Iran i Azerbejdžan, dvije susjedne države, ovih dana došli su do tačke kada će se tenzije morati spustiti ili će krenuti u pravcu sukoba koji bi mogao nanijeti nesagledivu štetu čitavoj regiji. Teške riječi, vojne vježbe, upozorenja i upliv drugih sila obilježili su odnose dvije države u proteklih nekoliko sedmica. Ovakav razvoj situacije ne raduje ni Teheran ni Baku.
Iscrtavanje granica između država donijelo je mnogo nelogičnosti i mnogo problema širom svijeta. Tako je sjeverni iranski susjed Azerbejdžan unutar svojih granica dobio nešto više od osam miliona Azera, a gotovo duplo više ih je ostalo u Iranu. Nećemo ulaziti u kompleksne i različite teorije o etničkom porijeklu Azera, njihovim vezama (jezičkim, kulturnim, političkim...) sa Irancima, Turcima i kavkaskim narodima (uključujući veze sa Rusima), ali navedimo da su danas u Azerbejdžanu većina turkofoni šiiti koji su snažno zagledani prema Ankari u gotovo svim oblastima života. Azeri koji žive u Iranu decenijama su odani Teheranu, ali povremeni sporovi ipak podsjete da su Azeri i Iranci danas dva naroda sa jasnim razlikama.
Historija ovoga dijela svijeta uči da su moguće nevjerovatni obrati mogući i da u održavanje odnosa na visokom nivou treba uložiti mnogo napora sa obje strane. Slučaj Irana i Azerbejdžana nije izuzetak.
Ove dvije države posljednjih mjeseci ulaze u vrtlog nepovjerenja, a sve je počelo kada je Azerbejdžan, u legitimnoj i legalnoj operaciji, povratio najveći dio Nagorno Karabakha pod svoju kontrolu, potiskujući armenske snage i izbijajući na iransku granicu. Iran se u ovome sukobu držao uzdržano, računajući na veze sa oba susjeda: Armeniju i Azerbejdžan, kao i na upliv Rusije i Turske. Iran je podržao pravo Azerbejdžana da vrati kontrolu nad svojim teritorijem, ali je i upozorio da Teheran neće dozvoliti upliv drugih sila u regiju, ciljajući prije svih na Izrael koji je Azerbejdžanu dopremio najmodernije naoružanje.
Ne tolerišemo Izrael i teroriste
Glasnogovornik iranskih oružanih snaga Abu Fadl Shikaraji je u novembru prošle godine poručio da njegova država „neće tolerisati prisustvo terorista na svojim granicama sa Nagorno Karabakhom, niti će dozvoliti uspostavljanje izraelskih baza u blizini svojih granica“. Tada je poručio da je iranski vođa ajatolah Ali Khamenei naglasio da Armenija mora vratiti „okupiranu“ zemlju Azerbejdžanu i da se Iran nada da će to biti riješeno putem dijaloga. „Dvije države, dvije strane, koje se spore oko Karabakha, naši su susjedi i poštujemo oba, a u isto vrijeme podržavamo oslobađanje okupirane zemlje“, rekao je tada Shikaraji. Dalje je poručio da traži od Armenije i Azerbejdžana da ne stvaraju uslove za ulazak terorista u regiju, dodajući da Iran „ne može tolerisati prisustvo takfirskih terorista“, te u konačnici da „prisustvo špijunskih baza koje pripadaju Izraelu je još jedna važna tačka, jer nikada nećemo dozvoliti uspostavljanje njihovih baza u blizini naših granica i na spornim područjima u kojima se vode sukobi. To je odgovornost države koja dozvoljava prisustvo takfira i cionista“.
Ovo iransko upozorenje prošlo je ispod radara brojnih medija na Zapadu, ali u Iranu i okolnim državama ozbiljno je shvaćeno. Odlučnost Irana da izvede ono što je planirano pokazala se i sa direktnim raketnim napadom na američke vojnike u Iraku. Jedanaest mjeseci od ovoga upozorenja Iran uz azerbejdžansku granicu, pored graničnih prijelaza Poldahst i Jolfa, organizuje vojne vježbe sa jasnom porukom Bakuu da su spremni za konfrontaciju koji sigurno ne priželjkuju. Iranski general Kioumars Heydari nedavno je izjavio da se Teheran pribojava terorista ISIL-a koje je Azerbejdžan doveo da se bore protiv Armenije i da Iranci nisu sigurni jesu li svi teroristi napustili ovo područje po okončanju borbi.
Azerbejdžanska vojska, zajedno sa turskom i pakistanskom, polovinom spetembra održala manevre pod nazivom „Tri brata“ na nekih 500 kilometara od iranske granice. Ove vježbe u Iranu neki su shvatili kao pokušaj te tri zemlje da oko Irana naprave prsten. Iranci su svoje manevre nazvali „Osvajači Khaybara“, što je jasna aluzija na Bitku za Khaybar iz 628. godine kada su muslimani porazili jevreje.
Pored toga dvije države su došle u spor zbog vozača kamiona kojima Azerbejdžan naplaćuje takse. Naime, iranski kamioni na putu ka Armeniji i Rusiji dobili su ograničenja, a dvojica vozača bila su uhapšena. Iran je i ovo razumio kao provokaciju. Na koncu, Tehreran je optužio Azerbejdžan da sa Izraelom ima čvrste veze i da je taj potez uperen protiv Irana.
Vojne vježbe uz granicu: Zašto baš sada?
Azerbejdžanske vlasti nisu oduševljene iranskim vojnim vježbama, posebno što su održane uz samu granicu dvije države i što su bile korištene specijalne jedinice, Revolucionarna garda, avioni, helikopteri, dronovi, lanseri raketa, jedinice za elektroničko i cyber ratovanje i druge iranske snage. Predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev je kritikovao Iran zbog ovih vojnih vježbi, dodajući da svaka država ima pravo da na svojoj teritoriji provodi različite aktivnosti, uključujući vojne manevre. Aliyev je postavio pitanje zašto se iranske vježbe održavaju uz granicu sa njegovom državom i zašto baš sada, nakon što su azerbejdžanske snage, nakon trideset godina, potisnule Armene sa područja Jabrayil, Fizuli i Zangilan.
Iz Irana je brzo odgovoreno da ta zemlja neće tolerisati prisustvo Izraela na svojim granicama. Međutim, prisustvo Izraela u Azerbejdžanu još uvijek nije dokazano, iako je postojalo naznaka da će u toj državi biti smještene različite snage jevrejske države. Naime, godinama se govori da će Izrael iskoristiti Azerbejdžan kao odskočnu dasku za napad na Iran. Tim procjenama posebno ide u prilog i činjenica da ja Izrael najveći dobavljač oružja za Azerbejdžan. Prema švedskom institutu SIPRI, između 2006. i 2019. godine Izrael je Azerbejdžanu dostavio oružja u vrijednosti od 825 miliona dolara, posebno dronova i druge napredne tehnologije. Tolika količina pomoći vjerovatno obavezuje Bakuu na neke ustupke Izraelu.
Na rubu katastrofe
Iran je neuporedivo vojno jači od Azerbejdžana i ne treba imati iluzija ko bi pobjedio u sukobu ove dvije države. Međutim, Iran se ne pribojava oružanog konflikta sa Azerbejdžanom. Ono što Iran brine je mogućnost da se Azeri u Iranu pobune protiv centralnih vlasti, što bi bio veliki problem za Teheran. U Iranu misle da bi izraelski stručnjci, iz baza u Azerbejdžanu, medijskim prisustvom, špijunskim operacijama, propagandom i psihološkim ratovanjem Azere mogli okrenuti protiv Irana, stvorivši novu Siriju. Odanost Azera Iranu godinama nije bila upitna, ali sve je više autonomnih glasova. Tokom prošlogodišnjeg rata u Nagorno Karabakhu Azeri su izašli na na ulice određenih iranskih gradova i dali podršku Azerbejdžanu.
Nemjerljiva važnost Azerbejdžana za Rusiju i Tursku je garancija da sukob sa Iranom ne može biti lokalnog karaktera. Azerbejdžan, koji izlazi na Kaspijsko more/jezero veoma je bogat naftom i prirodnim gasom. Na taj način ova zemlja, povezana sa Turkmenistanom i Kazahstanom, bi mogla iz posla sa energentima izbaciti Rusiju. Pokušaj susjedne Gruzije da na Kavkaz dovede NATO završio je ruskom agresijom i stvaranjem Južne Osetije i Abhazije. Ako se tome dodaju bliske veze Moskve i Teherana, onda je jasno da Azerbejdžan nema bezgraničnu slobodu djelovanja.
Iranci su u petak prijavili napad na svoju ambasadu u Bakuu, ne dajući više informacija, dodajući da su vlasti Azerbejdžana već uhapsili četiri osobe povezane sa napadom. Nakon toga napada iranski ambasador Abbas Mousavi je na Twitteru poručio svom kolegi iz Izraela da „Azerbejdžan i Palestina zauvijek ostaju muslimanske zemlje“ i da se neće ispuniti „cionistički san u ovoj regiji“. Ranije je izraleski ambasador u Azerbejdžanu George Deek poručio da „Iran tlači religijske i etničke manjine, napada Jevreje u drugim zemljama“, a da Izrael, Sjedinjene Američke Države i Azerbejdžan „investiraju u naše različitosti i toleranciju“. Ova rasprava na Twitteru dolazi kao potvrda da se neke stvari u odnosima Izraela i Irana ne mogu više ni sakriti niti to te dvije države pokušavaju.
Posljednja dešavanja na Kavkazu pokazaju koliko je ovaj dio svijeta zapaljiv i koliko velikih sila ima interese od kojih neće odustati. Smirivanje tenzija na relaciji Baku – Teheran, interes je obje države i logično bi bilo očekivati da će dvije države pronaći način da ponovo uspostave međusobno povjerenje. Međutim, kako smo već ranije naveli, u ovom dijelu svijeta neočekivani obrati su mogući i učestali.