• Armin Sijamić

Sukob na Cetinju: Da li je nezavisna Crna Gora moguća bez Crnogoraca?

Proteklih dana mediji sa prostora bivše Jugoslavije intenzivno izvještavaju o događajima iz Crne Gore. Ova država sa nešto više od 600 hiljada stanovnika postala je predmet brojnih analiza i komentara, a neki od pojmova koji su dio tih razmatranja su NATO, Rusija, Srbija, Evropska unija, Sjedinjene Američke Države, Bosna i Hercegovina, Kosovo, komite, četnici, ustaše, kokain, Kina, Albanija, Hrvatska, ratni zločini, hibridni rat, medijski rat, rat, „srpski svet“, crkva, paganizam... i desetine imena političara iz te zemlje i okruženja. Kako je to moguće?

Izbori koji su prošle godine održani u Crnoj Gori doveli su do promjene vladajuće većine u ovoj zemlji. Tada smo pisali da će se nova vlast susresti sa mnogo problema i da promjena skupštinske većine neće značiti da će Milo Đukanović biti tek tako uklonjen, a dostignute crnogorske rezultate (nezavisnost, članstvo u NATO savezu, multietničnost, sekularizam i sl.) neće biti preko noći poništeni i da srpske stranke u Crnoj Gori još uvijek nemaju preveliki razlog za slavlje, budući da neće brzo dobiti ono što su građanima obećali, a to je približavanje Rusiji, poništavanje crnogorske nezavisnosti i povlačenje priznanja Kosova. Sve to nije bilo moguće učiniti zbog NATO saveza, ali i snažne opozicije koju su dobili u Đukanovićevoj partiji. Demokratska partija socijalista nije se raspala, a saveznici iz redova Bošnjaka i Albanaca ih nisu napustili. Time je Đukanović, iako otpisan od mnogih u zemlji i van nje, pokazao da gubitak izbora ne znači i potpuni raspad stranke. Analize iz Srbije su govorile da će se DPS raspasti, valjda misleći da je opozicija u Crnoj Gori slična onoj koju ima Aleksandar Vučić.


Vlada koju predvode Zdravko Krivokapić i Dritan Abazović, a koja je u dobroj mjeri bila izabrana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC) i različitih formalnih i neformalnih centara moći, u svojim prvim mjesecima razočarala je pristalice srpskih stranaka u Crnoj Gori, dok su mediji iz Srbije u svom poznatom stilu spinovali i dizali tenzije u čitavoj regiji. Tih prvih mjeseci vlasti, uz Đukanovića, glavni akter političke scene u Crnoj Gori bio je Risto Radović, odnosno Amfilohije, mitropolit crnogorsko-primorski SPC. Ovaj kontroverzni vjerski vođa bio je puno više od bilo kojeg crkvenog činovnika u zemlji. Đukanoviću je pomogao u uspostavljanju nezavisne Crne Gore, što je crnogorski predsjednik javno priznao, da bi kasnije bio glavni pokretač litija koje su donijele izbornu prevagu. Na trenutak zamislimo da je Risto Radović odlučio da vodi litije tokom i nakon referenduma o crnogorskoj nezavisnosti. Da li bi tada Đukanović mogao izboriti nezavisnost od Srbije?


Litije koje je vodio u Crnoj Gori, za „odbranu svetinja“ kako je govorio, bila su prijetnja i za Vučićevu vlast u Srbiji. Animozitet ovoga vjerskog vođe i srbijanskog predsjednika je bio poznat, a njihovo neslaganje se nije moglo sakriti. Mnogi su smatrali da bi crnogorski scenarij litija mogao oboriti i Vučića sa vlasti, posebno ako bi napravio ustupke Albancima u pregovorima sa Kosovom. Međutim, Radovićeva smrt promijenila je mnogo toga.


Vrlo brzo je unutar srpskog bloka u Crnoj Gori glavni autoritet postao Vučić, Krivokapić često nije bio po volji zvaničnog Beograda, a SPC je ostala i bez patrijarha smrću Miroslava Gavrilovića (Irinej). Izbor Prvoslava Perića (Porfirije) za novog patrijarha, kojeg su mediji iz Beograda označili kao osobu blisku Vučiću, poziciju Zdravka Krivokapića dodatno je otežalo, posebno u odnosima sa vlastima Srbije. Krivokapić je insistirao da Jovan Mićović (Joanikije) naslijedi Radovića na poziciji mitropolita. Dio srbijanskih medija taj Krivokapićev čin doživio je kao svetogrđe i pritisak politike na crkvu. U konačnici, to se i desilo. Mićović je i dalje slavljen u većem dijelu srbijanskih medija, a Krivokapić njegovim ustoličenjem na Cetinju samo prividno popravio svoj imidž kod istih.


Opasne igre


Sve ovo je bio uvod za scene sa Cetinja na kraju protekle sedmice. Crnogorci su čin ustoličenja na Cetinju shvatili kao provokaciju i ponižavanje, dok je suprotna strana govorila da se o formalnom crkvenom obredu. Da je taj obred bio sve osim formalan, govore i događanja sa Cetinja: Blokirani putevi, sukobi građana sa policijom, na demonstracijama predsjednik Đukanović i njegov savjetnik Veselin Veljović (prethodno visoki policijski funkcioner), a na koncu helikopterski desant dva crkvena lica u pratnji specijalnih policijskih jedinica. Nakon ustoličenja, okruženi desetinama mlađih muškaraca očigledno spremnih fizički da zaštite manastir i samu ceremoniju ukoliko to bude potrebno, svećenici su pjevali o vraćanju srpske vojske na Kosovo. Snimci crkvenih lica koje sprovodi policija do mjesta u kome bi jedan od njih trebao raditi, vjerovatno je najbizarnije ustoličenje u novijoj historiji pravoslavlja. Takve scene sigurno neće zaboraviti ni pristalice, ali ni protivnici SPC.


Vidno izrevoltiran helikopterskim desantom, Đukanović je poručio da sada definitivno mora rješiti pitanje pravoslavne crkve, svjestan da, s njim ili bez njega na vlasti, vjernici u zemlji neće preći preko ovoga događaja. Zajedničko djelovanje srpske politike i SPC crnogorski obračun će samo usložniti, jer pitanje crkve nakon događaja sa Cetinja mora biti gledano i kroz prizmu odnosa prema Beogradu. Protekle sedmice dokazano je da djelovanje SPC nije moguće odvojiti od državne politike Srbije, baš kao u godinama raspada Jugoslavije kada je ta crkva slijedila politiku Slobodana Miloševića, dok su podršku crkve uživali Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Željko Ražnatović Arkan, „Škorpioni“ i mnogi drugi koji su činili ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Pomirenje hrišćanskih vjernika, Srba i Crnogoraca, zbog toga postaje izuzetno teško i jaz između dvije strane postaje svakim danom sve veći.


Događanja na Cetinju su na neki način udahnula novu snagu Đukanoviću. Iz saopštenja kojeg su u subotu i nedelju izdale podgoričke ambasade vodećih sila Zapada preovladavo je ton krajnje neutralnog stava spram događanja. Moglo se iz tih tipskih saopštenja zaključiti da je Đukanović otpisan, ili da Zapad baš i ne zanima status jedne/dvije crkve u 21. vijeku. Događaji na Cetinju, kojima je Đukanović prisustvovao, postali su udarna vijest i još jednom je crnogorski predsjednik predstavljen kao okosnica otpora onome što su mnogi opisali kao formiranje „srpskog sveta“, zatim kao okosnicu otpora „Velikoj Srbiji“, Vučiću, SPC, velikosrpskoj hegemoniji i ruskom uticaju. Ovaj talas nezadovoljstva i straha Đukanović neće propustiti i na njemu će „jahati“ neko vrijeme. Ono što je još ostalo upečatljivo u vezi sa pomenutim saopštenjima jeste i gotovo neutralan stav Zapadnih sila u sukobu NATO članice i Srbije, zastupljene preko SPC i srbijanskih obavještajaca čije je prisustvo na Cetinju potvrdio i sam Vučić. Međutim, teško je vjerovati da je Crna Gora otpisana od strane Zapada. Prije da se radi o želji da se Đukanović skloni. Njihovi rivali, Rusi, bili su puno otvoreniji. Prošle sedmice je ministar vanjskih poslova Rusije Sergey Lavrov poručio da SAD rade na uništenju pravoslavlja i SPC na Balkanu. Mnogi su, i zbog ove izjave, događaje na Cetinju pripisali i Rusiji.


Nova realnost


Nakon neutralnih reakcija sa Zapada, ipak, je vrijeme da se stvari sagledaju i iz druge perspektive. Plan dijela sila sa Zapada da Abazović sa svojom malom strankom kontroliše čitav prosrpski blok pao je u vodu. Njegove izjave da želi praviti slobodnu i građansku Crnu Goru postale su besmislene. Naime, na skupovima podrške SPC i srpskim stranakama s kojima je u koaliciji nema niti jedne crnogorske zastave, crnogorska nacija se negira u svakoj prilici, a u svom obraćanju crkveni vjerodostojnici etničke Crnogorce ne pominju iako žele da im budu duhovne vođe. Kakvu nezavisnu i građansku Crnu Goru zamišlja Abazović? Sloboda srpskih političkih i vjerskih predstavnika ne znači pravo na negiranje većinske nacije u zemlji. Upotreba specijalnih policijskih snaga i helikoptera nagovještaj je kuda bi stvar mogla da krene ukoliko se ovakva politika nastavi.


Srpske stranke u Crnoj Gori su činom ustoličenja mitropolita na Cetinju ostvarile značajnu pobjedu u očima svog biračkog tijela. Recept sa Cetinja može ponovo biti upotrijebljen ako bude potrebe. Sada svako obećanje ovih stranaka izgleda lakše provodivo.


Međutim, članice NATO saveza bi se trebale zapitati ko te snage, koje su protiv tog saveza i za Rusiju, može zaustaviti? Abazović to sigurno ne može, baš kao ni koalicija Mir je naša nacija, koja se najmanje pojavljivala u medijskom prostoru protekle sedmice. Valjda je i njima jasno da osim slogana moraju ponuditi i konkretna rješenje koje će zadovoljiti interese i Srba i Crnogoraca, kao i ostalih građana u Crnoj Gori. Kako na političkoj sceni Crne Gore u ovome trenutku nema drugih ozbiljnih političkih snaga da se odupru ovim nastojanjima srpskih stranaka, jedina šansa je DPS, sa Đukanovićem ili bez njega.


Događaji iz Crne Gore, uglavnom, su bili predmet interesovanja medija iz Crne Gore i Srbije, ali i iz Bosne i Hercegovine. Više od godinu dana bosanskohercegovački mediji prate dešavanja u Crnoj Gori i pomažu da u svijet ode i glas onih koje u Beogradu veći broj medija predstavlja kao okupatore vlastite zemlje. Desetine intelektualaca, pisaca, publicista, novinara i javnih ličnosti iz država u regiji govorilo je o dešavanjima u Crnoj Gori, ali mali broj medija sa velikim brojem čitatelja/gledatelja je to prikazivao kao značajne vijesti. Bosanskohercegovački mediji, koji imaju veći domet od crnogorskih i zbog činjenice da u Sarajevu djeluju regionalne i globalne televizijske mreže, pomogli su Crnogorcima da izađu iz medijske blokade. Poslije događaja na Cetinju svi alarmi su upaljeni, pa su, na primjer, mediji u Hrvatskoj „shvatili“ da je Crna Gora sa druge strane granice i tamošnjoj krizi posvetili su veliki pažnju. Dio javnosti u Hrvatskoj se pitao da li je sadašnji patrijarh SPC onaj isti čovjek od prošle godine kada je živio i radio u Zagrebu.


Dva događaja koja bi mogla odrediti sudbinu Crne Gore su popis stanovništva i „sređivanje“ izbornih spiskova. Nakon što je Krivokapićeva vlada imenovana u srbijanskim medijima otvoreno se govorilo o ovome kao konačnom rješenju za slamanje crnogorskog otpora. Naime, cilj je umanjiti broj etničkih Crnogoraca i povećati broj etničkih Srba. Dvadesetak hiljada glasova bi moglo biti presudno za budućnost Crne Gore. Brisanjem jednih građana sa pomenutih spiskova, a ubacivanjem nekih drugi (ogroman broj građana Srbije ima porijeklo iz Crne Gore) Crna Gora bi mogla postati država u kojoj ni DPS ni procrnogorske stranke nemaju nikakve šanse za pobjedu. Nakon toga pitanje bi bilo da li naoružani ruski brodovi mogu uploviti u crnogorske luke, a odgovor bi davao službeni Beograd u skladu sa svojim interesima. U tom slučaju Crnogorcima, kao najbrojnijem narodu u zemlji, ne ostavlja se puno mogućnosti koje su mnogo različite od onih sa Cetinja. Zato je pitanje šta će Zapad uraditi u Crnoj Gori, jer upravo od njih zavisi mnogo toga što prevazilazi političku važnost jedne vlade, stranke ili ličnosti.