• Armin Sijamić

Armenija i Azerbejdžan u planovima svjetskih i regionalnih sila: Sukob koji ne prestaje

Još jedna runda u decenijskom sukobu Armenije i Azerbejdžana ovih dana zaokuplja medije širom svijeta. Obje strane su proglasile ratno stanje, a ozbiljna razmjena vatre je u toku. Druge države reaguju različito budući da je ulog veliki. Iako se čini da su ove dvije male države samo jedna od tačaka bezbrojnih svjetskih sukoba, procesi na Kavkazu mogu imati geopolitičke implikacije i na Evropu i na Aziju. A gdje je toliki ulog, tu svoje planove imaju svjetske i regionalne sile.

Teško da se može pronaći manji prostor od Kavkaza na kome interese od vitalne važnosti ima toliki broj svjetskih i regionalnih sila. Na Kavkazu se sudaraju interesi Rusije, Turske, Irana, Sjedinjenih Američkih Država, pa čak i država kakve su Izrael, Kazahstan, Gruzija i Turkmenistan. Stoga, ono što se dešava u Armeniji i Azerbejdžanu uvijek treba posmatrati kroz prizmu regionalnih i svjetskih odnosa. To "usko grlo" smješteno između Kaspijskog mora/jezera na istoku i Crnog mora na zapadu oduvijek je prestavljalo važnu tačku na političkim mapama osvajača i geostratega, bilo onih koji su dolazili iz Evrope ili iz Azije. Ova prirodna granica između dva kontinenta specifična je po mnogo čemu, a posebno zbog velikog broja različitih naroda koji žive na malom području i koji imaju vlastite probleme i planove. Ogromne količine prirodnog gasa u jednom dijelu Kavkaza su šansa razvoja, ali i razlog sukoba.


Kada se tome dodaju interesi svjetskih i regionalnih sila onda ovaj prostor postaje izuzetno dinamičan, a krajnji ishod takvih kretanja gotovo je nemoguće predvidjeti, a i samo objašnjenje sukoba u kratkim crtama težak je zadatak zbog činjenice da to podrazumjeva simplifikaciju kompleksnih odnosa brojnih država. Međutim, postoji nekoliko stvari koji determinišu početne pozicije svih strana i koje su osnov za dalje djelovanje u ovom dijelu svijeta.


Politička geografija


Kavkaz predstavlja geografsku cijelinu smještenu između Kaspijskog i Crnog mora i svoje ime duguje planinskom masivu Kavkaz te predstavlja prirodnu granicu ovoga regiona na sjeveru, a na jugu je omeđena rijekom Aras. Geopolitički gledano to je teritorij koji pokrivaju četiri države: Gruzija, Armenija, Azerbejdžan i Rusija svojim manjim dijelom, a na granice ovoga prostora naslanjaju se regionalne sile Turska i Iran. Kada je se raspao SSSR bilo je jasno da će Gruzija, Armenija i Azerbejdžan postati predmet interesovanja nekoliko država, upravo zbog svog geografskog položaja, a nekad i kao poluga za sukobe drugih sila.


Svi pobrojani imaju svoje interese, a kada tome dodamo narode koji tu žive onda imamo sve preduslove za sukobe koji traju dekadama unazad. Ako za početak uzmemo primjer Gruzije i njene želje da se domogne NATO pakta uočićemo nekoliko glavnih geopolitičkih tokova na ovom prostoru. Prvo, namjera vlasti u Tbilisiju jeste zaštita i distanciranje od agresivne Rusije, a namjera NATO pakta je okruživanje Rusije koja je protiv euroatlantskih integracija. Drugo, etnička raznolikost omogućava svakoj strani da vuče opasne poteze i onda kada to ne želi. I treće, svaki dio Kavkaza je veoma bitan ako je povezan sa Kaspijskim morem/jezerom iz kojeg se crpe energenti, a dio Kavkaza (cjevovod Baku - Tbilisi – Ceyhan) je i tranzitna ruta za energente iz Turkmenistana, a možda u budućnosti iz daljnje unutrašnjosti Azije.


Azerbejdžan i Armenija u potpunosti se mogu posmatrati kroz ovu formulu, budući da postoji snažno interesovanje Zapada i Rusije za ovaj prostor. Recimo, jedna od najvećih američkih ambasada je ona u armenskom glavnom gradu Jerevanu, a sadašnja armenska vlast želi jače veze sa Zapadom i smanjen ruski uticaj. Sa druge strane, trgovina naftom i prirodnim plinom bez Rusije je noćna mora za vlast u Moskvi, pa sukobi koji prekidaju takvu vrstu trgovine za Rusiju nisu loši.


Za obnovljeni sukob u regiji Nagorno Karabakh Armenija optužuje Azerbejdžan, a Azerbejdžan armensku stranu. Podataka iz nezavisnih izvora još uvijek nema, a pitanje je da li će i biti. Koliko je situacija u tom dijelu svijeta napeta i koliko ona brzo eskalira govore i obnovljeni sukob u kome su stradale desetine vojnika i civila, uništeno je nekoliko desetina tenkova i oklopnih vozila, Armenija saopštava da je oborila azerbejdžanske helikoptere i bespilotne letjelice, granatirani su civli i sve to u samo nekoliko dana. Reakcija obje strane bila je munjevita, što će reći da tamošnja vojska sa obje strane linije razdvajanja u stalnom iščekivanju novih sukoba.


Rusija je pozvala obje strane na momentalni prekid vatre što ne iznenađuje, jer Moskva po svaku cijenu mora braniti Armeniju zbog vlastitih interesa, ali i držati je kao prorusku državu koja svoje odluke podređuje interesima Moskve. Turska je otvoreno podržala Azerbejdžan i optužila Armeniju da se "igra sa vatrom" izazivajući sukobe. NATO je pozvao na prekid sukoba, a iz Irana gotovo uvijek u sukobima ove dvije države nudi se dijalog i posrednička uloga.


Važnost Azerbejdžana i Armenije


Ako bi pravili listu najvažnijih država za Rusiju danas, onda bi sigurno pri samom vrhu te liste bila Armenija gdje je smještena ruska vojna baza sa nekoliko hiljada vojnika. Tačnije, Armenija je u svakom pogledu država koja se nalazila u ruskoj šaci do prije dvije godine kada na vlast dolazi Nikol Pashinyan. Već dvije godine sa mjesta premijera Pashinyan pokušava balansirati između realnog uticaja Rusije na prilike u zemlji i svog političkog programa da zemlju okrene ka Zapadu. Takva politika bi mogla Rusiju izbaciti iz geopolitičkih kombinacija na većem dijelu Kavkaza, čime bi SAD došle na južne ruske granice, a Evropska unija dobila alternativne izvore prirodnog gasa, smanjujući svoju zavisnost od Rusije.


Rusija zajedno sa Armenijom, Kazahstanom, Bjelorusijom, Kirgistanom i Tadžikistanom čine Organizaciju za kolektivnu sigurnost i saradnju (ODKB), što je ustvari vojni savez. Unazad nekoliko godina moglo se pretpostaviti da ako je Vladimir Putin žestoko reagovao u Siriji, onda se mogla pretpostaviti njegova reakcija da spasi Armeniju. Međutim sa Pashinyanom ta jednačina se mijenja. Uz problem Bjelorusije i Ukrajine, Putin sada mora da pomaže Armeniju čija je vlada otvoreno saopštila da se želi kretati ka Zapadu. Pashinyan se obratio Putinu i tražio pomoć tokom posljednjeg sukoba, ali ta pomoć iz Rusije sigurno neće biti besplatna.


Turski zvaničnici su stali na stranu Azerbejdžana ističući da podržavaju Baku u namjeri da uspostave kontrolu nad cijelim Azerbejdžanom. Azerbejdžan je za Tursku je veoma važna država na koju Ankara ima snažan uticaj, a odnosi dvije države su više nego prijateljski.


Iran sa povećanim oprezom prati situaciju u Azerbejdžanu, jer u Iranu živi više Azera nego u samom Azerbejdžanu. Iran Azerbejdžan smatra prijetnjom i zbog činjenice da nekih sedamnaest miliona Azera živi u Iranu, gotovo duplo više nego u samom Azerbejdžanu. Iranci strahuju da se Azeri ne pobune protiv vlade u Teheranu i da ne traže da se pripoje matici u kojoj stanovništvo trenutno bolje živi nego u dijelovima Irana kojeg naseljavaju Azeri. Takve pobune sigurno bi imale obilatu pomoć iz inostranstva.


Isto tako, Izrael ima posebno razvijene veze sa Azerbejdžanom kojeg opskrbljuju modernim oružjima, a u nekim kombinacija izraelskog napada na Iran spominjao se Azerbejdžan kao mjesto sa kojeg će izraelska avijacija napasti Iran.


Zatim, tu su Sjedinjene Američke Države sa svojom vojnom bazom u Gruziji i s ciljem širenja uticaja NATO saveza na Kavkaz i shodno tome slabljenja Rusije. Na to se naslanjaju različiti planovi izgradnje naftovoda i plinovoda iz Centralne Azije ka Evropi. Susjedne države, Kazahstan i Turkmenistan pomno prate situaciju na Kavkazu, jer upravo te države se nalaze u planovima mnogih za snabdijevanje Evrope energentima. Sporovi oko prirodnog gasa u Sredozemnom moru samo su nastavak igre koja je ranije počela na Kavkazu. Slabljenje ruskog uticaja na Kavkazu za mnoge države u Centralnoj Aziji bila bi prilika da ponovo razmisle o svojoj poziciji i možda se okrenu Turskoj, Iranu ili Zapadu.


Na ovaj način, što se vidi iz ovoga kraćeg popisa nekih važnih tema za Kavkaz u cijelini, dvije države, Armenija i Azerbejdžan pored svojih, na posredan način vode i bitke drugih država. Ako ovome dodamo i političke procese koji se odvijaju svakodnevno, a koji mogu uticati na stanje na Kavkazu, onda nam je jasno da tamošnje države sjede na buretu baruta. Recimo, ako želite napraviti dodatne probleme Rusiji, ako je želite destabilizirati, onda je najbolje mjesto za takve operacije Kavkaz i Centralna Azija gdje živi mnoštvo naroda od koji neki imaju dugu historiju međusobnih sukoba. Sa druge strane, Rusija želi izbaciti sve sile sa Kavkaza i kao i do sada čvrstom rukom upravljati tim prostorom i ne dozvoliti mogućnost prodaje prirodnog gasa i nafte bez njene kontrole.


Problem Nagorno Karabakha


Kavkaz je etnički izmješan prostor. Mnogobrojni narodi naseljavaju prostor koji je vijekovima bio granica Ruskog, Osmanskog i Perzijskog carstva. I prije i poslije pojave i nestanka ovih imperija tamošnji narodi su živjeli izmješani, a granice su se mijenjale. Pojavom nacionalnih država stvari su se usložnile, tačnije, tamošnji narodi su postali “žrtve“ evropskih tokova formiranja nacionalnih država koji taj proces nisu uspješno priveli kraju. U tom smislu, tamošnje države nisu etnički monolitne, a uz to postoji i problem funkcionalnosti država i nedostatka prava i sloboda za sve zajednice kao što je to garantovano u većem dijelu Evrope.


U silnim sukobima na Kavkazu jedan je aktuelan gotovo trideset godina, a to je sukob u Nagorno Karabakhu, prostoru unutar Azerbejdžana gdje su Armenci uspostavili vlast na koju de facto Baku nema nikakav utjecaj. Jedan referendum je bio okidač za sukob koji traje i danas. Armenci u Nagorno Karabakhu na referendumu su glasali za otcjepljenje od Azerbejdžana i pripajanje Armeniji, a službeni Baku je bio protiv. Početkom sukoba, ali i nakon njih pa sve do danas, desili su se i masovni progoni Azera iz Nagorno Karabakha i Armenije, a Armenaca iz Azerbejdžana. Armenska vojska u ratu bila je uspješnija, pa je u pomenutim sukobima proširila teritorij koji kontrolira i izvan Nagorno Karabakha, čime je uspostavila kopnenu vezu od ovim odmetnutim dijelom Azerbejdžana.


Azerbejdžan u tim ratovima je doslovno pocjepan, te je jedan dio te države, oblast Nakhchivan, ostao odsječen od ostatka države. Nakhchivan danas svoje veze se ostatkom države kopnenim putem održava jedino preko Irana, a graniči i sa Turskom i neprijateljskom Armenijom. Rat vođen, od 1988. godine do 1994. godine, završio je primirjem, ali trajno riješenje nije nađeno. Danas, Nagorno Karabakh de jure nije dio Armenije niti je nezavisna država, ali de facto je nezavisan od Azerbejdžana, dok ga Baku de facto ne kontrolira iako de jure ima nadležnost nad njim. Pored toga što Armenija svojim teritorijem siječe Azerbejdžan na dva dijela, ona je u isto vrijeme smještena između Azerbejdžana i Turske tako da te dvije države nemaju kopnenu granicu, izuzev u dijelu azerbejdžanske enklave naslonjene na granice Turske i Irana.


Zahvaljujući nafti i plinu, a kasnije turizmu i drugim granama ekonomije razvijenim na osnovu zarade nastale prodajom energenata, u Azerbejdžanu je ekonomska situacija osjetno bolja nego u Armeniji. Azerbejdžan ima gotovo četiri puta veću ekonomiju od Armenije i tri puta više stanovnika. Međutim, u vojnom smislu to nije značilo mnogo, jer moderna oružja koje je Azerbejdžan kupovao širom svijeta, a dio i od Rusije, nisu bila dovoljna za konačnu pobjedu. Armenija dobija po povoljnim cijenama rusko oružje koje je godinama bilo za azerbejdžansku vojsku nepremostiva prepreka. Iako Azerbejdžan ima 9,9 miliona stanovika i površinu od preko 86 hiljada kvadratnih kilometara, a Armenija samo 2,9 miliona stanovika i povšinu malo manju od 30 hiljada kvadratnih kilometara, iako je Azerbejdžan ekonomski snažniji od Armenije, više puta se pokazalo da Azerbejdžan ne može lahko poraziti Armeniju, pa ni sam Nagorno Karabakh u kome živi oko 150 hiljada ljudi. Međutim, oni uvijek mogu računati na svoje sunarodnike u Armeniji, ali i širom svijeta koji su se početkom sukoba javili u dobrovoljce i stavili na raspolaganju armenskim snagama. Hiljade dobrovoljaca i ovaj put se odazvalo i popunilo redove armenske vojske.


Armenija ima jednu od najvećih dijaspora na svijetu. Preko osam milona Armenaca živi izvan granica svoje matične države. Ovoliko raseljavanje, koje traje i danas, rezultat je ratova i ekonomskih prilika u državi. Stoga, Armence se može pronaći u mnogim dijelovima svijeta. Najviše Armenaca ima u Rusiji, nešto više od jednog miliona, ali nezvanične procjene kažu da ih je i do tri puta više. Pola miliona Armenaca živi u Sjedinjenim Američkim Državama, mada postoje procjene da ih je i tamo mnogo više. Ogroman broj Armenaca živi i u Francuskoj, Turskoj, Libanu, Kanadi, Siriji i Australiji. Armenski lobi posebno je jak u Sjedinjenim Američkim Državama i Rusiji, ali u Francuskoj i Turskoj. Armenska dijaspora je neizmjerno bitan segment armenske privrede, zbog novca koji šalju svojim rođacima u Armeniji



Vojna situacija se mijenja, ali ne i uticaj drugih država


Ako bi bili detaljniji u proučavanju ranijih gubitaka i neuspjeha azerbejdžanske vojske onda bi došli do jednostavne činjenice: Armenci u Nagorno Karabakhu i na drugim teritorijama koje kontroliraju, napravili su sisteme fortifikacija, minskih polja, osmatračnica, odnosno dobro su pripremljeni za napade Azerbejdžana koji uspjeh u sukobima sa Armencima jedino vidi u vraćanju teritorije. Armenci brane stečeno, Azeri napadu utvrđena mjesta. Poznato je u vojnoj teoriji i praksi da je napadaču mnogo teže napadati utvrđena mjesta, nego li je braniocima ista ta mjesta braniti.


Međutim, u nedavno obnovljenim sukobima azerbejdžanska vojska nanijela je teške udarce Armeniji i čini se da su ovaj put jača strana u sukobu. Moderni dronovi i soficticirani sistemi Azerbejdžanu ovaj put donose prednost, a armenska strana je priznala gubitke. Svima je davno postalo jasno da snažan razvoj Azerbejdžana mora dovesti ovu državu u poziciju dominacije nad siromašnom Armenijom. Ali to opet nije garancija da će pobijediti Armeniju i uspostaviti kontrolu nad dijelom teritorije koju ne kontrolišu.


Dok dvije vojske ratuju, politika kao svih ovih godina ne miruje i sigurno je da odlučno rade daleko od očiju javnosti. Kompleksne geopolitičke igre su u toku, a Armenija ili Azerbejdžan mogu trijumfovati u ovom sukobu samo uz podršku svjetskih i regionalnih sila. Armenija i Azerbejdžan mogu tražiti način kako da se u dogovoru velikih što bolje pozicioniraju, a to im je veća garancija da će zadovoljiti svoje interese nego što im pružaju njihove armije i dobrovoljci koji bi na terenu morali potvrditi ono što je već odlučeno bez njihovog znanja.



DrugaStrana.info

Druga strana vijesti

 

Newsletter

  • Twitter
  • Facebook
  • RSS

© 2020 by Druga strana. 

Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

A blog by A.Sijamić & S.Mirvić. Proudly made in Bosnia and Herzegovina.