top of page
  • Writer's pictureArmin Sijamić

Modi ide ka novoj izbornoj pobjedi koja raduje Washington, ali ne i Peking

Za Indiju mnogi kažu da je najveća demokratija na svijetu jer u njoj glasa 960 miliona ljudi, što je više nego što Sjedinjene Američke Države i Evropska unija imaju stanovnika. U državi koja se pretvara u veliku svjetsku silu, premijer Narendra Modi vodi politiku koja otvara brojna pitanja.


Foto: Indijski premijer Narendra Modi


U ovosedmičnom broju sa naslovnicom posvećenoj izborima u Indiji, Newsweek donosi članak o politici aktuelnog premijera Narendre Modija i kaže da on „mijenja Indiju i svijet“. Ipak, uvijek treba imati na umu, što ima i autor članka u ovom poznatom američkom magazinu, riječi britanske ekonomistice Joane Robinson da „šta god tačno možete reći o Indiji, istina je i suprotno“.


Za parlamentarne izbore koji su počeli 19. aprila i koji će trajati do 1. juna, u sedam različitih faza širom države, mogu se pronaći dvije potpuno suprotne ocjene. Prva je da Modi ide ka ubjedljivoj pobjedi, a druga da je ta pobjeda uvod u probleme zbog njegove antiislamske retorike. Koliko su takve ocjene tačne i kontradiktorne, govori i to da muslimana u Indiji ima oko 200 miliona i da su manjina. Taj broj Indiju čini trećom državom po broju muslimana, iza Indonezije i Pakistana.


Modi, koji se oslanja na vjerske i nacionalne osjećaje svojih sunarodnika, u ovoj kampanji zaista ide i tim putem. On kritikuje muslimansku manjinu i lijepi joj etiketu neprijatelja, dok istovremeno poručuje svojim pristalicama da su nepobjedivi i da najmnogoljudniju državu svijeta očekuje svijetla budućnost i svrstavanje u red najvećih svjetskih sila.


Igranje na nacionalno (indijski nacionalizam) i vjersko (hinduistički fundamentalizam) ima posebno značenje na ovim izborima, barem simbolično, jer je Indija ove godine i zvanično prestigla Kinu na listi najmngoljudnijih država svijeta. Uz to, indijska populacija je mlađa od kineske, a SAD šalju poruke da žele Kini oduzeti status koji su do sada imali i okrenuti se njenom najvećem rivalu – Indiji. Podatak da 83 posto nezaposlenih u Indiji su mladi za vlast je zabrinjavajuća, ali i poziv stranim investitorima koji će dobiti jeftiniju radnu snagu od kineske.


Vođa i reformator protiv opozicije sa Zapada


U pohodu na Donji dom (Lok Sabha) bikameralnog parlamenta koji ima samo 543 mjesta, Modijeva stranka Bharatiya Janata (BJP), prema nekim izvorima, cilja na čak 400. Da bi došli do tog cilja, kažu njihovi protivnici, ne biraju sredstva, prekrajajući izborne jedinice, optužujući i hapseći konkurente, neproporcionalno ulažući novac u najsiromašnije dijelove zemlje, izvodeći sumnjive infrastrukturne projekte... Čak je liderima G20 u septembru na pozivnicama za večeru zamijenjeno ime „Indija“ riječju iz sanskrita „Bharat“, jer je opozicija nekoliko mjeseci ranije najavila koaliciju pod imenom „INDIA“ (Indijski nacionalni savez za razvoj inkluzivnosti).


Istovremeno, Modi koji je popularniji od svoje stranke, je zvijezda čiji lik „krasi“ majice, kape, šoljice, i koji želi da preraste u nacionalnog vođu kojeg uvažava i Joseph Biden i Vladimir Putin, dok se obraća na stadionima i pojavljuje u medijima bez pristajanja na debatu.


Modi svojim pristalicama obećava ekonomsku ekspanziju i to mu prilično dobro ide. Do 2075. indijska ekonomija mogla biti postati veća od američke i postati druga najveća u svijetu, odmah iza Kine, što znači da će Indija uvećati svoju ekonomiju za petnaest puta, prema procjenama Goldman Sachsa. Trenutno je peta na svijetu, a već 2030. bi mogla biti treća, dok je njen trenutni bruto domaći proizvod onoliki koliki je bio kineski 2007. godine.


Modi je to postigao velikim infrastrukturnim radovima, gradeći željeznice, mostove, autoputeve, morske luke, aerodrome, metro linije i razvijajući digitalnu industriju na impresivan način. Tako je Indija privukla strane ulagače, pa neke od najvećih tehnoloških kompanija na svijetu svoje poslove imaju u Indiji. Ali nagli rast stvorio je Indiji strukturalne probleme i neravnomjeran razvoj. Tako je stopa nezaposlenosti ljudi sa fakultetskim diplomama devet puta veća nego kod onih koji ne znaju čitati i pisati, a jug države je puno razvijeniji od siromašnog sjevera.


Ipak, Modi je najpopularniji na sjeveru Indije, što mu je garancija da će odnijeti još jednu izbornu pobjedu, jer su to najmnogoljudniji dijelovi države. U siromašne dijelove Indije Modi ulaže mnogo više nego na jug, a krivicu za postojeće stanje prebacuje na bivše kolonijalne upravitelje i sadašnju opoziciju koja je ranije bila na vlasti. Modijeva mašinerija opoziciju, koja je snažno vezana za dinastiju Nehru-Gandhi, opisuje kao elitu obrazovanu na Zapadu.


Jedan od čelnih ljudi opozicije je Rahul Gandhi, praunuk premijera i arhitekte moderne Indije Jawaharlala Nehrua, jedna je od omiljenih meta ministra vanjskih poslova Subrahmanyama Jaishankara, vrhunskog poznavatelja međunarodnih odnosa i dugogodišnjeg diplomate. Jaishankar tvrdi da je tokom 1950-ih premijer Nehru odbio dvije ponude da Indija dobije stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, jer nije želio zauzeti mjesto Kine. „Indija na drugom, Kina na prvom mjestu“, rekao je ironično ovog mjeseca Jaishankar.


Indijski nacionalni kongres, koji je historijski gledano najveća indijska stranka, pod kontrolom je Sonie Gandhi (kćerka Indire Gandhi i udovica Nehruovog unuka), a predvodi ga njen sin Rahul Gandhi, na putu je da zabilježi najgori izborni rezultat ikada. Još od pada premijera Manmohana Singha ova stranka redovno gubi izbore od Modijevog BPJ-a.


Od Moskve preko Pekinga, do Washingtona


Modiju, kao i svakom indijskom premijeru, Kina je glavna briga. Indija na sve načine želi parirati Kini i svoje vanjskopolitičke poteze podređuje tom cilju. Tako je Indira Gandhi svojevremeno „zaledila“ indijsku politiku nesvrstanosti i približila se komunističkom Sovjetskom savezu nakon što su SAD i Kina otoplili odnose. Sada Modi želi na neki način poništiti ono što je Singh uradio kada je Indiju usmjerio ka Šangajskoj organizaciji za saradnju (ŠOS) 2014. godine.


Singh je ekonomista i dolazi iz redova manjinskih Sika, a Modi je indijski nacionalista. Zato je Modi odlučio staviti klipove u ŠOS i BRICS te približiti se Sjedinjenim Državama, što je jedna od najvažnijih vanjskopolitičkih pobjeda američkog predsjednika Josepha Bidena.


Iako je Modi zadržao dobre veze sa Rusijom, od koje kupuje naoružanje i energente, on je državu priključio grupi Quad (SAD, Indija, Japan i Australija) koja ima cilj da ograniči kineski uticaj u Indijskom okeanu i šire na Pacifiku. Unosni ugovori sa Washingtonom i američkim firmama dvije države su dovele u „strateško partnerstvo“ kojim je otvoreno „novo poglavlje“ u njihovim odnosima.


Jurišajući ka svom trećem premijerskom mandatu, što nikome u Indiji nije uspjelo od 1962. godine, Modi gradi nacionalističku politiku koja se oslanja na ekonomski rast i činjenicu da se za naklonost New Delhija utrkuju Moskva, Peking i Washington. Na tom putu cijenu bi mogle platiti muslimanske, kršćanske i druge zajednice, koje Modijeve pristalice vide kao ostatak kolonijalnih vremena. A obračun sa kolonijalnim naslijeđem imanentan je svakoj državi koja želi postati sila.


Ono što je apsurdno jeste da bi ovakav razvoj situacije mogao proizaći iz izborne pobjede u „najvećoj demokratiji na svijetu“. Oni koji vjeruju u tačnost pomenute teze Joane Robinson mogu reći da je Indija samo najveća država koja ima izbore, ali ne i liberalna i sekularna demokratija. U narednim godinama Modi će svojim potezima pokazati ko je od ove dvije strane upravu i kako će izgledati Indija kao velika sila.



Tekst je ranije objavljen na portalu nap.ba.

 


Comentarios


bottom of page