Proteklih dana iz Kazahstana stižu vijest o sukobu demonstranata i sigurnosnih organa u toj zemlji, a na koncu i dolasku stranih trupa koje će gušiti pobunu. Takav razvoj situacije privukao je pažnju brojnih medija u svijetu, ali još više na adresama onih koji poznaju geopolitičku važnost Centralne Azije i Kazahstana kao njenog najvećeg dijela.
Nemiri koji posljednjih dana potresaju Kazahstan privukli su pažnju javnosti. Medijski izvještaji govore da su nemiri u ovoj državi izbili nakon odluke vlade da poveća cijene tečnog gasa. To su najveće demonstracije u toj zemlji od 1991. godine, odnosno od njenog odvajanja od SSSR-a. Nakon kraćeg sukoba demonstranata i snaga sigurnosti u bivšem glavnom gradu Almaty, sukobi su se proširili širom zemlje. Prema posljednjim informacijama poginulo je 18 policajaca i 26 demonstranta. 700 policijaca je povrijeđeno, a 18 demonstranata ranjeno. Snage sigurnosti uhapsile su nekoliko hiljada ljudi. Demonstranti su upali u pojedine vladine objekte, ali i neke medijske kuće, poput ruske radiotelevizije „Mir“ u Almatyiju i uništili im dio opreme. Internet je bio isključen, a telefoni u čestom prekidu.
Kazahstanski predsjednik Kassim Jomart Tokayev je demonstrante više puta nazvao terorstima i poručio organima sigurnosti da pucaju na njih bez upozorenja. Nakon toga u zemlju je pozvao trupe članica Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (ODKB) koju čine Rusija, Bjelorusija, Armenija, Kirgistan, Tadžikistan i Kazahstan. Sve ove države su u Kazahstan uputile stotine svojih vojnika, pa se procjenjuje da u zemlju ušlo preko 2500 ljudi koji će pomoći vladi da uguši nemire u zemlji i da su svi raspoređeni u Almatyju. Prije dva dana Tokeyev je izvjestio da je pobuna gotovo ugušena i da vlast kontroliše stanje u zemlji.
Međutim, prije nego pređemo na temu važnosti Kazahstana u velikim geopolitičkim igrama, navedimo da i to da informacije koje primamo iz ove zemlje, a posebno povodom aktuelnih dešavanja, mogu biti „upakovane“ na različite načine i od bilo koje strane. Naime, ova zemlja nema slobodne medije i po indeksima medijskih sloboda u svijetu spadaju u red najgorih. Stoga je teško reći šta se tačno desilo u zemlji i kako su demonstranti uspjeli da usmrte toliko policajaca i zauzmu vladine zgrade. Odatle je još teže odgovornost za eskalaciju krize pripisati bilo kome, ali se sa sigurnošću može tvrditi da je to odgovornost tamošnjih vlasti koje su potpuno odvojene od siromašnog naroda u zemlji koja je bogata naftom, gasom i uranijumom.
Koliki stpene samovolje u ovoj zemlji vlada, navedimo da je aktuelnog premijera Tokayeva izabrao Nursultan Abishuly Nazarbayev 2019. godine, a koji je do tada vladao od raspada SSSR-a. Nazarbayev (81) je prije toga, kroz ustav, sebe imenovao na mjesto čelnika sigurnosnog vijeća i vođu nacije da bi faktički ostao šef Tokayevu. Nazarbayev je članove svoje porodice pretvorio u milijardere, a pred silazak sa vlasti proglasio je novi glavni grad Nur-Sultan (ranije Astana), dajući mu ime po sebi. Opozicija u toj zemlji ne postoji, pa je Nazarbayev na predsjedničkim izborima 2015. godine dobio gotovo 98 posto glasova. U takvim okolnostima pobuna građana nije nikakvo iznenađenje, kao što nije ni iznenađenje da čitavu operaciju vodi dio režima ili sam čelnik. Tokeyev je uhapsio i bivšeg čelnika tajne službe i državnog premijera Karima Masimova, odanog Nazarbayevu, pod optužbom za izdaju. Čini se da je to dio obračuna na realciji Tokayev i Nazarbayeb, a da Rusija podržava ovoga prvog. Međutim, sve to treba uzeti sa dozom rezerve i sačekati naredne sedmice kada će ova priča biti jasnija, posebno zbog činjenice da je Tokayev spominjao dvadeset hiljada stranih državljana koji su napali njegovu državu. Tokeyev je po izbijanju protesta dobio podršku i susjedne Kine.
Djed mraz iz Centralne Azije
Kazahstan je površinom ogromna, ali slabo naseljena zemlja. Dvadesetak miliona ljudi naseljava prostranstvo od 2,7 miliona kvadratnih kilometara, što je više od pet površina Francuske. To je po površini deveta zemlja svijeta i najveća država koja nema izlaz na otvoreno more. Kazahstan zauzima više od polovine Centralne Azije (gdje se najčešće pored te države ubrajaju Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan) i zauzima geopolitički najvažniji dio te regije. U nekim definicijama prostora Centralne Azije ubrajaju se i Afganistan, Mongolija, kineska provincija Xinjiang, dijelovi Rusije, sjevereni dijelovi Irana, Pakistana i Indije. Zbog toga se prostor Centralne Azije smatra nemjerljivo važnim u geopolitci Evroazije. U nekim analizama autori slikovito govore da bi Djed Mraz, ukoliko bi postojao, izabrao upravo Centralnu Aziju kao svoje mjesto boravka, jer bi baš odatle bio najbliži djeci širom svijeta.
Kako Kazahstan zauzima najveći dio toga prostora, onda je jasno zašto se za njega interesuje Rusija, Kina, Sjedinjenje Američke Države, Turska i mnoge azijske države. Zbog činjenice da je Kazahstan bio dio SSSR-a i da veliki broj stanovnika te države čine etnički Rusi, Moskvi daje znatnu prednost u odnosu na konkurente. Međutim, snažan kineski razvoj sve više ugrožava rusku dominaciju u Kazahstanu, a svoju priliku za širenje uticaja vide i Sjedinjenje Američke Države, Turska, Iran, pa čak i Ukrajina. SAD u ovom dijelu svijeta godinama igraju na kartu mehke moći (soft power), pokušavajući da se što bolje pozicioniraju u kineskom i ruskom dvorištu, dok u isto vrijeme na tržište ulaze komapnije kakvu se Chevron i ExxonMobile. Iran i Turska svoju prisutnost u Centralnoj Aziji temelje na vjerskim, kulturnim, etničkim i jezičkim osnovama, a Kijev Kazahstan u perspektivi vidi kao važan izvor energenata sa druge strane Kavkaza.
Sve pobrojane zemlje u ovom dijelu svijeta nastupaju pojedničano, ali nekada i zajednički sa drugim silama. Tako, na primjer, Iran na zahtjev Rusije, još od raspada SSSR-a u Centralnoj Aziji ima zadatak da ograniči uticaj Turske i shodno tome Zapada, jer je desetljećima ova država članica NATO i saveza i ima bliske veze sa SAD. Kina, sa druge strane, pokušava da gradi odlične veze i sa susjedima Kazahstana, posebno sa Turkmenistanom odakle, kroz kazahstanski teritorij, dobija prirodni gas. U ovim zamršenim odnosima, ipak, glavni takmaci su Rusija i Kina koje, uprkos savezništvu, temeljito rade na uspostavi svoje regionalne dominacije.
Rusija i Kina: Borba za resurse
Hitno reagovanje Rusije na zahtjev Tokayeva i slanje vojske u Kazahstan, pokazuje važnost ove države u planovima Moskve. Iako je to drugi put u pola godine dana, nakon događaja u Bjelorusiji, da Rusija pomaže gušenje demonstracija u susjednim zemljama, Vladimir Putin je bez oklijevanja reagovao i pored osude sa Zapada. Pobunu građana u Kazahstanu protiv vlade bliske Moskvi, Rusija je naprosto morala ugušiti zbog brojnih interesa, ali i zbog nemogućnosti da na drugi način privoli nezadovoljno stanovništvo na svoju stranu. Ta činjenica dovoljno govori o trenutnom položaju Rusije u odnosu na susjede.
Rusija se u Kazahstanu, pojednostavljeno rečeno, bori za dominaciju u Centralnoj Aziji, budući da preko te zemlje Moskva ima kopnenu i stratešku vezu sa Uzbekistanom i Kirgistanom i dalje sa Tadžikistanom, kao i sa kineskom provincijom Xinjiang koja je predviđena kao neka vrsta logističkog centra u inicijativi „Pojas i put“. Odnosno, Rusija želi da zadrži kontrolu nad najvećim dijelom teritorija preko kojeg Kina želi izvršiti kopneni prodor prema Evropi.
Kako smo ranije naveli, Rusija je u Kazahstanu prisutna po više osnova. Posebno po osnovu interesa za etničke Ruse koji čine oko 20 posto populacije Kazahstana, iako taj broj munjevito opada o čemu smo ranije detaljnije pisali. Pored toga, Rusija brani i svoj kosmodrom Baikonur, što je od prioritetne važnosti za Moskvu, a potpisani ugovori im garantuju ostanak u Kazahstanu do 2050. godine. Odnosi u polju ekonomije također su snažni, a Rusija, Bjelorusija i Kazahstan su pokrenuli Evroazijsku ekonomsku uniju. Moskva je procijenila da je najbolje održavati veze sa Kazahstanom ukoliko dvije države počnu poslovati u polju energije. Četiri velike ruske kompanije (Gazprom, Rosneft, Lukoil i Transneft) dobile su unosne ugovore u energetskom sektoru, namećući se kao najvažniji partner Kazahstana u prodaji nafte i prirodnog gasa. Naime, ruske kompanije često služe kao posredničke firme za kazahstanske energente na putu ka zapadu.
Rusija i Kazahstan zajedničke poslove imaju i u oblasti nuklearne industrije i rudnicima uranijuma, jer je centralnoazijska država prva u svijetu u toj oblasti. Dvije države imaju najmanje šest zajedničnikih centara za obogaćivanje uranijuma, a to ih čini najvećim na svijetu u toj oblasti. Rusija je ušla i u rudnike uglja, a iz Kazahstana uvozi i velike količine električne energije. Ovakvi poslovni aranžmani Rusiji pomažu da sačuvaju Kazahstan od kineske dominacije, jer snažan rast Pekinga i porast investicija u tu zemlju naprosto bi mogao „progutati“ ekonomiju susjedne države. Međutim, to nekada nije dovoljno, pa Rusija daje ustupke Kazahstanu. Jedan od takvih primjera je i besplatno ustupanje sistema S-300.
Kina u Kazahstanu igra na duge staze, računajući da vrijeme radi za nju i da će moć Rusije svakim danom biti manja. Jedan od primjera koji to pokazuje je i premještanje glavnog grada Kazahstana. Naime, na oko 300 kilometara od granice sa Kinom nalazio se glavni grad Almaty, koji je i danas najveći grad u Kazahstanu. Pod povećanim kineskim uticajem i rastom kineske populacije, kao i njihove poslovne mreže, Nazarbayeb je glavni grad premjestio u Nur-Sultan na sjeveru zemlje, na nešto više od 300 kilometara od ruske granice. Zanimljivo je, iako nije nužno vezano, da su aktuelni protesti bili najveći i najžešći baš u Almatyiju te u zapadnoj provinciji Mangystau.
Kinesko prisustvo u Kazahstanu je dugoročan projekat. Pored želje da se nametnu kao vodeća sila u Centralnoj Aziji, Kina očajnički želi energente za svoju ekonomiju. Jake pozicije u Kazahstanu osiguravaju joj pristup nafti, prirodnom gasu i uranijumu za kineske nuklearne elektrane. Kroz Kazahstan prolazi i pomenuti gasovod iz Turkmenistana, baš kao i glavni pravac zamišljenog kineskog osvajanja svijeta u inicijativi „Pojas i put“. Provincija Xinjiang je predivđena kao početna tačka u kineskoj namjeri da dođe kopnenim putem do Evrope.
Ojačano kinesko prisustvo u Kazahstanu dovelo je do toga da kineske investicije često nadmašuju ruske, a Peking nudi različite kreditne aranžmane, produbljuje ekonomsku saradnju i djeluje na polju kulture i obrazovanja. Naime, Kina se bolje snalazi od Rusije u ovom polju, pa preko svojih kulturnih centara širi uticaj, da bi na koncu mladima ponudila desetine hiljada stipendija za kineske univerzitete. Dugoročno takav pristup bi mogao dati željene rezultate, a mladi iz Kazahstana, za razliku od svojih predaka, više biraju kineske univerzitete nego ruske. Mladi Kazahstana žele da budu dio enormnog kineskog ekonomskog razvoja i da to posmatraju iz prve ruke. To bi moglo dovesti do toga da sadašnja proruska elita bude zamijenjena prokineskom.
Prednost Kine u odnosu na Rusiju jeste i činjenica da dvije zemlje nemaju otvorenih teških pitanja, poput onih o nacionalnim manjinama. Naime, Rusija se često sukobljavala sa Kazahstanom oko položaja ruske manjine u toj zemlji. Kina takvih problema nema, a od kazahstanskih vlasti decenijama samo zahtjeva stabilnost i pokreće svoje ekonomske planove širom regije.
(Ne)stabilan Kazahstan
Nemiri koji pogađaju Kazahstan podsjetnik su na najvažniju rusko-kinesku politiku na prostoru Centralne Azije, a to je održavanje stabilnosti u regiji i nedozvoljavanje da nastane neki novi Afganistan koji je sam po sebi prijetnja za okolne države. Različitim aranžmanima Peking i Moskva godinama pokušavaju države Centralne Azije držati blizu sebe, često insistirajući na sigurnosnoj saradnji kao najvažnijem osnovu. Ruska i kineska noćna mora jeste infiltracija pobunjeničkih grupa i ideologija u neku od država Centralne Azije i onda pokretanje spirale nasilja koju će biti gotovo nemoguće zaustaviti.
Odatle strah u Moskvi i Pekingu da će na ovaj prostor doći Sjedinjene Američke Države i pozivanje u pomoć Turske ili Irana da se stanje stabilizuje. Zanimljivo je primjetiti da su SAD decenijama imale blag stav prema Nazarbayeju, vjerovatno računajući na unosne ugovore za firme sa Zapada. Nazarbayev nije često bio meta kritika sa Zapada zbog svog vladanja Kazahstanom, iako je za to bilo mnogo razloga. Zadnji potezi Tokayeva i obračun sa Nazarbayevim znatno će smanjiti manevarski potez vlasti u Kazahstanu i sada će Putin biti glavna adresa odlučivanja. Pomenuti Nazarbayev znao je ponekad da odstupi od kursa ruske zvanične politike, pa je tokom 2015. godine ugostio ukrajinskog predsjednika i izrazio podršku teritorijalnom integritetu te zemlje. Petro Poroshenko se tada zahvalio domaćinu na takvom stavu spram ukrajinske krize i ponudio širenje veza dvije države i oblasti trgovine, energetike i poljoprivrede.
Nemiri u Centralnoj Aziji mogu Rusiji nanijeti ogromnu štetu i cilj Moskve je da po svaku cijenu tu slabilnost očuva, čak iako to znači da će se vladati čvrstom rukom. Taj prostor se često naziva i „mehkim trbuhom“ Rusije i kao takav je slaba tačka Moskva, dok je u isto vrijeme prostor iz kojeg se projektuje ruska moć na ostatak kontinenta. Međutim, odlazak Nazarbayeva i protesti protiv Tokayeva dokaz su da se neke stvari u Centralnoj Aziji moraju mijenjati i da vječno ne mogu ostati iste, baš kao što povećano kinesko prisustvo u perspektivi ugrožava pozicije Rusije.
Comments