Američki predsjednik Joseph Biden najavio je povlačenje američkih vojnika iz Afganistana, deset godina nakon likvidacije Osame Bin Ladena i gotovo 20 godina od kada su SAD napale Afganistan. Postavljena je prozapadna vlada, uspostavljene nove afganistanske oružane snage, pregovarano je sa sukobljenim stranama i utrošene su milijarde dolara. Međutim, ni to postignuto ne znači da su SAD pobjedile u ovome ratu, baš kao što ne znači da svojim povlačenjem iz te zemlje Washington nema i neke druge planove.
Ono što je Donald Trump najavljivao u svom mandatu, izgleda, završiće Biden. Povlačenje američkih vojnika iz najdužeg američkog rata je počelo i trajaće mjesecima. Zajedno sa SAD Afganistan će napustiti i druge države koje su u sastavu međunarodnih snaga okupljenih oko SAD. Plan je da se povlačenje glavnine snaga završi do 11. septembra ove godine.
Pred početak operacije protiv talibana i Al Qaide, prije dvadeset godina, mnogi stručnjaci su upozoravali SAD da u tom ratu ne mogu da pobijede, baš kao što nije ni SSSR koji je doživio stravičan vojni poraz protiv istog neprijatelja. Upozorenja stručnjaka da kraj Al Qaide i Bin Ladena ne znači i uspostavljanje kontrole nad ovom zemljom, također, niko nije slušao. Gledano iz perspektive medija sa Zapada gotovo je nevidljiva granica između Al Qaide i talibana, a još manja između talibana i plemenskih vođa i saveza širom zemlje. Lokalne ratne vođe i plemenski savezi su u konačnici porazili i SAD i SSSR, iako njima nikada niti jedna od tih država nisu bile pravi protivnik. Naime, stotine hiljada boraca decenijama u Afganistanu odbija bilo kakvu modernizaciju zemlje i promjenu ukorjenjenih tradicijskih normi, a neki se bore i za očuvanje unosnih poslova trgovine drogom i mineralima. Talibani, koji su na neki način "ugostili" Al- Qaidu, to su bolje znali od mnogih i pustili su vrijeme da radi za njih.
Afganistan, samo na prvi pogled, ne čini se kao važna država u svjetskim okvirima. Međutim, onima koji pažljivo prate međunarodnu političku scenu jasno je da ta država ima nemjerljiv geopolitički značaj. Recimo, u očima američkih stratega, Afganistan je država koja graniči sa Iranom i Kinom, te se naslanja na Centralnu Aziju graničeći sa Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom, koji su za Rusiju neka vrsta odbramenog pojasa prema Centralnoj Aziji u kojoj Rusija dominira više od stoljeća. Afganistan graniči i sa Pakistanom. Dakle, iz navedenog se vidi da je Afganistan za SAD kapija prema tri neprijateljske države: Iran, Rusija i Kina. Zahvaljujući Trumpu odnosi sa Pakistanom su pogoršani, pa se u ovu jednačinu može ubaciti i ova nuklearna sila.
Uzimajući sve ovo u obzir stratezi u Washingtonu sigurno su se godinama pitali da li SAD trebaju da se bore protiv talibana i drugih grupa i da li je držanje pod kontrolom Afganistana samo američka briga. Zašto Iran, Kina i Rusija, koje sve smatraju Al Qaidu i talibane prijetnjom, ne bi obavile taj posao? Šta te države mogu uraditi da se ne prelije sukob preko granica, posebno uzimajući u obzir činjenicu da tamošnje stanovništvo malo drži do međunarodno priznatih granica, jer česta je pojava da je jedan narod naseljen u nekoliko država. U tom kontekstu može se gledati američko povlačenje iz Afganistana na način na koji je to saopšteno. Naime, SAD će ovaj problem prepustiti ovim državama i istovremeno braniti svoje interese u Afganistanu i Centralnoj Aziji, dok će u isto vrijeme svoj fokus prebaciti, uglavnom, na Pacifik kako bi obuzdali Kinu.
Ko se povlači iz Afganistana?
Američko povlačenje iz Afganistana, zajedno sa saveznicima, nije nekontrolisano i panično bježanje. Glavnina snaga se povlači iz te zemlje, ali u njoj ostaju specijalne snage, obavještajci, savezničke afganistanske snage i pripadnici privatnih vojski, a Turska je u decembru prošle godine donijela odluku da njene snage ostaju u Afganistanu narednih 18 mjeseci. Dakle, američko povlačenje može biti i neka vrsta pregrupisavanja snaga, ali njihov broj nam ipak govori da će one pokrivati puno manji teritorij nego je to slučaj danas. Njihov raspored na terenu jasno će pokazati šta je to što oni brane i shodno tome koja je njihova misija. Podsjetimo, savezničke snage nikada nisu u potpunosti kontrolisale Afganistan, a u ovome trenutku na gotovo polovini teritorije te države neprijateljske snage ili u potpunosti dominiraju, ili mogu napasti bilo koga u bilo kojem trenutku.
SAD i saveznici moći će računati i na američke snage raspoređene u drugim državama, što znači da će svoje prisustvo moći pojačavati i braniti svoje pozicije, odnosno preostale snage neće biti lagana meta bilo kojem napadaču.
U isto vrijeme, ostanak Turske je dobar znak za Washington. Saradnja Turske i SAD u Afganistanu može približiti dvije zemlje i na drugim poljima, a Turska stoljećima gaji tjesne veze sa narodima u ovom dijelu svijeta. Stoga je prirodno za Tursku da svoju moć proicira u dijelovima svijeta gdje je njeno prisustvo poželjno od strane lokalnog stanovništva. Na taj način SAD će dobiti garanciju da narodi Centralne Azije neće potonuti pod iranski uticaj. Sa druge strane, još od raspada SSSR-a Rusija od Irana očekuje da ograniči tursku uticaj u Centralnoj Aziji. Sada je jasno da SAD očekuju od Turske da taj prostor ne padne pod dominaciju Irana, Rusije ili Kine. Tursko djelovanje u Siriji i na Kavkazu posljednih godina pokazuje da je Turska sposobna da ograniči ruski uticaj i nametne se kao važan faktor.
Geoplitički aspket
Američki rat u Afganistanu za mnoge države u regiji bio je poželjan. Iscrpljivanje SAD, u tom višegodišnjem sukobu, za Rusiju, Iran i Kinu djelovalo je kao dobra opcija, iako su javno pozivale Washington da se povuče iz te zemlje. Pri tome, Washington je na sebe preuzeo borbu protiv snaga koje su uz granice tri pomenute zemlje. To znači da su SAD rješavale problem koji se tiče Rusije, Irana i Kine. Naime, Al Qaida i druge grupe mogu sutra izabrati nove neprijatelje, a po logici može se zaključiti da na tu listu dolazi šiitski Iran, komunistička Kina koja ugnjetava Ujgure, Rusija koja je u Siriji porazila Al Qaidu i onemogućila joj da sa drugim snagama zauzmu Damask. U Afganistanu se pojavio i ISIL kome je Al Qaida objavila rat prije nekoliko godina. Rusija je više puta optužila SAD da oni pripadnike ISIL-a dovode u Afganistan, ali bez jasnih dokaza. U isto vrijeme, po toj ruskoj matrici Moskva bi mogla biti optužena da ona prebacuje snage ISIL-a u taj dio svijeta kako bi iscrpila Al Qaidu.
Povlačenje SAD iz Afganistana je loša vijest i za Pakistan. Dok je ovaj rat trajao Pakistan je bio poželjan partner na Zapadu i primao je različitu vrstu pomoći. Prema dostupnim informacijama SAD su Pakistanu od početka rata u Afganistanu dale preko 20 milijardi dolara kroz različite vidove pomoći. Sada se i to može promijeniti, pa Pakistan može izgubiti dio svoje reputacije i problem talibana i Al Qaide ostaje na njihovoj granici. Naime, u Afganistanu i Pakistanu djeluje mreža "Haqqani", odnosno grupe gerilskih milicija koji se bore protiv američkih i afganistanskih snaga. Nastali su 1981. godine i podržani od američke CIA kako bi se suprostavili invaziji SSSR-a na Afganistan. Danas ova mreža broji između 4 000 i 15 000 boraca koji djeluju uz pomoć, kako mnogi tvrde, pakistanskih obavještajnih službi. Međutim, struktura i način funkcionisanja ove mreže javnosti nije poznata, pa se više o njenom djelovanju špekuliše i optužuju različite zemlje. Pojednostavljeno rečeno, afganistanski igrači imaju svoje planove i ciljeve, ali i kontakte sa različitim državama.
Bogati siromah
Ono što je mnogima manje poznato jeste činjenica da je Afganistan resursima jedna od najbogatijih država na svijetu. To je činjenica koja je bila poznata Rusiji i Kini još prije 40 godina i od kada na sve načine te dvije države pokušavaju učvrstiti svoje prisustvo u ovoj zemlji. Rusi su čak pokušali i invaziju, ali već je poznato kako je taj pokušaj Moskve završio. Kina se zbog toga odlučila za drugu strategiju – trgovina i investicije.
Afganistan ima ogromne rezerve nafte i plina, zatim željeza, kobalta, zlata, bakra, dragulja, mermera i prije svega litijuma koji je krucijalan za proizvodnju baterija, koje koristimo u mobilnim telefonima i računarima, električnim automobilima i drugim visokotehnološkim proizvodima. Toliko je Afganistan bogat litjumom da se u jednoj američkoj diplomatskoj zabilješci, a u koju su novinari The New York Timesa imali uvid, stoji da je ta država "Saudijska Arabija za litijum“. Te 2010. godine američki istraživači su pronašli nalazišta minerala u vrijednosti od jednog triliona dolara, a pojedini istraživači tvrde da se tamo nalazi i tri puta više zaliha od američkih procjena.
Svijet se već naučio da tamo gdje su resursi, tamo dolazi i Kina. Budući da graniče sa Afganistanom u području tzv. "koridora Wakhan" to je Kinezima i lakše, a već su se zajedno sa Rusijom, Iranom, Indijom i Pakistanom pretvorili u najvećeg trgovinskog partnera Kabula. Kina ulaže u rudnike, infrastrukturu, poljoprivredu, trgovinu, a plan Kineza je i moderna cesta koja će povezati dvije države. Zatim, Kinezi su u strateškom partnerstvu sa Pakistanom (partnerstvo je godinama bilo usmjereno protiv Indije uopšte) i njihovi ekonomski apetiti u Afganistanu rastu. Upravo uz granicu Pakistana i Afganistana smještene su najveće rezerve minerala.
Svojevremeno je afganistanski predsjednik Ashraf Ghani je pozvao Trumpa da SAD nakon godina rata investiraju u njegovu zemlju, jer on kao bivši uposlenik Svjetske banke vidi šansu za razvoj čitave države u rudarstvu. Koliko je, ustvari, Afganistan bogat mineralima možda najbolje govori podatak Ujedinjenih nacija iz februara 2015. godine da je poslije prodaje narkotika, prodaja minerala drugi najveći izvor prihoda za talibane. Dakle, bez modernih načina eksploatacije talibani uspjevaju koristiti rudna bogatstva.
Ghani je u Afganistanu želio vidjeti američke investicije i spriječiti Kinu da ovlada svim strateških resursima Kine, a Kinu posebno zanima litijum. Kinezi sada već imaju ogromno iskustvo u investiranju u različitim dijelovima svijeta i poželjan su partner mnogima. Na primjer, u Africi Kinezi ulažu u različite države, dok se u isto vrijeme drže po strani od političkih procesa u tim državama. To je kineski recept i za Afganistan.
Uporedo sa ovim investicijama Kina i razvija novi "Put svile" u kome Centralna Azija predstavlja jednu od glavnih tačaka. Taj projekat umrežavanja i uvećanja kineske trgovine sa ostatkom svijeta uključuje i Afganistan kao nerazvijenu, ali resursima bogatu državu. Uz to, na Afganistan sa kineke strane naslanja se provincija Xinjiang, koja je planirana kao logistička baza za kinesko osvajanje svijeta širenjem trgovačkih puteva. Upravo Xinjiang nastanjuju, između ostalih, Ujguri koji spadaju u turkijske narode sa kojima Turska održava posebne veze.
Čini se da će kineski plan morati ući u novu fazu, jer povlačenjem američkih vojnika neko drugi će morati održavati stabilnost u Afganistanu. Ne treba ni napominjati da bez sigurnosti u jednoj državi nema ni razvoja ekonomije.
Afganistanski čvor
Iz svega navedenog se jasno vidi da je afganistanski čvor teško raspetljati, a da nakon dvadeset godina SAD to "zadovoljstvo" prepuštaju drugima. Interesi SAD, Rusije, Kine, Irana, Pakistana, Turske, Kazahstana, Kirgistana, Turkmenistana, Tadžikistana i Indije sudaraju se na uskom prostoru. Opterećene mnogim problemima SAD zauzimaju drugačije pozicije, a u ovom trenutku se čini za njih jedino ispravne. Ogromno Bidenovo iskustvo u politici je vidljivo i u ovom američkom potezu, jer od 1979. godine SSSR i SAD neuspješno pokušavaju da pokore Afganistan.
U tom periodu mijenjali su se različiti režimi, trajali ratovi, bili su i kratki periodi mira, pa se čini da je u Afganistanu, zemlji bogatoj resursima, sve moguće osim da ga velike sile ostave po strani.
Američko smanjeno prisustvo, ili oficijelno povlačenje, ne znači ništa drugo nego nastavak afganistanske drame. Povod za sukob može biti bilo šta, a izvršilac bilo ko. Zadnjih dvadeset godina na afganistanske probleme prvo se kucalo na vrata u Washingtonu, ali već je sada jasno da će i neki drugi morati preuzeti dio odgovornosti i spriječiti da provri "etnički kazan", kako je Centralnu Aziju opisao Zbigniew Brzezinski. Prilika da, prije svih Moskva i Peking, drugi pokažu da se unipolarni svijet uspješno može zamijeniti multipolarnim. Iskustvo SAD i SSSR u Afganistanu govori da to neće biti lagan zadatak.