veliki troškovi vojske u cijelini. Naime, iz Izraela su tvrdili da su uspjeli presresti preko 90 posto svih raketa koje je ispalio Hamas. Ako je tačan podatak, koji su navodili izraelski i svjetski mediji, da ispaljivanje jednog presretača prema raketama Hamasa košta oko 50 hiljada dolara, onda je samo po tom osnovu potrošeno 200 miliona dolara. Tome dodajmo da je Hamas ovaj put uspio pogoditi i rafineriju nafte, autoputeve, aerodrome, veliki broj stambenih zgrada i različite gradove. Zatim je kao reakcija na napade na Gazu došlo do sukoba civila u gradovima koje naseljavaju Jevreji i Arapi, a policija je imala pune ruke posla sukobljavajući se sa demonstrantima širom Izraela. To je udarac kakav Izrael dugo nije pretrpio. U nekim ranijiim palestinskim pobunama Palestinci su, uglavnom, korisitili kamenice.
Međutim, tu nije kraj izraelskim gubicima. U Izraelu, ali i u drugim državama, snažno je odjeknuo tekst uticajnog izraelskog autora Donniela Hartmana koji je napisao da je njegova zemlja poražena u onome što je on opisao kao pitanje morala. Naime, Hartman tvrdi da je Izrael izgubio bitku u očima ljudi širom svijeta, budući, navodi on, da je pravo Izraela da se brani od terorista Hamasa ozbiljno kompromitovano prekomjernom upotrebom sile u kojoj stradaju nedužni civili. A u konačnici Hamas nije poražen, šta više dodatno je ojačan i ohrabren činjenicom da je njihovo neprihvatanje na Zapadu bilo manje od podrške ljudi iz cijelog svijeta palestinskoj stvari. To se posebno odnosi na društvene mreže na kojima su mnogi izražavali ogorčenost prema izraelskoj intervenciji, a veliki broj poznatih ličnosti stao je na stranu Palestine.
Politički aspket
Netanyahuove slavodobitne izjave da je njegova vojska uništila hiljade kilometara Hamasovih tunela ostaju u sjenci činjenice da je posljednji okršaj sa Hamasom potkopao njegovu politiku pomirenja sa arapskim i muslimanskim zemljama. Zahvaljujući Donaldu Trumpu Izrael je uspio normalizovati i uspostaviti veze sa Marokom, Kosovom, Sudanom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom. Slike uništavanja Gaze i pogibije civila još jednom su probudili bijes narodnih masa u gotovo svim većinski muslimanskim državama. Tako je izraelski plan približavanja muslimanskim zemljama stavljen na čekanje, a vlasti u tim zemljama ozbiljno će razmisliti o tome kako se postaviti prema Izraelu u budućnosti.
Tu nije kraj nevoljama Izraela u odnosu sa muslimanskim svijetom. U stalnim iranskim kritikama i teškim riječima prema Izraelu pridružila se i Turska čije je rukovodstvo ovaj put bilo glasnije nego ikad, stavljajući glasove iz Teherana u drugi plan. Zatim, ponovo se pojavio interes Egipta za Palestinu, pa je na koncu ta velika arapska država bila posrednik u prekidu vatre, pokazavši da ima snage da to uradi u veoma kratkom roku. Ranije je takve procese, uglavnom, vodio ili odobravao Zapad tražeći od Izraela da pristane na prekid vatre, a ovaj put se pojavio Egipat kao država koja ima dovoljno jake veze i u Gazi i u Tel Avivu. Ta egipatska odlučnost da uređuje odnose u regiji posljednih sedmica se mogla vidjeti i u odnosima sa Etiopijom, kao i u pregovorima sa Turskom u cilju normalizacije odnosa između te dvije države.
Netanyahu je dobio neočekivano jak otpor gdje ga sigurno nije očekivao. Američki predsjednik Joseph Biden jasno je stao na stranu Izraela, ali nije podržao sve izraelske operacije kako je to radio njegov prethodnik Trump. Čak 28 senatora je tražilo prekid sukoba, a posebno je bila glasna Alexandria Ocasio-Cortez, jedna od najpopularnijih članova Demokratske stranke, koja je Izrael nazvala „državom aparthejda“. Najpoznatiji američki ljevičar Bernie Sanders tražio je da se Izraelu neisporuči američko oružje. Ovakav razvoj događaj neki autori su opisali kao „tektonska promjena“ u politici američkih demokrata prema izraelsko-palestinskom sukobu. Pojedine evropske zemlje, poput Njemačke, bezrezervno su podržale Izrael, dok su se neke od toga suzdržale. Glas podrške Palestini došao je sa neočekivanog mjesta, nakon što je Španija pozvala na priznavanje Palestine kao nezavisne države. Kina je bila autor rezolucije u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija o prekidu sukoba, a koja nije doblila podršku SAD. Vladimir Putin je apelovao na kraj sukoba između Izraela i Hamasa, pa je čak ponudio i posredništvo u pregovorima dvije strane.
Izraelska operacija protiv Hamasa imala je i promašaje u vojnom smislu. Naime, Palestinci su došli do nekoliko modernih raketa američke (GBU-39) i izraelske (Mikholit) proizvodnje. Ti projektili nisu se aktivirali, pa će kao takvi sigurno biti poželjan materijal za izučavanje u Gazi, ali i u Iranu koji je pomogao Hamas u ovome sukobu. Podsjetimo da je Iran ranije na osnovu američkih dronova razbijao vlastite, a sličnih primjera upotrebe tuđe tehnologije zabilježeni su i drugdje.
Ovakav rasplet situacije sigurno u Izraelu ne može biti ocijenjen kao povoljan, posebno nakon što je ta zemlja za svoj glavni grad proglasila Jerusalem i iz toga se „izvukla“ bez većih posljedica. Muslimanske države su kratko protestvovale i odustale, što su mnogo ocijenili kao prepuštanje Palestine samoj sebi.
Hamasova računica
U Hamasu nemaju dilemu da su pobjedili u ovome okršaju, naglasivši da je sve ovo uvertira u konačnu pobjedu. Čestitke su im došle iz Irana, a na ulice Gaze izašle su hiljade ljudi da „proslave pobjedu“. Ovakva reakcija Hamasa nije iznenađenje, budući da bi oni svaki prekid vatre slavili kao pobjedu, a nanošenje štete Izraelu i posjedovanje velikog broja raketa je velika stvar nakon godina nemogućnosti da se ugrozi Izrael. Lider Hamasa Ismail Haniyeh je poručio da pored arsenala koji su korisiili u ovome ratu imaju i druge kapacitete koje čuvaju za neke nove okršaje. Haniyeh, koji boravi u Kataru, kaže da je Hamas odbranio Jersualem, čime ovoj organizaciji želi priskrbiti dodatnu popularnost i podršku širom muslimanskog svijeta.
Šteta koju je Gaza pretrpila ne brine mnogo Hamas budući da će se drugi pobrinuti za rekonstrukciju uništenog, a broj stradalih koji je ovaj put manji od uobičajnog predstaviće kao rezultat svoje snage da uzvrate udarac. Uostalom, u Gazi, koja je godinama pod opsadom, poziv na borbu i otpor logično je rješenje. Hamasov „uspjeh“ u ovome ratu neće se svidjeti ni rivalima iz Fataha koji godinama diplomatskim putem nisu uspjeli donijeti Palestincima toliko željene pobjede. Međutim, rast popularnosti Hamasa mogao bi ugroziti, barem privremeno, pozicije Palestinaca zbog činjenice da je ta organizacija u mnogim državama proglašena kao teroristička. Prekid vatre u režiji Egipta, ipak, nije jednako postizanju sporazuma o trajnom rješenju sukoba Izraela i Palestinaca, jer teško je vjerovati da bi neko o takvim stvarima mogao pregovarati sa teroristima.
Hamas prvi put iskoristio činjenicu da je Izrael površinski mala država, kao Slovenija, a Palestina tri puta manja. Na tako malom prostoru upotreba modernog oružja, ili napad sa hiljadama raketa, protivničkoj strani zadaje velike probleme. Hamas je ovaj put pokazao da su sposobni, zahvaljući tome što su došli do određenih tehnoloških znanja i resursa, gotovo zaustaviti život u Izraelu, što znači da će ta zemlja prije narednih vojnih operacija o toj činjenici dobro razmisliti,
Pitanja na koja nema odgovora
Uzrok za jedanaestodnevni rat traženi su na sve strane. Pored deložacija u Sheikh Jarrahu i protestima isped džamije Al Aqsa, mnogi su navodili da je sukob isceniran od strane Netanyahua zbog nemogućnosti da formira koalicionu vladu, ali i od Hamasa koji se nalazi u sličnoj situaciju u vremenu kada su se približavali izbori na palestinska politička tijela. Odgovori na ova pitanja još uvijek nisu sasvim jasni, ali niti kako je došlo do konačne odluke o prekidu operacija.
Na izraelskog premijera posebno je bila ljuta opozicija, kao i čelni ljudi gradova koji su bili na udaru Hamasovih raketa. Oni se pitaju koje je ciljeve postigao Izrael i zašto je Hamasu ostavljena mogućnost da raketiranje ponovi te zašto nisu poraženi, dodajući da su oni uzalud bili po skloništima gotovo dvije sedmice. Koliko je ta ljutnja snažna vidjeće se i na tome da li će Netanyahu još jednom formirati koalicionu vladu.
Netanyahu je, pored tvrdnji da je Izrael eliminisao mnoge Hamasove komandante i njihove tunele, izjavio da svijetu ne može još uvijek da saopšti novi uspjeh izraelske vojske, ciljajući da se radi o velikom tehnološkom napretku, uz poruku da će Hamas sljedeći put dobiti još žešći odgovor.
Mnogi se pitaju odakle Hamasu hiljade raketa, od kojih neke mogu ciljati i Tel Aviv. Po vlastitom priznanju Haniyeha, tehničko znanje i novac je iz Irana, ali opet ostaje pitanje odakle Hamasu sirovine potrebne za izradu na hiljade raketa. Za Gazu, koja je pod dugogodišnjom opsadom, odgovor na ovo pitanje je krucijalan.
Potpisano primirje, prije ili kasnije, jedna ili obje strane će da prekrše. U politički dogovor o izraelsko-palestinskom sukobu u narednih nekoliko godina ne vjeruju ni najveći optimisti. Suštinski to znači da će se sukob nastaviti, ali sada, možda, sa novom dinamikom. Iran je ojačao libanski Hezbollah i šiitske milicije, naoružava Hamas, u Siriji gradi svoje vojne baze, a sve veći interes za pitanje Palestine pokazuju Turska i Egipat. To bi za izraelsku vojnu i diplomatsku dominaciju moglo postati ozbiljan izazov.
Pomenuti rabin Hartman smatra da Izrael mora sukob sagledati i na moralnom planu, odnosno da se mora boriti za svaki glas podrške širom svijeta, ali i prihvatiti krivica za učinjeno, budući da se istovremeno vodi sukob ideja i narativa. Žestoke debate političara širom svijeta o tome kome treba pružiti podršku, zatim korisnika društvenih mreža, poznatih ličnosti i javnosti na protestima u mnogim zemljama pokazuje da je Hartman u pravu, a što još jednom pokazuje koliko je važan i težak sukob Izraela i Palestine.