• Armin Sijamić

Podjela zona uticaja: Da li će NATO prihvatiti ponudu Rusije?

Od početka mjeseca iz Rusije dolaze apeli da se širenje NATO saveza ograniči i zaustavi na zapadnim granicama Ukrajine. U prilično neobičnoj objavi ruski predsjednik Vladimir Putin traži pisane garancije da se NATO neće približavati ruskim granicama. Šta stoji iza takve ponude i šta bi Rusija mogla ponuditi zauzvrat?

Još od svog formiranja NATO je zauzeo ključnu ulogu u sistemu sigurnosti čitave Evrope. Prvobitna ideja Washingtona da se u Evropi zaustavi širenje komunističkog bloka pod komandom Moskve, posljednjih decenija pretvorila se u pitanje gdje su granice NATO saveza i koliko daleko ka Rusiji smiju ići. Odnos NATO saveza i Rusije je stoga centralno geostrateško pitanje u Evropi, iako će neki reći da je taj vojni savez kolapsom SSSR-a izgubio razlog svog postojanja. Takva postavka je možda imala smisla 1991. godine kada su SAD bila jedina svjetska sila i kada se Moskva borila za preživljavanje i očuvanje bilo kakve državne strukture. Tridesetak godina od kolapsa SSSR-a i nakon dešavanja u Ukrajini i na Balkanu, postalo je jasno da NATO ima svoju ulogu u Evropi koja se teško može zamijeniti. Posljednji ruski apeli su upravo dokaz toga.


Početkom decembra ove godine Putin je izjavio da će od Zapada tražiti garancije da se NATO neće širiti dalje na istok i da neće biti razmještanja oružja u blizini ruskih granica. „U dijalogu sa SAD i njihovim saveznicima insistiraćemo na izradi konkretnih sporazuma koji bi isključili bilo kakvo dalje kretanje NATO-a na istok i razmještanje sistema naoružanja koji nam prijete iz neposredne blizine ruske teritorije“, izjavio je Putin, želeći da njegova zemlja dobije „čvrste, pouzdane i dugoročne garancije sopstvene sigurnosti“. Iako je Putin često vrlo direktan u svojim govorima, ovakav pristup je rijedak i za njegove standarde.


Putinov apel dolazi nakon sastanka sa njegovim američkim kolegom Josephom Bidenom. Dva lidera su već razgovorali u Ženevi, pa su mnogi procijenili, kako je neka vrsta dogovora već postignuta, jer je potom uslijedio period u kome dvije strane nisu jedna drugu tretirale kao u godinama prije tog sastanka. Od tada, gasovod „Sjeverni tok 2“ je došao do zadnje faze svoje realizacije, ukrajinska kriza se periodično zaoštravala i smirivala, a Bjelorusija se definitivno vratila pod okrilje Moskve poslije kratkotrajnog lutanja i negodovanja. Međutim, promjena vlade u Njemačkoj pitanje pomenutog gasovoda ponovo je vratila u političke okvire, ukrajinska vlast mjesecima traži pomoć Zapada tvrdeći da im prijeti ruska invazija, a situacija na Balkanu prijeti da eskalira ukoliko se problemi budu zanemarivali. Događaji iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine to jasno pokazuju. U Ukrajini, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini svoje igrače na terenu imaju i SAD i Rusija. Online sastanak imao je kao centralnu tačku pregovora stanje u Ukrajini, saopšteno je medijima.


Gdje su granice?


Putinovo traženje garancija nije njegova ideja. Još od raspada SSSR-a Rusi tvrde da im je Zapad obećao da neće biti širenja NATO saveza prema istoku Evrope. Takve garancije možda su usmeno i postojale, ali, 30 godina kasnije, ne obavezuju mnogo. SAD su od tada promjenile šest predsjedničkih administracija, zemlje srednje i istočne Evrope su izrazile želju da se odmaknu od Rusije i približe najrazvijenim državama svijeta. Iskustvo od nekoliko decenija pod kontrolom Moskve države srednje i istočne Evrope nisu zaboravile, pa danas nema niti jedan narod iz tog dijela Evrope koji bi želio da se dominacija Moskve vrati. Uprkos svim nastojanjima da se ovo prikaže drugačije ostaje činjenica da su sve zemlje koje su pristupile NATO savezu i Evropskoj uniji izabrale Zapad, a ne Rusiju.


Rusko rukovodstvo toga je svjesno i možda baš zbog toga ovakav apel Zapadu dolazi u trenucima kada je ukrajinska kriza zapala u pat poziciju iz koje Kijev ne može izaći kao pobjednik onako kako priželjkuje (slamanje ruskog otpora na istoku zemlje), a Moskva je svjesna činjenice da ukrajinski narod nakon godina razaranja njihove zemlje ne želi da se vrati u rusku orbitu. Ovako podjeljena zemlja, a radi se o milionima ljudi na obje strane, teško da može napraviti korak naprijed zanemarujući interes suprotne strane. Tokom ljeta Putin se upustio u pisanje opširnog članka o Ukrajini i njenoj historiji, pledirajući da je to ruski povijesni prostor, ali da su razlike sa današnjim Ukrajincima prevelike, posebno u onome kako ta dva naroda vide svoju budućnost.


Desetak dana nakon Putinovog apela o neširenju NATO saveza, oglasilo se i rusko ministarstvo vanjskih poslova i tražilo isto. „U temeljnom interesu evropske sigurnosti nužno je se odreći odluka sa samita NATO-a u Bukureštu 2008. da će Ukrajina i Gruzija postati članice NATO-a“, saopćeno je iz sjedišta ruske diplomatije. Rusi su dalje dodali da je prisustvo NATO vojnika u Ukrajini crvena linija i da će tada Moskva morati reagovati.


Zahtjev koji je morao javno biti odbijen


Iz Brisela na prvu ponudu o pisanim grancijama o neširenju saveza na istok Evrope nije se direktno odgovorilo, kako je to urađeno nakon apela iz ministarstva vanjskih poslova Rusije. Generalni sekretar Jens Stoltenberg je izjavio da o „vezi NATO-a i Ukrajine mogu odlučivati samo trideset članica saveza i sama Ukrajina i niko više“, odbijajući da pristane na direktne i čudne zahtjeve Moskve. NATO i Rusija po međunarodnom pravu nemaju ovlasti da oduzimaju slobodu izbora neke suverene države, a Ukrajina i Gruzija u ovom trenutku teško da mogu postati članice NATO saveza jer u obje postoje paradržavne tvorevine koje je kreirala Moskva.


Iz sjedišta NATO-a je ponovljeno da svaka država odlučuje o tome da li želi postati članica saveza, ali svima je jasno da pored volje trebaju ispuniti i neke zahtjeve političke prirode. Primanje Rumunije i Bugarske u članstvo NATO-a i Evropske unije često je kritikovano kao preuranjeno i opisano kao iznuđeno u strahu da se ruski interes ne proširi na Crnom moru i Balkanu. Međutim, u poređenju sa Ukrajinom (površinski gotovo duplo veće od Rumunije i Bugarske zajedno i sa oko 17 miliona stanovnika više) odluka da se NATO proširi na obale Crnog mora izgleda kao lagan zadatak. Sudbina članstva u savezu za multinacionalnu Ukrajinu zbog toga je još uvijek neizvjesna, a osim ratnih sukoba prijeti joj i implozija državnih i paradržavnih struktura pod ruskom kontrolom.


Dugogodišnji rat uzima danak, pa se mnogo ljudi iseljava iz te države. To se odnosi i na proruski istok države čijem je stanovništvu Moskva podjelila ruske pasoše. Vjerovatno je malo onih koji su spremni da se u diplomatskom nadmudrivanju Zapada i Rusije povremeno upuštaju u oružane sukobe za koje niko ne zna koliko će trajati i kakvog će oblika biti. Pored devastirajućeg klasičnog rata, godinama u toj zemlji se vodi i hibridni, koji sije nespokoj i odvraća stanovništvo od planiranja budućnosti u Ukrajini, čak i onda kada topovi utihnu.


Ruska kalkulacija


Odnos Rusije prema NATO savezu i Evropskoj uniji veoma se razlikuje. Moskva se ne protivi širenju EU na istok Evrope, dok svako pomicanje NATO saveza smatra kao smrtnu opasnost. To je nije slučajno. Ruski stratezi decenijama računaju sa pretpostavkom da će se EU, prije ili kasnije, raspasti, a da će SAD doživjeti kolaps kao SSSR. U tom slučaju, jedina prepreka za širenje ruskog uticaja na ostatak Evrope ležala bi u NATO savezu, koji bi u isto vrijeme svojim postojanjem održavao američku silu na tronu i odgađao njen pad. Zbog toga se Moskva oštro protivi širenju NATO saveza na istok Evrope, jer je jasno da to nije samo vojni savez, već politički i ekonomski blok zemalja koje usklađuju svoje politike.


Treba imati u vidu i vojni aspekt, odnosno želju obje strane da od svojih granica udalje nukelarno i drugo oružje za masovno uništenje. Kubanska kriza je najbolji dokaz tome, iako bi se pitanje raspoređivanja strateškog naoružanja moglo tretirati i ugovorima koji posljednjih godina padaju u vodu zbog povlačenja jedne ili dvije strane.


Ako NATO savez nije prisutan u Evropi, a to se posebno odnosi na SAD kao de facto lidera tog saveza, Rusija bi mogla širiti svoj uticaj i sa Evropom pregovarati na drugim osnovama. Ponuda dogovora o onemogućavanju članstva Ukrajine i Gruzije u nekoj međunarodnoj organizaciji pokazuje način na koji Moskva gleda na ono što se opisuje kao multipolarni svijet u kome više sila zajedno upravljaju najvažnijim svjetskim tokovima. U takvoj podjeli zona uticaja Rusija je sebi rezervisala poziciju da ona odlučuje šta je u interesu naroda u Ukrajini, Bjelorusiji ili Gruziji. To je, uostalom, pomenuo i Stoltenberg u pomenutom reagovanju na ruski prijedlog.


Međutim, ono što nije jasno iz Putinog apela o neširenju NATO saveza na istok, jeste pitanje Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova koje ostaju zapadno od istočnih granica Evrope. To se posebno odnosi na Bosnu i Hercegovinu koja je uputila zahtjev za članstvo u NATO savezu, a tu su smještene i vojne trupe ovoga saveza. Zatim, pitanje Kosova, gdje su kao i u Bosni i Hercegovini smještene snage NATO-a i gdje je taj savez dobio ulogu očuvanja mira. Da li to znači da je Rusija spremna da u zamjenu za Ukrajinu, ili Gruziju, ostavi na cijedilu svoje balkanske pulene koji su najveći zagovornici ruskog prisustva u Evropi? Da li to znači da neširenje NATO saveza na istok znači i neširenje ruskog uticaja prema zapadu kontinenta? Na ova pitanja javnost još uvijek nema odgovora, a Bidenov i Putinov mogući dogovor o Ukrajini po logici stvari mora uključiti i Balkan. Ako bi, na primjer, Rusija bila nasilno potiskivana iz Ukrajine, onda bi odgovor Moskve podrazumjevao i destabilizaciju Balkana. Međutim, ako bi dogovor bio postignut na zadovoljstvo Rusije, onda bi Moskva morala učiniti ustupke na Balkanu koji se nalazi iza prvih linija NATO saveza prema istoku Evrope.


Ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskiy je u petak je dao izjavu iz koje bi se moglo naslutiti da su svakakvi diplomatski obrati mogući. On je rekao da razmatra mogućnost da zemlja raspiše referendume o Krimu, Donbassu i o kraju rata, ostavljajući mogućnost da postoji „ova i ona država“ koja Ukrajini može „ponuditi određene uslove“. Na koncu se zahvalio Bidenu što se lično angažovao da okonča rat u Ukrajini, dodajući da sa američkim kolegom nije razgovarao o „nekim kompromisima“.


Saradnja ili konflikt


Vojni sukob NATO saveza i Rusije ne želi niko. Okršaj nuklearnih sila bi značio da pobjednika nema, pa je to jedan od razloga zašto Washington i Moskva nikada nisu međusobno ratovali. Sukobi niskog inteziteta, gledajući na interese druge strane, stoga su vjerovatnija opcija, ukoliko saradnja izostane. Ruski apel dolazi i u vrijeme povećanih napetosti između SAD i Kine u Južnom kineskom moru, a što je posebno važno. Naime, mnogi smatraju da Rusija i Kina, potpomognute Iranom, na različitim krajevima Evroazije mogu izazivati periodične krize i na taj način razvlačiti američke snage. Takva postavka je potpuno logična i moguća. Zbog toga apel iz Moskve ne treba gledati kao na još jedan dnevnopolitički potez.


Saradnja Brisela i Moskve je moguća i godinama je imala uzlaznu putanju. Ukrajinska kriza i rat u Siriji tu saradnju su sveli na niske grane, ali nikada nije izgubljena ideja o partnerstvu Brisela i Moskve. Karakter tog partnerstva bi mogao biti presudan na mnoge procese u Evropi i svijetu. Dva sastanka američkog i ruskog predsjednika u samo nekoliko mjeseci govore u prilog tome da je previše zajedničkih tema koje moraju biti tretirane, a uvijek treba imati na umu da dvije nuklearne sile više žele dogovor nego direktan sukob.